MONITOR: Kakva je Vaša procjena – do kada će potrajati globalna ekonomska kriza?
POPOVIĆ: Još nemamo pouzdane pokazatelje koji nas uvjeravaju u to da je kraj globalne krize blizu. Jedino što za sada možemo reći, sudeći po zaokretu kvartalnih stopa privrednog rasta kod nekih razvijenih zemalja, jeste da privredni rast gubi minusni predznak. Koliko će te pozitivne, ali nedovoljno velike, stope rasta potrajati i da li će se nastaviti trend njihovog rasta teško je reći. I u normalnim okolnostima svaka prognoza stanja ekonomskog i finansijskog sistema mora uzeti u obzir mnogo faktora. Ekonomisti, u namjeri da što preciznije izraze buduće stanje sistema, povećavaju kompleksnost svojih modela, a time smanjuju uvid u njihovu strukturu i funkcionisanje, usljed čega takvi modeli gube saznajnu vrijednost. Čak i kada uspijemo da konstruišemo pouzdane modele, uvijek na nama ostaje odgovornost za kvalitet podataka kojima ih ,,hranimo”. Ono na čemu održavam optimizam tokom ovog kriznog perioda jeste činjenica da krize mnogo kraće traju od normalnih perioda i da nijedna kriza do sada nije došla i zauvijek ostala tu. Pored niza loših aspekata, ekonomske krize imaju i dobrih. Na primjer, iako zvuči nelogično, čini mi se da ekonomske krize reafirmišu kapital. Nestanak razvojnog kapitala koji izaziva kriza ima isti psihološki efekat kao i nestanak struje: kada struja iznenada nestane, tek tada smo svjesni koliko nam znači, a kada struje ima, ne obaziremo se na nju.
MONITOR: Znači li to da će ova kriza uticati i na ekonomsku teoriju? POPOVIĆ: Dok se uzroci aktuelne globalne finansijske krize, s jedne strane, nastoje objasniti suicidom preduzetničkih ambicija, a s druge posljedicama neopravdanog državnog intervencionizma, savremeni kapitalizam traži novu paradigmu razvoja. Kapitalizam se danas globalno preispituje. Uvijek aktuelna dilema između liberalnog ili državnog kapitalizma ostaje, izgleda, u sjenci tranzicionih amalgama, poput kineskog modela, gdje ne postoji kineski zid između kapitalizma i socijalizma, a stope privrednog rasta dostižu izvanredne nivoe.
MONITOR: Šta mislite kada će se iz krize izvući Crna Gora? POPOVIĆ: Umjesto direktnog odgovora radije bih citirao Boba Najta, košarkaškog trenera sa jednog američkog univerziteta, koji kaže: „Tajna vaše budućnosti skrivena je u vašoj svakodnevnoj rutini”. To je, čini mi se, najbolji odgovor na Vaše pitanje. Kao što nije uticala na nastanak globalne finansijske krize, Crna Gora neće uticati ni na njen nestanak. Ono što me više brine jeste naša „svakodnevna rutina” u savladavanju lokalne krize, u smislu velike zaduženosti kompanija, nelikvidnosti u sistemu, visoke korelacije između prometa na tržištu kapitala i rada Savjeta za privatizaciju i slično. Jer, kao što sam negdje i ranije rekao, globalna kriza se samo nakalemila na lokalnu, dala joj drugo ime i preusmjerila odgovornost za pređašnje stanje. Najjednostavnije rečeno, iz krize ćemo izaći nezavisno od toga kada će proći globalna finansijska kriza.
MONITOR: Šta je po Vašem mišljenju glavni ekonomski problem Crne Gore i kako ga je moguće riješiti? POPOVIĆ: Čak i ako neko u svijetu određenog dana svečano proglasi kraj globalne finansijske krize, ostaće niz problema koje bosanska analitičarka Svetlana Cenić prepoznaje kao glavne probleme zemalja Zapadnog Balkana u stvaranju pretpostavki bržeg rasta. Prema njoj, te probleme čine visoka javna potrošnja i neefikasna administracija koja opterećuje ionako slabe privrede, malo ili nikakvo ulaganje u istraživanje i razvoj, urušavanje kvaliteta obrazovanja, visok stepen korupcije, te odsustvo vremenske konzistentnosti u ekonomskoj politici. U potpunosti se slažem sa njom i u ovom mozaiku razloga vidim glavne ekonomske probleme i naše zemlje. Ciljeve je vrlo jednostavno formulisati, recimo smanjiti javnu potrošnju i smanjiti korupciju, ali njihovo postizanje podrazumijeva ostvarivanje veoma zahtjevnih zadataka. Tu su sve institucije sistema na testu.
MONITOR: Suverenisti su, izgleda uzaludno, isticali prednosti koje bi trebalo da primijeni samostalna Crna Gora – mali otvoreni sistem, slobodne granice i otvoreno tržište, niske carine i porezi… POPOVIĆ: Postkomunističke zemlje, uključujući i Crnu Goru, dominantno su bile fokusirane na izgradnju sopstvene državnosti. To je, kao preduslov svega drugog, bila najvažnija tačka u agendama njihovih reformi. Otuda je vrijeme utrošeno na izgradnju političkog suvereniteta ovih zemalja uglavnom bilo izgubljeno vrijeme s aspekta njihovog ekonomskog prosperiteta. I taman kada se mislilo da će suverenitet biti ključ za rješavanje svih drugih problema, pod uticajem snažnih globalnih integracionih procesa, mlade suverene države počele su da se suočavaju sa suprotnim procesom – procesom desuverenizacije. Desuverenizacija, odnosno odricanje nekih funkcija suverene države u korist nadnacionalnih struktura, nastaje kao prirodna posljedica globalizacije i ekonomskih integracija. Smatram da ćemo u perspektivi morati da odlučimo koji od dva koncepta države želimo u Crnoj Gori: država koja, kao što kaže Maks Veber, nastoji da demokratskim institucijama štiti monopol nad prinudom ili država koja će biti agent koji legitimet dobija kvalitetom obavljenih usluga. Ova suptilna nijansa podrazumijeva visoku svijest građana o ulozi države, kako bi mogli da odaberu državu koja je prije njihov servis, a ne demokratska represija nad njima. Još ranije je Galbrajt upozoravao na to da s razvojem i širenjem moderne ekonomije odgovornost države postaje sve veća. Ovdje on, primijetimo, ne govori o tome kakvi će biti atributi te države ili njena veličina, već o njenoj rastućoj odgovornosti.
MONITOR: I Vi ste svojevremeno rekli: ,,Uvjeren sam da Crna Gora, ako se uspije dovoljno otvoriti prema okruženju i postane otvoren ekonomski sistem, nema razloga da strahuje za ekonomsku sudbinu”… POPOVIĆ: Konačno, otvaranje ekonomskog sistema nije samo stvar političke retorike ili administrativnih procedura. To je, u krajnjem, novi autoput, nova televizijska frekvencija, kraće vrijeme protoka informacija, niži transakcioni trošak, novi kapital, nova razvojna ideja i drugo. Da, zaista vjerujem da je otvorenost domaćeg ekonomskog prostora preduslov za njegov prosperitet. Ali, isto tako, ne treba zaboraviti da se otvaranjem ekonomskog sistema povećava njegova ranjivost na eksterne šokove.
MONITOR: Gdje je šansa malih zemalja u globalnom rasporedu snaga? POPOVIĆ: Džon Ki, premijer Novog Zelanda, lijepo primjećuje da su tokom 19. vijeka države postajale veće. Dominantni politički događaji bili su širenje imperija, ujedinjenja Njemačke i Italije, razvoj Sjedinjenih Američkih Država i slično. Tokom 20. vijeka države su postajale manje, kaže Ki. Taj vijek obilježio je raspad Otomanske i Austrougarske imperije. U međuvremenu, od kraja 20. i početka 21. vijeka, mnoge evropske male zemlje iskusile su najuspješnije periode u njihovoj cjelokupnoj istoriji. Mjesto male zemlje u globalnom poretku dominantno će opredjeljivati njena sposobnost da bude kreativna u traženju rješenja za svoj privredni i društveni prosperitet, dosljedna u sprovođenju razvojnih strategija i efikasna u ostvarivanju zadataka koji iz tih strategija proizilaze. Ekonomija obima više nije tako važna kao nekada, kada je nacionalna država bila dezintegrisana, oslonjena na unutrašnje resurse i lokalnu pamet.
MONITOR: Dvadesetprvi vijek je šansa za male zemlje, tvrde eksperti. POPOVIĆ: U vremenu globalizacije male države nesporno mogu da stvore sebi povoljniju poziciju, samim tim što postaju dostupnije međunarodnom kapitalu i trgovini. Za razliku od velikih zemalja, gdje različiti modeli privrednog razvoja na globalnom nivou moraju da nađu način da jedni drugima konkurentski pariraju, svaka mala država mora imati sebi svojstven model privrednog razvoja, što znači manje ugledanja, a sve više sopstvene vizije. Nije čudo što se male zemlje specijalizuju za manji broj određenih proizvoda i usluga. Bez tih specifičnih niša prizivanje svjetskog tržišta za njih bi bilo pogubno. Zato male zemlje obično na bazi svoje geografije prave svoju ekonomiju. Normalno, uvijek je nerazvijen realni sektor imao odraza u niskoj složenosti finansijskog sistema koji ga prati.
MONITOR: A šta se, ukratko, dešava na crnogorskim berzama? POPOVIĆ: Konačno mir. Već nekoliko puta ranije menadžeri jedne i druge berze pokušavali su da dogovore međusobno spajanje, ali nije uspijevalo. Prije par godina sam javno rekao da je sljedeći korak da kapital progovori, jer kada kapital govori, menadžeri mogu i da ćute. To se nedavno i dogodilo. Međutim, to je sada manje važno. Najvažnijim detaljem smatram ono što je navedeno još u Planu privatizacije za 2006. godinu i Agendi ekonomskih reformi, a to je jasno iskazana potreba države da, podvlačim, stvori objedinjeno tržište hartija od vrijednosti u Crnoj Gori, čime bi se ispunili uslovi za unapređenje berzanskog nadzora, operativne i informacione efikasnosti i povećanje likvidnosti tržišta, kao i lakša integracija u regionalno i evropsko tržište kapitala. To je bio cilj 2006., a sada smo na pragu 2010. godine. Moraćemo, izgleda, napraviti nekoliko koraka unazad da bismo, potom, napravili jedan korak naprijed.
Da sam premijer…
MONITOR: Da ste premijer Crne Gore šta biste prvo uradili u ekonomskoj sferi? POPOVIĆ: Prvo bih našem parlamentu predložio da donese Zakon o obaveznom važenju svih pozitivnih zakona u zemlji. Već sjutradan bih se, normalno, probudio u sasvim drugačijoj Crnoj Gori i tek onda prešao na ekonomske probleme. Najprije hitna rekonstrukcija Vlade, jer su mjesta u njoj trenutno ekonomski skupa, a politički jeftina. Ne bi, potom, bilo lako odlučiti od čega početi: da li od siromaštva, regionalnih razlika, korupcije, malog biznisa i tako redom. U srednjem i dugom roku, s jedne strane, potrebno je izbalansirati turizam i poljoprivredu kao ekstenzivne djelatnosti s ostalim djelatnostima koje imaju karakter intenzivnih djelatnosti. Mi razvojnim opredjeljenjima potenciramo ,,ekonomiju pod vedrim nebom”, tj. poljoprivredu i turizam, a zapostavljamo ,,ekonomiju pod šatorima”, tj. sektor malih i srednjih preduzeća, koji se oslanja na tehnologiju, inovacije i preduzetništvo.
U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara
MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?
PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom, osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na direktan ili indirektan način učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.
Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”, to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.
Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.
Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio. I šta je taj ČOVJEK, u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.
O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome saučestvovali. Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.
Predrag NIKOLIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net
DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati
Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi
MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?
PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.
MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?
PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.
Nastasja RADOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net
MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe
Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije. I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila
MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je: pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?
TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.
Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.
MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?
TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.
Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.
Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.
MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?
TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.
MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama, rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?
TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i 10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto. Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.
Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.
MONITOR: Kako gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…
TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.
MONITOR: Dodik je izjavljivao da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?
TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.
Drugo, prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.
MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom. Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?
TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.
Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.
Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice