Srbija se hapšenjem posljednjeg bjegunca od haške pravde Gorana Hadžića kvalifikovala za status kandidata za člana EU. S malo sreće i podrške Brisela dobiće u decembru i datum pristupnih pregovora u paketu sa Crnom Gorom. Preduslov Podgorici je, kako je to jasno saopštio crnogorskim parlamentarcima evropski zvaničnik Stefano Sanino, da do kraja ovog mjeseca usvoje izborno zakonodavstvo. Ako se Crnoj Gori i Srbiji priključi i Makedonija, onda će se formirati blok zemalja regije, što bi svakako omogućilo jednostavnije pregovaranje s evropskim tehnokratama. “EU se neće širiti s jednom malom zemljom. Vjerovatno će to biti neki paket, dvije ili tri zemlje”, kaže funkcioner Vlade Slovenije Andrej Engelman. SARADNJA: Za ovako povoljan scenario Beograd se kvalifikovao ne samo isporučivanjem Hadžića i nešto ranije Ratka Mladića sudu u Hagu, već i kooperativnim odnosom prema Kosovu i Bosni i Hercegovini, evropskim protektoratima na Balkanu. Srpski predsjednik Boris Tadić tek je počeo da žanje plodove svoje mukotrpne politike uspostavljanja pune saradnje sa svim državama na Balkanu, ali konačno ne sa, Srbima istorijski omiljene, pozicije hegemona. Razumio je poruku Brisela: jasan diskontinuitet prema svakom velikodržavlju uslov je za konsolidaciju regiona, a saradnja država uslov napretka i ulaska u EU. Zato je predsjednik Srbije morao teška srca da pristane na direktne pregovore s Vladom Kosova, a zaključivanje sporazuma očekuje se na jesen. No, on neće biti formalno potpisan već će između pregovarača Borislava Stefanovića i Edite Tahiri biti zaključen „na riječ”, a Džejms Kuper će kao posrednik u ime EU kontrolisati da li se sprovodi.
Tadić s nešto manje uspjeha nastoji primiriti nervoznog lidera Republike Srpske Milorada Dodika u njegovim naporima za podrivanje državno-pravnog sistema Bosne i Hercegovine, dok su odnosi s Hrvatskom i njegovi susreti s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem, svojevrsnim liderom regije, postali redovni i srdačni. Za razliku od bivšeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, Tadić i Josipović nijesu opterećeni prošlošću, jer u njoj nijesu učestvovali, pa su početkom ove sedmice, u idiličnoj atmosferi na Brionima, „bez fige u džepu”, poručili članovima Predsjedništva BiH Željku Komšiću, Bakiru Izetbegoviću i Nebojši Radmanoviću da moraju učiniti sve kako bi njihova zemlja izašla iz političke agonije. Sve to daje snažan vjetar u leđa Tadiću, koji postaje personifikacija nove Srbije, zemlje koja se iznova nastoji pozicionirati i na Balkanu i u Evropi.
IZNUDA: Ali, čini se da je ova politika regionalne saradnje ipak iznuđena. Tadić i njegova Demokratska stranka u situaciji ekonomskog kraha u zemlji, nemaju što drugo ponuditi biračima osim uspjeha u evropskim integracijama. Srbiju su, kao i ostale zemlje na Balkanu, temeljno poharali i razorili tajkuni, korupcija i kriminal. Naravno, i njezina ideologija svesrpstva, zbog koje je, kako je govorio akademik Mihailo Marković, stanovništvo bilo spremno da pati. Kako cilj nije ostvaren, osiromašeno stanovništvo Srbije više ne želi da pati. No, računi iz „balkanske krčme” moraju se platiti. Društvo je urušeno politički, moralno i ekonomski. Srbija je, tako, prošle godine imala za 30 odsto manji bruto-društveni proizvod nego 1989. U BiH je taj pad manji za 15 odsto, a u Crnoj Gori gdje rata nije bilo, ali je bilo ratnih zločina, BDP je 2010. godine za čak 14 odsto manji nego prije 21 godinu! Stoga se vlade ovih zemalja, nakon što su rasprodale svoja najprofitabilnija preduzeća i najvrednije resurse, moraju zaduživati u inostranstvu kako bi se spasili od bankrotstva i očuvali iluziju ekonomskog rasta ne uviđajući da istovremeno upadaju u polukolonijalni status.
Ali, malo je naznaka da će se životni standard povećavati, a siromaštvo i nezaposlenost smanjivati. Zato su Tadić i Josipović s Briona poručili da se sve države regije trebaju pripremiti za novi udar ekonomske krize koja već pogađa eurozonu. „To je najveći politički problem s kojim se suočavamo i možemo ga zajednički riješiti ako se nastavi s projektima infrastrukturnog povezivanja”, istakli su oni.
DOSEG: Upravo je mogućnost zajedničkog rada na projektu autoputa od Bara preko Boljara do Beograda bio jedan od ključnih razloga posjete crnogorskog premijera Igora Lukšića srpskoj prijestonici tokom koje je nastojao da pokaže da Crna Gora želi da gradi nove odnose sa Srbijom. Ali, riječi njegovog kolege Mirka Cvetkovića da je to samo u fazi ideje, pokazuju da je san o tzv. „koridoru 11″ sve dalji. Indikativno je, međutim, da je Lukšić za prvu zvaničnu posjetu regionu izabrao Srbiju, iako je njegov partijski šef samo nekoliko dana ranije saopštio da u Beogradu „ko god da je na vlasti, i dalje svojata Crnu Goru i negira crnogorski nacionalni, kulturni i vjerski identitet”, dodajući da se to “neće promijeniti makar ne u budućnosti do koje mi možemo segnuti”. Lukšićev odgovor Đukanoviću stigao je iz – Beograda: “Istoriju treba ostaviti istoričarima, od nje treba učiti, ali joj ne treba robovati”.
Đukanović ne uviđa da je prošlo vrijeme kada je Crna Gora i on kao njen lider igrao ulogu faktora stabilnosti u regionu. Konačno je nastupio period mira, stabilnosti i saradnje, a najbolje moguće rješenje je temeljna evropeizacija država i regije u cjelini. Zato Tadić hapsi i isporučuje Hagu optužene za ratne zločine, dok Đukanović poručuje da njegova stranka ” neće nikome prinositi nijednu žrtvu, ni krupnu, ni sitnu ribu”. Miloševićeva je to taktika: do kraja se nastoji očuvati sistem i ljudi u njemu, a ako se nema gdje, ako se došlo do zida, onda se pristaje na sve. Vremenski okvir u kojem crnogorska vlast mora potvrditi da na domaćem terenu ispunjava evropske zadatke i hapsi krupne ribe sve je manji.
Mustafa CANKA
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice