Džekov rodni kraj je pitomo bihorsko selo Godijevo pored Bijelog Polja. Tamo gdje su rasle one dobre kruške, jabuke i šljive, ali i značajna imena umjetničkog svijeta. ” To je kraj za koji kažu da ima oblik amfiteatra, pa izgleda kao slika obješena u zraku”, opisuje slikar. Potiče iz porodice u kojoj je, već u devetnaestom vijeku, bilo pet fakultetski obrazovanih ljudi. „Sada nas, u porodici ima sedmoro sa likovnom akademijom“, kaže Džeko Hodzić
Među betonskim blokovima sarajevskog naselja Alipašino Polje, na petom spratu jedne od zgrada, nalazi se atelje akademskog slikara Džeka Hodžića. Reski miris slikarskog terpentina, brojne slike obješene ili naslonjene na zidovime, rijetki predmeti… Ovo je prostor gdje nastaju djela jednog od najautentičnijih slikara naše regije.
Džeko je srdačan i gostoljubiv. ” U mom kraju uvijek je bilo da se gost smjesti na šiltete, a potom prvo pita da li je gladan. Čak i prije nego se ponudi kafa ili čaj….” A Džekov kraj je pitomo bihorsko selo Godijevo pored Bijelog Polja. Tamo gdje su, rado se on sjeća, rasle one dobre kruške, jabuke i šljive, ali i značajna imena umjetničkog svijeta. ” To je kraj za koji kažu da ima oblik amfiteatra, pa izgleda kao slika obješena u zraku”, opisuje slikar. Rođen je 1950. godine . u porodici u kojoj je, već u devetnaestom vijeku bilo pet fakultetski obrazovanih ljudi.” Govorilo se, kod Hodžića je knjiga”, ponosno priča Džeko.
Razgovor i sjećanja teku. ” Ovdje je rođen pop Cvetko, poznat po tome što je radio ikonostas manastira u Nikoljcu. Prvi slikar sa ovih prstora koji je studirao u Parizu moj je rođak Sabahudin Hodžić. Radio je kao urednik Ošišanog ježa. Iz našeg bratstva je Duda koja je radila epolete na nošnjama i uniformama u Carigradu. Sada nas, u porodici, ima sedmoro sa likovnom akademijom. Ćerke mog brata najuspješnije su. Njihove kreacije nose na dodjeli Oskara i Gremija.”
Predstavljaju ga kao jednog od najznačajnijih crnogorskih slikara koji zivi i radi van Crne Gore duže od pedeset godina. Džeko za sebe jednostavno kaže : ” Ja sam slikar i čovjek. Živim umjetnost. Rođenjem pripadam Crnoj Gori, živim u Bosni i ovdje sam se afirmisao…”
Na pitanje kad je počeo slikati, ili kad je otkrio da ima talenat, nema odgovor. ” Ne znam da li sam ja otkrio umjetnost ili ona mene” , kaže uz blagi osmjeh koji stalno treperi na njegovom licu. Roditelji su, kako je bio dobar đak, vidjeli u njemu budućeg inžinjera, ali mladi Džeko, oduševljen da postoji škola u kojoj će učiti crtati i slikati, odlazi u Peć i upisuje Srednju umjetničku školu. Tek kad je, godinama kasnije, sa njim i njegovim kolegama Milanom Ćeranićem , Muradifom Ćerimagićem Zelom i Mustafom Skopljakom , tada studentima Pedagoške akademije u Sarajevu, Fikret Novalija snimio razgovor u studentskom domu u kojem su živjeli, majka je smekšala. ” Ujutro je pozvala komšinice na kafu i hurmašice da se pohvali. A meni halalila. To je bilo veliko, program koji je emitovan u večernjem terminu na prostoru cijele bivše Jugoslavije”.
Pedagošku akademiju u Sarajevu Džeko Hodžić je upisao 1970. godine. Na Likovnu akademiju u Beogradu nisu ga primili. ” Kako nisam položio ”, pita se slikar i danas. Ubijeđen je da su ” puštali po dvoje talentovanih, a ostale preko veze”. Više uspjeha imao je na sarajevskoj Likovnoj akademiji gdje je odmah po njenom osnivanju 1972. godine prešao sa Pedagoške. Učio je od velikih: Mersada Berbera, Alije Kučukalića, Zdenka Grgića, Nade Pivac, Bora Aleksića…
Učio, naučio i upisao se među najpoznatije bosanskohercegovačke umjetnike. Izlagao je 102 puta na samostalnim i 601 put na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.Izlagao je u svim zemljama bivše Jugoslavije ali i u Bugarskoj, Rumuniji, Turskoj, Grčkoj, Cipru, Egiptu, Italiji, Austriji, Slovačkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Luxemburgu, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Kanadi, Sad- u, Švajcarskoj. Njegov umjetnički rad četrnaest puta je nagradjivan. Izuzetan likovni opus ovog slikara čine na hiljade slika različitih tehnika, crteža, akvarela, pastela, akrila, ulja, kolaža i asamblaža. Posebno se ističe njegov ciklus Oteta zemlja kojim izražava protest protiv nepravdi nad autohtonim narodima poput Palestinaca, Aboridžana i Indijanaca.
” Ja znam samo ovo da radim. Moja umjetnost je moj svijet i u njemu plivam, letim, lebdim, levitiram… Neću da idem saditi šljive ili kopati krompir jer to ne znam. Slikam i ne prilagođavam se nikom. Ako se to nekom sviđa, u redu, ako ne sviđa, opet u redu…Od svakog ciklusa koji radim ostavljam po par radova koji su mjerilo, ona stepenica koju moj sledeći rad mora da nadvisi. Kompozicijski, koloristički ili tematski. Mi umjetnici ne možemo da mijenjamo svijet, mi možemo samo da opomenemo. Moj zadatak je da opominjem…” priča slikar.
Cijeli njegov ciklus ilustracija je ovih riječi. Svjestan zla, stradanja i patnje čovjeka, Džekova umjetnost, tvrdi dekanesa Likovne akademije u Sarajevu Dubravka Pozderac Lejlić , ” nijemi je vapaj jednog svjedoka sumraka čovjekova uma i djela, a njegovo vlastito djelo svjedočanstvom je toga civizacijskog sunovrata…”.
Tokom rata u Sarajevu boravio je u Sloveniji i Njemačkoj. Pošao je tamo, sjeća se, ” sa svojim koferom i sa njim se i vratio.” Nije dopustio da čak ni najveći među njemačkim umjetnicima utiču na njegov rad. Ostao je svoj i nastavio na svoj autentični način da stvara.
Ne razgovaramo o strahotama rata. Stradanje, destrukciju, palež, smrt, mučenja, potpuno pomućenje uma pretočio je u djelo. „U likovni jezik duboko ekspresivnog i snažnog emocionalnog utiska”, piše Dubravka Pozderac Lejlić. Poput onih na, crtežima Grafičke mape ratnog Sarajeva 1992.do 1994., koji nisu samo zabilješka događaja nego prije svega unutrašnja likovna ekspresija vremena, smrti i užasa. Tih 150 crteža punih bola likovno su svjedočanstvo teškog vremena.
Kaže: ” I kao čovjek i kao umjetnik ja sam protivnik rata. Žao mi je svakog poginulog ljudskog bića bez obzira sa koje strane bio i na kojem dijelu svijeta živilo. Na strani sam mira i ljubavi jer, ko ubije nevinog čovjeka kao da je ubio cio svijet…”
Džeko Hodžić ponovo živi i stvara u Sarajevu. Iz Njemačke u kojoj je uspješno izlagao i gdje je ostala njegova supruga, sin, ćerka i unuci, vratio se. ” Možda bih tamo imao više novca, ali bio bih prazan. Ovo ovdje je moj narod, moj svijet, ovdje u ovom otvorenim i tolerantnom gradu, mogu stvarati.”
Na štafelaju je golemo platno, a na njemu simetrično pričvrćena četiri manja. Na sredinu platna obješena slikarska paleta, ispod nje četka za slikanje, ispod nje humus iz kojeg nastavlja korijen drveta. Sve na slici je simbolično. I čovjek sa pogledom uprtim u zemlju koji predstavlja umjetnika koji ulazi u atelje baš kao što vjernik ulazi u bogomolju, zemlja iz koje se crpi hrana, plodovi drveta koji simboliziraju Džekovo stvaralaštvo…
Slika je jedna u nizu onih koje će predstavljati seriju umjetnikovih autoportreta smještenih u vrijeme nastajanja svjetova. Džeko priprema i knjigu koja će objediniti stihove i tekstove u kojima je pisano o njemu.A inspirisao je petnaestak pjesnika.
Nakon ovog kratkog druženja sa slikarom Džekom Hodžićem odgovor na pitanje, čime ih je inspirisao, potpuno je jasan. Džeko nije samo slikar, on je i pripovjedač, čarobnjak boja i čuvar emocija koje oblikuju svijet.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice