Povežite se sa nama

INTERVJU

ČEDOMIR PETROVIĆ, DRAMSKI UMJETNIK IZ BEOGRADA: E pa priznajmo Kosovo

Objavljeno prije

na

Sastanak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, predsjednika Kosova Hašima Tačija i visoke predstavnica Evropske unije Federike Mogerini, koji je završen u ponedjeljak, glavna je politička tema u Srbiji. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da su pozicije najviših zvaničnika Beograda i Prištine i dalje ,,značajno udaljene”. Tači je kazao da sastanak u Briselu označava početak posljednje faze dijaloga o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. Pošto dramski umjetnik iz Beograda Čedomir Petrović često analizira odnose između Srbije i Kosova, zamolili smo ga da za Monitor prokomentariše trojni razgovor u Briselu.
PETROVIĆ: Ukoliko se ne potpiše Pravno obavezujući sporazum sa Prištinom (čitaj priznanje nezavisnog Kosova) čeka nas težak period izolacije i sankcija od strane SAD i EU i ostalih oko nas koji pretenduju na članstvo u EU i NATO. Sankcije će biti osvetoljubive za neposlušnost, usuđivanje protivljenja najmoćnijima, zamajavanje i gubljenje vremena i biće neuporedivo rigoroznije od onih prethodnih. Srbija će ući u takve sankcije iz kojih će izaći ko zna kad i u kakvom stanju i obliku i da li će nam više ikada biti pružena ovakva prilika i kada?

Sve ono što je krenulo, biće zaustavljeno… Za zidanje trećeg Avalskog tornja narod više nema para. Stavimo na vagu, jer tako se najtačnije meri, šta ima veću težinu i vrednost?

S jedne strane Kosovo, na čijoj zemlji je pre šest stotina godina poginulo desetine hiljada srpskih ratnika, i s druge današnja Srbija, u kojoj živi preko sedam miliona stanovnika i ima onih koji bi se u nekoj budućnosti možda ovde rodili i živeli.

Kako će se vlast Kosova odnositi prema Srbima, umnogome zavisi od politike srpskih vlasti. Sve što se više odugovlači završni Kosovski čin, to će i pritisci, strah, napadi i uvrede biti česti i žestoki, a naša nemoć da bilo šta učinimo. Da ne bi došlo do težih incidenata, sukoba i žrtava, bilo bi dobro da Predsednik Republike Srbije sa Vladom Srbije donese konačnu odluku da li će potpisati Pravno obavezujući sporazum sa Prištinom.

Odgovor je poznat i jedino moguć. Ne odugovlačimo… Da ne dođe vreme kada ćemo davati i one delove Srbije koje nam niko nije tražio… Za sad.

MONITOR: Vi se odavno zalažete za to da Srbija prizna nezavisnost Kosova, da se ne protivi da Kosovo postane član Ujedinjenih nacija, da sa Kosovom uspostavi diplomatske odnose…
PETROVIĆ: Jedan od najvažnijih razloga je smirivanje tenzija na Kosovu i odgovornost Republike Srbije prema svojim građanima koji ostaju da na Kosovu žive. Njihovi životi su u pitanju, sigurnost dobijanja posla, neizvesnost otkaza, zarada, strahovi, bezbednost njihove dece… I nikada ne zaboraviti da slične muke muči i albanski narod na Kosovu.

Srbi koji će ostati na Kosovu moraju u sebi da pronađu mudrost zajedničkog života. Oni mogu samo i jedino opstati ako zajedno sa Albancima uče svoju decu da je komšija, ili fqinj, važniji od rođaka i lažnih prijatelja, i da te on brani od lopova, pomaže ako nekom noću pozli, slavite rođendane i verske praznike zajedno, unosite nov nameštaj, pozajmljujete kafu i šećer, ostavljate ključeve stana kada idete na odmor, gledate kako klinci rastu i postaju ljudi, sa različitim imenima i jezikom.

Gledate, kako se rađaju ljubavi, i kako se brzo uče albanski i srpski, da bi moglo da se kaže, Volim te… Të dua.

MONITOR: Mnogi su za zamrzavanje konflikta i da se ostavi rješavanje problema Kosova nekim budućim generacijama. Šta Vi mislite o tome?
PETROVIĆ: Mnogi su za zamrzavanje konflikta i ostavljanja nerešenog problema Kosova, nekim sledećim generacijama koje dolaze. Ima toga u svetu. Zamrzavaju i ljude, pa kad pronađu lek protiv bolesti od koje je zamrznuti otegao papke, što reče Fridrih Barbarosa u “Nemanjićima”, naučnici će da ih odmrznu. Šta će od njih biti kad se otope, niko živ ne zna? Možda će se i pronaći lek i otopljenima pomoći, ali Kosovsko pitanje ukoliko se ne reši sad, ostaće zamrznuto do nekog novog, sledećeg skorog rata koji će izbiti zbog njega. I krmenadlu kad izvadiš iz friza posle tri meseca, tukne oko kosti.

MONITOR: Zašto apelujete na zvaničnike Srbije da Srbija uđe u NATO?
PETROVIĆ: Ukoliko uvedemo sankcije Rusiji nećemo dobijati više ratnu pomoć od njih. A, avione dobijamo u delovima. Sastavljaju ih Lazanski i Vulin i uvek ispadne traktor ili spomenik Staljinu. Naoružavamo se. Hoćemo li napasti ili se braniti? Koga da napadnemo? Svi oko nas su članice NATO-a. Jebali smo ježa ako samo uperimo vazdušnu pušku u nekog. Braniti se! Og koga? Ove koji su nas bombardovali, nismo nikad ni videli.

Ne možemo sami i neutralni. Odneće nas vetrovi. Pa, uđimo u NATO. Da li si ti normalan? Nisam. Oni su nas bombardovali, ubijali, rušili… pa sad s njima? Ubijali su nas i bombardovali i Turci i Austrijanci i Nemci i Amerikanci i ko još sve nije, pa smo sad dobri s njima. Ako uđemo u NATO, ne bismo morali više odvajati ogromne pare za vojsku, ni brinuti da će nas neko ikad više napasti. Taj novac bi dobro došao za opismenjavanje i prosvećivanje naroda, pre nego što uđemo u tu Evropsku Uniju. Ima mnogo zatucanosti u nas Srba i verske i kulturne i svake druge.

Nama je toliko potrebno da naučimo da pišemo i čitamo i imamo malo veće plate i penzije… Nije mnogo.

MONITOR: Zalažete se i da Srbija ispuni sve što od nje zahtijeva Evropska unija?
PETROVIĆ: Kažu – Živeće srpski narod ako postanemo član EU i priđemo moćnima, najmoćnijima na svetu. Pa, priđimo. Onda moramo priznati nezavisnost Kosova. Pa, priznajmo. Tamo je sveta srpska zemlja. Biće i dalje. Naši manastiri. Čuvaće ih bolje od nas. Naš narod? Živeće bolje nego sad, kad se sve razreši i smiri. Kosovo traži stolicu u Ujedinjenim nacijama. Pa, ne može da stoji… mora negde da sedne. Moraćemo da uvedemo sankcije Rusiji. Pa, uvedimo. Mi, mala Srbija, velikoj Rusiji? Shvatiće, ako su iskreni prijatelji, da je to smešno i mora da smo u očajnoj situaciji kad to činimo.

MONITOR: Na prvu godišnjicu od atentata na Đinđića napisali ste pjesmu posvećenu nekadašnjem premijeru Srbije. Da li se Đinđić danas u Srbiji često zloupotrebljava?
PETROVIĆ: Svi oni koji su streljali Đinđića i oni koji su bili politička pozadina i danas su živi. Nikad življa i aktivnija je i ona medijska rulja koja je ubila Zorana Đinđića još pre atentata Ne otvara se proces zato što su mnogi upleteni, kao svinjska creva. Pravda koja je temelj države u Srbiji ne postoji. Ostaje jedna velika tuga za Zoranom i nada da će se krivica onih koji su naredili streljanje morati rešiti pre ulaska u EU.

Rekao je jednom Zoran Đinđić: ,,I ja Vam kažem, gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati Vi i ja…”

Verujem da se ne bi naljutio na mene što ću napisati: ,,Gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo u Uniji, sastaće se ponovo Kosovo i Srbija…”

MONITOR: Vi ste sin slavnog glumca Miodraga Petrovića Čkalje. Umro je prije petnaest godina. Je li Čkalja zaboravljen?
PETROVIĆ: U Srbiji zaboravljaju na žive i kako će onda da pamte one koji su otišli. Nije otac zaboravljen. Verujem da će ga ljudi pamtiti. Česte reprize serija i filmova, omogućavaju da nove generacije upoznaju mnoge glumice i glumce, kojih više nema, pa i mog oca.

U Srbiji je vrijeme stalo

MONITOR: Mnogi kažu da je Srbija preplavljena nacionalizmom, da živi u okamenjenoj tradiciji i pod patronatom Srpske pravoslavne crkve.
PETROVIĆ: Mi se još nismo makli od Kosova, još smo zapleteni u mrežu najcrnjeg nacionalizma, u vekovima okamenjenoj tradiciji, uz svesrdnu pomoć i pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Vreme je stalo za nas.

Naše slike su ikone, naše svetlo gas lampe, kandila i crkvene sveće, po rukama pokapao vosak na žuljeve od oranja ralom, iz pora nam izlazi tamnjan, delimo poslednju koru hleba i čašu rakije sa putnikom namernikom, žene nam peru noge i stoje pored stola dok muški jedu, ubijamo prestolonaslednika i trudnu ženu, cepamo paktove i pišamo na Nemce.

Srpska pravoslavna crkva u jugoslovenskim ratovima ekskomunicirala je samu sebe, kada je stala na stranu srpskih vojnih i paravojnih formacija i blagosiljala najveće srpske zločince, ne prihvatajući ni jedan od ponuđenih mirovnih planova. Bila je za vojno rešavanje problema.

Deklaracija Srpske pravoslavne crke o Kosovu nije donela ništa novo. Istina ovog puta se zadržala na zamrzavanju, bez ratnih pokliča. Ukoliko bi država počela da razmišlja o uvođenju godišnjeg poreza SPC, sigurno da bi se i Deklaracija promenila, pozitivno po Vučića.

Crkva je oduvek bila uz svoj narod, pa tako i danas u ovim za srpski narod na Kosovu teškim vremenima, mnogi očekuju preseljenje Patrijaršije u Peć, gde je nekada i bila i koju su pored Dečana i ostalih manastira Albanci pred kraj XIX veka čuvali, ubijali svoje sunarodnike-odmetnike ako bi napali neki od manastira i bili ubijani.

Valja podsetiti vernike i nevernike, da je Rastko Nemanjić, kao prvi srpski arhiepiskop ustoličen u Pećkoj patrijaršiji, pa i današnji patrijarh Irinej, koji je u Peći ustoličen 2010. godine. I članovi Svetog arhijerejskog sinoda morali bi se češće sastajati u Pećkoj patrijaršiji. Ako bi dolazili svojim džipovima i limuzinama, mogao bi se proširiti prilaz manastiru kako bi svi mogli da se parkiraju.

Dodika treba smijeniti

MONITOR: Jedan od Vaših stavova je i da se pomogne da na izborima u Republici Srpskoj „dođe na vlast neko normalan i odgovoran, ko će shvatiti neminovnost suživota sa svojim komšijama”.
PETROVIĆ: Tu se odmah javljaju asocijacije na trnove u oku Bosne i Hercegovine, koji mogu ozbiljno ugroziti njen vid. Republika Srpska i njeni stvoritelji, koji su kasnije i vladali njom, svi su osuđeni ratni zločinci i ne mogu predstavljati one Srbe koji se danas rađaju i one koji žive u delu koji je nasilno iščupan iz jedinstvene Bosne i Hercegovine.

Dodik je osoba koja bi morala pod pritiskom, pre svega Srba iz Banje Luke, Republike Srbije i njene vlasti i međunarodne zajednice, biti smenjen s mesta na kojem se nalazi i sa koga uništava sve čega se dotakne. Dodik predstavlja opasnost i za narod Republike Srpske i narod Bosne i Hercegovine, ali i za narode Srbije i Hrvatske. Njegove svakodnevne provokacije i iritiranja, jesu potencijalna opasnost za sve. Nedolazak predsednika Srbije Aleksandra Vučića na obeležavanje godišnjice stvaranja Republike Srpske jasno govori o početku distanciranja Vučića i Beograda od pogubne politike Milorada Dodika.

I ostvariće se san, koji sanjaju mnogi. Kada BiH uđe u Evropsku Uniju i NATO, neće više biti granica. I doćiće godina i dan kada će Bosna i Hercegovina biti opet jedna, jedinstvena, suverena država, sa tri ravnopravna naroda u svemu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo