Svi zahtjevi sa protesta se u suštini svode na dva – odlazak ovog režima i izgradnju novog sistema. Ne treba nikome da ih ispostavljamo u nekom formalnom smislu, a nemamo ni kome. Dovoljno je da građani izađu na protest u što većem broju i u potpunoj tišini

MONITOR: Afera Koverta pokrenula je dio građana na proteste u čijem ste organizacionom odboru. Zašto ova afera?

PEROVIĆ: Zato što prelivanje iz prepune čaše uvijek počinje od jedne kapi. U ovom slučaju, to je jedna koverta sa djelićem prljavog novca kojim je DPS redovno kupovao izbore. Korupcija je u temelju ovog sistema, većina građana to osjeća, ali nikad nije javno prikazan tako očigledan i vjerodostojan dokaz. Ovoga puta, za razliku od afere Snimak, obje strane su priznale učešće u korupciji.

Koverta je, naizgled, pokrenula samo dio građana, ali je suštinski izazvala revolt svih normalnih ljudi. Dovoljno je bilo da povjeruju svojim očima i vide crno na bijelo kako funkcioniše cijeli sistem. Ćutanje institucija, a potom njihovo selektivno djelovanje, i to tek nakon pritiska medija, civilnog sektora i opozicionih partija, samo je potvrdilo da su sve institucije i cijela vlast konstituisane na kovertama. Na njima je zasnovano funkcionisanje depeesovskog sistema, jedini zakon koji se u ovoj državi sprovodi jeste zakon koverte. Komentari bahatog diktatora izazvali su dodatni revolt u javnosti. Jeste dao, ali nije dao koliko je rekao – javno je šef najveće partije priznao da ona opstaje zahvaljujući prljavom novcu. Poruka da kuća nije njegova ali će možda biti pokazala je koliko nezasiti gospodar prezire svoj narod. Na prvom protestu, javno se svemu tome oduprlo oko hiljadu građana. Na svakom narednom biće sve više slobodnih ljudi koji ne pristaju da i ova afera, najbezočnija u posljednje vrijeme, prođe kao što su prošle sve do sada.

MONITOR:   Za subotu, 16. februar, kad ovaj broj Monitora bude u prodaji, zakazan je novi protest. Najavili ste da ćete tada ispostaviti početne zahtjeve. Jeste li ih već definisali, koji su to zahtjevi?

PEROVIĆ: Početni zahtjevi, uslovno rečeno, već su izneseni na prvom protestu – da ostavke podnesu vrhovni i specijalni tužilac zbog zakašnjele, nepotpune, aljkave i selektivne istrage afere Koverta, zbog neprocesuiranja njenih glavnih aktera, ali i zbog ranijih skandala sa kupovinom ljudi za najpodlije i najprljavije rabote.

Veliki je i nepotreban pritisak povodom nekakvog posebnog formulisanja tih zahtjeva. Mnogo je motiva za te zahtjeve, od ratnih zločina, preko šverca duvana, pljačkaške privatizacije, rasprodaje naše imovine njihovim tajkunima, opšteg siromaštva, organizovanog kriminala itd., do gaženja svih društvenih i moralnih normi, krađe izbora i trgovine ljudskim dušama… Užasne posljedice trideset godina naopake vladavine nije moguće smjestiti u tri rečenice. I ne treba, dovoljno je da građani izađu na Ulicu, to je jedina institucija koju u ovako zarobljenoj državi mogu da konstituišu na neposrednim izborima, jedina koja se ne zasniva na punim kovertama i jedina koja još može da slobodno funkcioniše u Crnoj Gori. Slobodni ljudi to odavno znaju, javno govore o svemu. Ostali treba samo da se zapitaju kako smo do ovoga došli. A došli smo tako što je jedna polovina glasala za režim zato što mu vjeruje ili zato što je kupljena. Druga polovina pokušavala je da ga promijeni glasajući protiv, nesvjesna da samim izlaskom na izbore legitimiše vlast zasnovanu na kovertama. Nakon toliko izgubljenih decenija, jasno je da se ovaj iz temelja pokvareni sistem ne može promijeniti na izborima koje on organizuje, da u njemu nema nikakvog zdravog krila jer je do kosti obolio od korupcije i kriminala. Zato se svi zahtjevi sa protesta u suštini svode na dva – odlazak ovog režima i izgradnju novog sistema. Ne treba nikome da ih ispostavljamo u nekom formalnom smislu, a nemamo ni kome. Dovoljno je da građani izađu na protest u što većem broju i u potpunoj tišini. Što više građana bude dolazilo, brže će uslijediti ne samo ostavke nego i bježanija. Nastaće grabež među njima, svi će htjeti da što više iznesu iz zemlje, prljavi novac koji ih je predugo držao na okupu biće uzrok međusobnih obračuna. Uostalom, taj obračun je već počeo, građani treba samo da im ,,pomognu” da ga dovedu do kraja.

MONITOR:  Rekli ste da bi spisak zahtjeva mogao biti beskonačan.  Upravo,  imali smo prilike da vidimo kako preširoko ili loše postavljeni zahtjevi onemogućavaju željene promjene i procese. Hoće li se ovoga puta to izbjeći?

PEROVIĆ:  Hoće, iako zahtjeva ima najmanje 97.000. Zar svako od nas nema pregršt zahtjeva zbog svoje obespravljenosti? Zar nemamo svi nekog svog korumpiranog sudiju ili tužioca. Svog šefa koji nas progoni zbog drugačijeg mišljenja? Svog komšiju koji je uzimao ili davao kovertu sa makar 50 eura za glas? Uostalom, osim onih početnih zahtjeva koji su na protestu saopšteni, učesnici su nosili još 97 zahtjeva na kovertama, koje su državni mediji namjerno ,,vidjeli” kao neke papiriće. Nijesu to bili papirići, nego 97 političkih, ekonomskih, pravosudnih i drugih zločina zbog kojih će ova vlast odgovarati pred oslobođenim institucijama, kad-tad. Kad režim ode, ispostaviće se da ih je bilo 97.000 i više. Afera Koverta izazvala je mnoga pitanja, ali je u startu dala odgovor na glavno – kako su sve prethodne prošle nekažnjeno. Pa, kovertom!

MONITOR:  Kada ste pozvali građane na prvi protest, tražili ste da ne donose partijska i nacionalna obilježja. Što ste željeli postići?

PEROVIĆ: Okupljanje građana oko cilja koji je zajednički svima, iako pojedinačno svi imaju i dodatne razloge da se odupru režimu. Cilj je promjena sistema, ka njemu moramo ići svi zajedno. Ne treba da nas razdvajaju pojedinačni problemi, lični, nacionalni ili politički stavovi o djelovima tog sistema. Dosadašnji protesti nijesu dali rezultat upravo zbog toga što su na njima, bez obzira na želju organizatora, bili upadljiviji simboli onoga što nas razdvaja, nego onoga što nas spaja. Korupcija i kriminal, propast obrazovanja i zdravstva, kupovina glasova i pokradena volja birača, progon neistomišljenika i teror nad slobodnim medijima, pljačka naše imovine i rasprodaja domaćim i stranim tajkunima ugrožavaju sve građane, uništavaju budućnost sve djece i unižavaju svačiju starost. Zajedničku pobunu zbog zajedničkih problema i za zajedničke ciljeve ne smiju ugrožavati ideološke i nacionalne razlike, posebno zbog toga što režim njima majstorski manipuliše. Kakve veze smije da ima smjena tužioca, sudije, ministra, premijera, predsjednika sa nečijom nacijom i partijom? U pretpolitičkom i neslobodnom društvu, kakvo je naše i u 21. vijeku, moramo krenuti od onoga što nas spaja, a to je želja da živimo kao svi slobodni građani svijeta. U normalnim zemljama, poslije javnog dokaza korumpiranosti vrha vlasti ne bi bilo potrebe za protestima, ostavke bi pljuštale redom. Ali, mi ne živimo u normalnom sistemu, ovdje je sve okrenuto naglavačke, počev od činjenice da građani služe vlasti, a ne vlast građanima. Našim protestima želimo da u zajedničku borbu za izgradnju drugačijeg sistema pozovemo ne samo načelno sve građane, nego posebno intelektualce, umjetnike, civilne aktiviste, pa i političare. Riječ je o budućnosti naše djece, o društvu u kojem će ona živjeti, a složićemo se da svom potomstvu ne želimo život kakav je bio naš.

MONITOR: Može li protest prerasti u širi bunt, kome bi se pridružile i partije?

PEROVIĆ:  Naravno, to su naša očekivanja, ne pada nam na pamet da bilo koga preslišavamo o partijskoj pripadnosti. To što su državni mediji neočekivani dolazak opozicionih stranačkih prvaka na naš prvi protest zloupotrijebili za obračun i sa nama i sa njima, neće spriječiti građane da na ovaj naredni dođu u većem broju. Pa što ako su lideri partija osjetili potrebu da dođu, dobro su došli kao i svi ostali građani. Tako su se i ponašali, nijesu se isticali, neke od njih nijesam ni primijetio u onoj gužvi, do pred kraj protesta. Nijedan od njih nije ni pokušavao da utiče na nas, nijesmo još imali kontakte, ali podršku svakako očekujemo. Na proteste, valjda, i izlaze građani koji su protiv vlasti, ne nadamo se masovnom dolasku članova DPS-a, makar ne na početku. Vremenom će i oni vidjeti da su svoju budućnost uložili u njihove pune koverte, njihove ,,ničije” kuće, njihove godišnje odmore, hacijende i jahte… Opozicionim biračima to je odavno jasno, zato očekujemo da ih 16. februara bude mnogo više. Na narednom još više, sve dok ova natrula vlast potpuno ne padne. A truli takvom brzinom da prosto zaudara…

MONITOR: Kazali ste ranije da područje borbe mora da se širi i da je nakon prvog protesta počelo umrežavanje građana. Šta to znači?

PEROVIĆ:  Već smo proširili naš inicijativni tim, javljaju nam se slobodni ljudi iz svih opština, žele i oni da organizuju proteste u svojim gradovima, ali u ovom trenutku to nije lako. Uglavnom se služimo društvenim mrežama, nemamo ni novca ni tehničkih uslova da se organizujemo drugačije. Uoči prvog protesta, naš šestoro iz tima direktno smo kontaktirali samo sa 97 ljudi, nijesmo očekivali da će doći 970 i više. Učesnici protesta sad i sami šire krug, ako se svakom od njih pridruži još po deset, bićemo više nego zadovoljni. Na svakom narednom protestu očekujemo sve masovniji odziv, stanje u crnogorskom društvu toliko je nepodnošljivo da građanima više nikakav poziv nije potreban.

MONITOR:  Ispred VDT-a 2. februara okupilo se oko hiljadu građana. Koliko očekujete da ih bude u subotu?

PEROVIĆ:  Već sam rekao, teško je očekivati da naredni protest okupi više od deset hiljada ljudi. Ali, nadamo se stalnom rastu, širenju ideje da uspješno odupiranje ovom korumpiranom režimu jeste moguće. I da sad sve zavisi od građana, pošto nijedna vlast nije smijenila samu sebe. Ne očekujemo ni da će naš zahtjev za ostavkama odmah biti prihvaćen, ali se nadamo da će njegovo odbijanje, iz dana u dan, izazivati sve više revolta među onima koji se još nijesu odlučili za javni protest.

MONITOR: Vjerujete li da će ovi građanski protesti donijeti promjene?

PEROVIĆ: Naravno! Da ne vjerujem ne bih se ni borio za promjene. Vjerujem u promjene i vjerujem u Grupu 97.000 – Odupri se, koju je spontano okupio Omer Šarkić. Tu je Ratka Jovanović, Dejan, Jovan… sjajna ekipa mladih ljudi, punog entuzijazma, kreativnosti, energije… I ključna stvar – međusobno povjerenje. Grupa se na tom principu svakim danom širi i to je garancija da će ovi protesti dovesti do promjena, ponavljam na kraju, do promjene sistema a ne samo do smjene njegovih nosilaca. Uostalom, dosta je bilo ravnodušnosti za ovih 30 godina, vrijeme je za otpor. Zato pozivam i sve čitaoce Monitora na protest 16. oktobra u 18. sati ispred Vrhovnog državnog tužilaštva.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ