Realizuje li aktuelna većina naum o promjeni Zakona o državljanstvu (i Ustava), na ovaj ili onaj način, Crna Gora će se iz temelja promijeniti. Za početak, njena etnička slika. Jednako izvjesno i tzv. izborna volja. Cijela država može, za koju godinu, postati Šavnik u vrijeme lokalnih izbora

Inicijativi Andrije Mandića i Milana Kneževića da se, izmjenama Zakona o državljanstvu i potpisivanjem bilateralnih sporazuma sa zainteresovanim državama u bližem i daljem okruženju (prije svega sa Srbijom), državljanima Crne Gore, ali i onima koji to žele postati, omogući dvojno državljanstvo, pridružio se i Milojko Spajić.

Premijer je poručio da je “sazrelo vrijeme” da crnogorsko državljanstvo dobiju svi koji imaju pravo na njega.

Ako ćemo pošteno, to je i sada tako. Svi koji prema važećem Zakonu imaju pravo na državljanstvo Crne Gore, iako on jeste restriktivan, mogu ga i dobiti. Ukoliko ispunjavaju propisane uslove koji, uz ostalo, predviđaju i ispis iz postojećeg državljanstva neke druge zemlje. To, svjedočili smo, takođe ne mora biti obavezno. Sjetimo se Dragana Džajića, Vesne Bratić, Taksina Šinavatre…

“Ne postoji država na svijetu koja se lakše odriče svoje djece nego Crna Gora. To je po mom mišljenju neviđena sramota”, saopštio  je Spajić najavljujući izmjene Zakona o državljanstvu. Potom je, pozivajući se na porodična iskustva, nastavio igrati na emocije:  “Sramota je da moje dijete ima francusko državljanstvo, a nema crnogorsko. Moji ujaci koji žive u inostranstvu, a rođeni su ovdje imaju isti problem.”

Premijer je našao za potrebno i da odagna strah svih onih koji bi mogli pomisliti kako su najavljene izmjene Zakona o državljanstvu dio nekog etničkog ili izbornog inženjeringa.  “Mnogi patrioti u Crnoj Gori su zabrinuti hoće li preko noći doći novih 700.000 ljudi. Neće biti načina da bilo ko dobije pravo glasa kroz izmjene Zakona o državljanstvu u narednih 10 godina”, ustvrdio je Spajić, “Moraće da plaća poreze u Crnoj Gori, moraće da ima adresu stanovanja u Crnoj Gori i prebivalište. Tek tada bi dobio pravo glasa.”

Sklon brzim rješenjima a poznavanjem propisa oskudan, Spajić se još jednom preigrao i  zagazio  u zonu nezakonitog. Brzo su u njegovom kabinetu shvatili da je najava kako će novi državljani pravo glasa dobiti tek poslije deset godina suprotna Ustavu. On, nedvosmisleno, propisuje da pravo glasa u Crnoj Gori (da bira i bude biran) ima svaki “državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori” (član 45 Ustava Crne Gore).

Zato su pojasnili da će se Zakon o državljnastvu mijenjati tek nakon što se promijeni važeći Ustav. “Shodno tome, sama procedura mora do detalja biti usaglašena sa pravnim sistemom. Pritom posebno vodeći računa o sprečavanju potencijalnih zloupotreba ovog mehanizma i zaštite interesa države Crne Gore građani Crne Gore postati”, navodi se saopštenju iz premijerovog kabineta.

Dakle, vlast je naumila da izmijeni i Ustav i Zakon o državljanstvu. Samo još da tu namjeru ostvare na propisan način: uz dvotrećinsku većinu u parlamentu pa, onda, na referendum. Uz podršku tri petine (3/5) glasača. Upisanih u birački spisak a ne izašlih na glasanje. Problem je što se još od 2021. godine susrijećemo i sa prijedlozima alternativnih rješenja. Za koja je potrebna neuporedivo manja podrška poslanika i  glasača.

Realizuje li aktuelna većina svoj naum, na ovaj ili onaj način, Crna Gora će se iz temelja promijeniti. Za početak, njena etnička slika. Jednako izvjesno i tzv. izborna volja.

Duže od decenije svjedočimo kako država – ko god da u njoj kontroliše poluge izvršne vlasti – nije u stanju da formalno prijavljeno prebivalište upodobi sa stvarnošću. Podsjetimo se: Srđa Perić je u ime organizacije KOD tada obznanio kako makar dva ministra u Vladi Zdravka Krivokapića (Spajić i tadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić) imaju prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori i u Srbiji. I najvjerovatnije dvojno državljanstvo – zakonito ili nezakonito stečeno. Sljedstveno tome i pravo glasa u obje države.

„Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji”, upozoravao je Perić dok su iz vladajuće većine, skupa sa prozvanim ministrima, “zavjetno” čutali. A nije se ni opozicija pretrgla u protest.

U isto vrijeme, proljeće 2021, Centar za monitoring uradio je analizu koja je pokazala da se svaki deseti glasač u Herceg Novom istovremeno nalazi i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske, ili u oba. Slično je bilo i u Nikšiću, a danas sumnjamo da je stvar sa izbornim turistima najbolje organizovana u Pljevljima.

O razmjerama te rabote dovoljno govori saznanje da Milorad Dodik, predsjednik RS glasa na lokalnim izborima u Beogradu. Kako ono rekoše: ne možete imati dva prebivališta!?

I aktuelni premijer je imao dva državljanstva, dvije stalne adrese u dvije države sve do momenta kada je trebao postati konkurent Andriji Mandiću i Milu Đukanoviću na predsjedničkim izborima. Onda ga je režim Aleksandra Vućića ofirao.  Spajićeva kandidatura je propala, a on se morao odreći srpskog državljanstva kako ne bi ostao bez crnogorskog. Kao nekada Predrag Popović (bivši poslanik i predsjednik Narodne stranke). Sada priča priču o majci koja se olako odriče sopstvene djece.

Stvar nije ni približno jednostavna kao što to pokušava predstaviti Spajić. Zna to, ali prećutkuje, Mandić.

Još prije petnaestak godina Monitor je ukazivao na problem koje donosi Zakon o državljanstvu, kakav god da je. “Ako (političari) dozvole dvojno državljanstvo rizikuju da se trećina stanovnika Crne Gore pismeno zakune na lojalnost drugoj državi dok bi, istovremeno, broj onih koji će iz Srbije zatražiti crnogorsko državljanstvo mogao višestruko premašiti domaću čeljad. Ne dozvoli li mogućnost da ista osoba bude državljanin Srbije i Crne Gore, postoji opasnost da se značajan dio stanovnika Crne Gore odrekne njenog državljanstva, dok bi Crnogorci u Srbiji, kao dio populacije koja, realno, ima potrebu za dvojnim državljanstvom bili prinuđeni da biraju između domovine i stalnog mjesta boravka”.

Naknadno smo saznali da je makar jedan od ovih problema dijelom “riješen”. Srbija je u isto vrijeme kada i Crna Gora pripremala svoj zakon o državljanstvu. Njime je predviđeno da državljanin može postati svako ko “podnese pismenu izjavu da se smatraju pripadnicima srpskog naroda i da Republiku Srbiju smatraju svojom državom“. Tadašnji ministar policije u vladi Vojislava Koštunice, Dragan Jočić, pohvalio se u Danu kako je srpska Vlada prihvatila njegov amandman koji će omogućiti da ostane tajna ko je iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo. Ta je odluka i danas na snazi.

Ko misli da je u pitanju majčinska ljubav – mogao bi se grdno prevariti. Dok taje od Crne Gore dvojne državljane, vlasti u Srbiji su se na sva zvona usprotivila naumu Mađarske da svoje državljanstvo da i vojvođanskim Mađarima. To su u Beogradu vidjeli kao najavu “teritorijalnih pretenzija” sjevernog susjeda.  Na jugu, nadaju se, važiće druga pravila. A šta ćemo sa teritorijalnim pretenzijama?

Pitanje dvojnog državljanstva  u Evropi nije svuda riješeno na isti način. Ima država EU u  kojima se dvojno državljanstvo stiče relativno lako: Francuska, Velika Britanija, Portugal, Poljska, Švedska, Finska, Belgija…Srednje  teško: Švajcarska, Austrija, Italija, Španija, Češka, Slovenija… Skoro pa nikako: Ukrajina, Holandija, Austrija, Estonija, Bugarska, Norveška, Letonija, Litvanija a do skoro i Njemačka. Neke iz posljednje grupe uopšte ne prihvataju model dvojnog državljanstva.

Dvojno državljanstvo u Crnoj Gori, zbog njene kompleksnosti i malobrojnosti,  izuzetno je osjetljiva tema. Opasne i dalekosežne posljedice može izazvati korištenje ove teme u   predizborne svrhe.  Pazi, lomljivo – svako ko se bavi javnim poslovima to treba da ima na umu. Uključujući i premijera.

Zoran RADULOVIĆ