Povežite se sa nama

Izdvojeno

DVOJNO DRŽAVLJANSTVO: Pazi, lomljivo

Objavljeno prije

na

Realizuje li aktuelna većina naum o promjeni Zakona o državljanstvu (i Ustava), na ovaj ili onaj način, Crna Gora će se iz temelja promijeniti. Za početak, njena etnička slika. Jednako izvjesno i tzv. izborna volja. Cijela država može, za koju godinu, postati Šavnik u vrijeme lokalnih izbora

 

 

Inicijativi Andrije Mandića i Milana Kneževića da se, izmjenama Zakona o državljanstvu i potpisivanjem bilateralnih sporazuma sa zainteresovanim državama u bližem i daljem okruženju (prije svega sa Srbijom), državljanima Crne Gore, ali i onima koji to žele postati, omogući dvojno državljanstvo, pridružio se i Milojko Spajić.

Premijer je poručio da je “sazrelo vrijeme” da crnogorsko državljanstvo dobiju svi koji imaju pravo na njega.

Ako ćemo pošteno, to je i sada tako. Svi koji prema važećem Zakonu imaju pravo na državljanstvo Crne Gore, iako on jeste restriktivan, mogu ga i dobiti. Ukoliko ispunjavaju propisane uslove koji, uz ostalo, predviđaju i ispis iz postojećeg državljanstva neke druge zemlje. To, svjedočili smo, takođe ne mora biti obavezno. Sjetimo se Dragana Džajića, Vesne Bratić, Taksina Šinavatre

“Ne postoji država na svijetu koja se lakše odriče svoje djece nego Crna Gora. To je po mom mišljenju neviđena sramota”, saopštio  je Spajić najavljujući izmjene Zakona o državljanstvu. Potom je, pozivajući se na porodična iskustva, nastavio igrati na emocije:  “Sramota je da moje dijete ima francusko državljanstvo, a nema crnogorsko. Moji ujaci koji žive u inostranstvu, a rođeni su ovdje imaju isti problem.”

Premijer je našao za potrebno i da odagna strah svih onih koji bi mogli pomisliti kako su najavljene izmjene Zakona o državljanstvu dio nekog etničkog ili izbornog inženjeringa.  “Mnogi patrioti u Crnoj Gori su zabrinuti hoće li preko noći doći novih 700.000 ljudi. Neće biti načina da bilo ko dobije pravo glasa kroz izmjene Zakona o državljanstvu u narednih 10 godina”, ustvrdio je Spajić, “Moraće da plaća poreze u Crnoj Gori, moraće da ima adresu stanovanja u Crnoj Gori i prebivalište. Tek tada bi dobio pravo glasa.”

Sklon brzim rješenjima a poznavanjem propisa oskudan, Spajić se još jednom preigrao i  zagazio  u zonu nezakonitog. Brzo su u njegovom kabinetu shvatili da je najava kako će novi državljani pravo glasa dobiti tek poslije deset godina suprotna Ustavu. On, nedvosmisleno, propisuje da pravo glasa u Crnoj Gori (da bira i bude biran) ima svaki “državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori” (član 45 Ustava Crne Gore).

Zato su pojasnili da će se Zakon o državljnastvu mijenjati tek nakon što se promijeni važeći Ustav. “Shodno tome, sama procedura mora do detalja biti usaglašena sa pravnim sistemom. Pritom posebno vodeći računa o sprečavanju potencijalnih zloupotreba ovog mehanizma i zaštite interesa države Crne Gore građani Crne Gore postati”, navodi se saopštenju iz premijerovog kabineta.

Dakle, vlast je naumila da izmijeni i Ustav i Zakon o državljanstvu. Samo još da tu namjeru ostvare na propisan način: uz dvotrećinsku većinu u parlamentu pa, onda, na referendum. Uz podršku tri petine (3/5) glasača. Upisanih u birački spisak a ne izašlih na glasanje. Problem je što se još od 2021. godine susrijećemo i sa prijedlozima alternativnih rješenja. Za koja je potrebna neuporedivo manja podrška poslanika i  glasača.

Realizuje li aktuelna većina svoj naum, na ovaj ili onaj način, Crna Gora će se iz temelja promijeniti. Za početak, njena etnička slika. Jednako izvjesno i tzv. izborna volja.

Duže od decenije svjedočimo kako država – ko god da u njoj kontroliše poluge izvršne vlasti – nije u stanju da formalno prijavljeno prebivalište upodobi sa stvarnošću. Podsjetimo se: Srđa Perić je u ime organizacije KOD tada obznanio kako makar dva ministra u Vladi Zdravka Krivokapića (Spajić i tadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić) imaju prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori i u Srbiji. I najvjerovatnije dvojno državljanstvo – zakonito ili nezakonito stečeno. Sljedstveno tome i pravo glasa u obje države.

„Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji”, upozoravao je Perić dok su iz vladajuće većine, skupa sa prozvanim ministrima, “zavjetno” čutali. A nije se ni opozicija pretrgla u protest.

U isto vrijeme, proljeće 2021, Centar za monitoring uradio je analizu koja je pokazala da se svaki deseti glasač u Herceg Novom istovremeno nalazi i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske, ili u oba. Slično je bilo i u Nikšiću, a danas sumnjamo da je stvar sa izbornim turistima najbolje organizovana u Pljevljima.

O razmjerama te rabote dovoljno govori saznanje da Milorad Dodik, predsjednik RS glasa na lokalnim izborima u Beogradu. Kako ono rekoše: ne možete imati dva prebivališta!?

I aktuelni premijer je imao dva državljanstva, dvije stalne adrese u dvije države sve do momenta kada je trebao postati konkurent Andriji Mandiću i Milu Đukanoviću na predsjedničkim izborima. Onda ga je režim Aleksandra Vućića ofirao.  Spajićeva kandidatura je propala, a on se morao odreći srpskog državljanstva kako ne bi ostao bez crnogorskog. Kao nekada Predrag Popović (bivši poslanik i predsjednik Narodne stranke). Sada priča priču o majci koja se olako odriče sopstvene djece.

Stvar nije ni približno jednostavna kao što to pokušava predstaviti Spajić. Zna to, ali prećutkuje, Mandić.

Još prije petnaestak godina Monitor je ukazivao na problem koje donosi Zakon o državljanstvu, kakav god da je. “Ako (političari) dozvole dvojno državljanstvo rizikuju da se trećina stanovnika Crne Gore pismeno zakune na lojalnost drugoj državi dok bi, istovremeno, broj onih koji će iz Srbije zatražiti crnogorsko državljanstvo mogao višestruko premašiti domaću čeljad. Ne dozvoli li mogućnost da ista osoba bude državljanin Srbije i Crne Gore, postoji opasnost da se značajan dio stanovnika Crne Gore odrekne njenog državljanstva, dok bi Crnogorci u Srbiji, kao dio populacije koja, realno, ima potrebu za dvojnim državljanstvom bili prinuđeni da biraju između domovine i stalnog mjesta boravka”.

Naknadno smo saznali da je makar jedan od ovih problema dijelom “riješen”. Srbija je u isto vrijeme kada i Crna Gora pripremala svoj zakon o državljanstvu. Njime je predviđeno da državljanin može postati svako ko “podnese pismenu izjavu da se smatraju pripadnicima srpskog naroda i da Republiku Srbiju smatraju svojom državom“. Tadašnji ministar policije u vladi Vojislava KoštuniceDragan Jočić, pohvalio se u Danu kako je srpska Vlada prihvatila njegov amandman koji će omogućiti da ostane tajna ko je iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo. Ta je odluka i danas na snazi.

Ko misli da je u pitanju majčinska ljubav – mogao bi se grdno prevariti. Dok taje od Crne Gore dvojne državljane, vlasti u Srbiji su se na sva zvona usprotivila naumu Mađarske da svoje državljanstvo da i vojvođanskim Mađarima. To su u Beogradu vidjeli kao najavu “teritorijalnih pretenzija” sjevernog susjeda.  Na jugu, nadaju se, važiće druga pravila. A šta ćemo sa teritorijalnim pretenzijama?

Pitanje dvojnog državljanstva  u Evropi nije svuda riješeno na isti način. Ima država EU u  kojima se dvojno državljanstvo stiče relativno lako: Francuska, Velika Britanija, Portugal, Poljska, Švedska, Finska, Belgija…Srednje  teško: Švajcarska, Austrija, Italija, Španija, Češka, Slovenija… Skoro pa nikako: Ukrajina, Holandija, Austrija, Estonija, Bugarska, Norveška, Letonija, Litvanija a do skoro i Njemačka. Neke iz posljednje grupe uopšte ne prihvataju model dvojnog državljanstva.

Dvojno državljanstvo u Crnoj Gori, zbog njene kompleksnosti i malobrojnosti,  izuzetno je osjetljiva tema. Opasne i dalekosežne posljedice može izazvati korištenje ove teme u   predizborne svrhe.  Pazi, lomljivo – svako ko se bavi javnim poslovima to treba da ima na umu. Uključujući i premijera.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo