Povežite se sa nama

OKO NAS

DVIJE GODINE OD PROPASTI HOTELA LIPKA: Zatočenici nepoznatih vlasnika

Objavljeno prije

na

Tačno su dvije godine od kada je zaposlenima u hotelu Lipka tadašnja direktorica Mateja Puljiz kazala da ne dolaze na posao nekoliko dana jer će se objekat renovirati.

Bilo je to prvog maja prije dvije godine. Od tada zaposleni nijesu više vidjeli ni direktoricu, niti bilo koga od predstavnika vlasnika iz firme Bepler Investment Montenegro. Razumije se, nijesu mogli ni da se vrate na svoja radna mjesta. Gosti su premješteni u hotel Bjanku, a direktorica je, nakon što je zaključila Lipku, nestala.

Nedugo zatim plombu na ulaznim vratima Lipke stavila je i inspekcija rada. Iza zaključanih vrata ,,najboljeg hotela u kontinentalnom dijelu Crne Gore” ostala je i radna dokumentacija 36 zaposlenih. Do radnih knjižica još nijesu uspjeli doći, ostale su zaključene. Zbog toga ne mogu nigdje da se zaposle. A pošto

im porezi i doprinosi nijesu uplaćivani od 2009. ne mogu se besplatno ni liječiti. U minule dvije godine predstavnici zaposlenih, tražeći način da riješe problem, upoznali su nekoliko ministara, bar četiri puta razgovarali s lokalnim čelnicima, nedjeljno se bar po nekoliko puta čuli s inspektorima rada, a koristili su svaku priliku i da se izjadaju opoziconim liderima. Uzalud.

Pisali su čak i predstavnicima delegacije EU u Crnoj Gori. Ništa nije pomoglo i ni jedno obećanje nadležni nijesu ispunili. Radna dokumentacija još je zaključana u objektu koji je od ljeta 2012. godine vlasništvo Prve banke.

Ho¬tel, koji je 2010. godine pro¬ci¬je¬njen na 6,5 mi¬li¬o¬na eura, banka je preuzela zbog duga od 4,5 mi¬li¬o¬na. Prilikom sklapanja ugovora o prebijanju duga, notar je, kako se vidi iz njegove zabilješke, savjetovao predstavnike banke i njihovog dužnika da taj pravni posao odlože. Upozoravao je na dug prema radnicima. Ugovor, ipak, zaključen.

,,Ovih dana obilježili smo dvije godine od kada imamo status građana drugog reda. Bez prava smo na posao i bez prava na liječenje. Predugo bi trajalo da nabrajamo na koliko smo vrata do sada zakucali i koliko smo obećanja čuli. Bez rezultata. Uspjeli smo jedino da naplatimo potraživanja po osnovu neto zarada, prije svega, zahvaljujući razumijevanju novih vlasnika objekta i kolašinskog suda” , kažu predstavnici zaposlenih. Tvrde da je sramota društva što još čekaju da im se vrati dokumentacija i što još niko nije našao način da to učini. Ipak, neće odustati.

Po njihovoj tužbi protiv kompanije Bepler Investments Montenegro prije nekoliko mjeseci Osnovni sud u Kolašinu donio je odluku da bivši poslodavac za 36 radnika mora isplatiti neto zarade u ukupnom iznosu od oko 89.252 eura. Po nalazu sudskog vještaka finansijske struke utvrđeno je da je visina potraživanja za bruto zarade bila 168.100 eura. Neto zarade su dobili zahvaljujući privremenoj mjeri, kojom je zabranjeno raspolaganje inventarom u hotelu, tako da ga je kasnije otkupila Prva banka. Na drugoj licitacaji samo je ta banka ispunila sve zakonom propisane uslove o kupovini inventara. Pokretna imovina nekada prestižnog kolašinskog hotela, prodata je za oko 112.000 eura, odnosno trećinu od prvobitno procijenjene vrijednosti. Tom cifrom pokrivena su potraživanja po osnovu neto zarada. Na izmirenje poreza i doprinosa radnici će još morati da čekaju.

Ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković, dok je boravio u Kolašinu, gdje je početkom marta održavana sjednica Vlade, na kratko je radnike obradovao izjavom novinarima. On je, naime, kazao da će se i zakon mijenjati, ako to bude potrebno zbog bivših zaposlenika Lipke.

„Ti ljudi imaju problem, koji je više nerješiv nego rješiv. Nemogućnost da uzmu radne knjižice nešto je što se ne može trpjeti i dozvoliti u našem pravnom sistemu. Ako je problem zakon, onda treba zakon izmijeniti, da bi taj problem bio riješen”, obećao je ministar i na tome ostao.

A problemi hotela, koji je dugo, uz Bjanku bio ponos kolašinskog turizma, ne mogu se svesti samo na neizmirena potraživanja radnicima. Oni još ne znaju ni ko je bio vlasnik hotela. Tvrdnje da je vlasnik Lipke Zoran Ćoćo Bećirović demantovao je njegov advokat Ričard Stujart. On je novinarima kazao da je ,,Bećirovićev udio u hotelu Lipka bio vrlo mali, te da on nema uticaja na rješavanje problema radnika”. Niko od predstavnika firme, koja je do pretprošlog ljeta bila vlasnik, nije se pojavio ni na jedno od ročišta, a iz kolašinskog suda nijesu uspjeli ni da uruče pozive, pa je tuženi obaviještavan preko oglasne table.

Bepler Investment Montenegro duguje i Opštini više od 40.000 eura na ime poreza na nepokretnosti. Ni iz kolašinske lokalne uprave predstavnicima te firme nijesu mogli ući u trag kako bi im uručili rješenja o porezu, pa je i taj papir završio na oglasnoj tabli. Račun dužnika je blokiran, ali, naravno, Opština se nije naplatila.

Prema nezvaničnim informacijama, po nalogu Poreske uprave u Lipku je prije nekoliko mjeseci ušla finansijska inspekcija radi uvida u dokumentaciju koja je ostala u objektu. Navodno, inspektori su u tim papirima uočili mnogo toga sumnjivog, ali to do sada nije zvanično potvrđeno.

Ono što je potvrđeno to je da hotel još slovi kao objekat u izgradnji i da još nema građevinsku i upotrebnu dozvolu. Ministarstvo održivog razvoja i turizma izdavalo je i obnavljalo privremena odobrenja za rad. Posljednje je izdato u novembru 2011. godine na period od 12 mjeseci.

Osim najava da su zainteresovani da se hotel što prije otvori, iz Prve banke još nijesu saopštili ništa što bi ukazivalo da će se to uskoro i desiti. Nekoliko pokušaja da objekat daju pod zakup nije uspjelo, a kolašinska turistička privreda svake sezone mnogo gubi zbog toga što je hotel zatvoren.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo