Šta je najvrijednije u životu? Ili, možda je bolje da pitam: šta je ono najbolje na svijetu, toliko bolje od svega ostalog, da bi svaki pametan čovjek, bez dvoumljenja posvetio sav svoj život da to stekne, a kad ga stekne da ga i sačuva!? Ne znam zanimaju li još nekoga ovakva pitanja!? Možda ljudi danas više ne postavljaju takva pitanja!? Ili ih možda i postavljaju ali ne ozbiljno! Zato što više ne vjeruju ni u nešto dobro, a kamo li u najbolje, pa su postali toliko ravnodušni i utučeni, da ih više ne zanimaju ni takva pitanja, ni odgovori na njih!? A možda zato što već svi znaju što je najbolje od svega, stekli su to svojim radom ili uz pomoć sreće, i tako riješili problem!?

Kako god bilo, ja ne vjerujem da postoji čovjek koji sebi nije postavio to pitanje milion puta! Naš život i jeste neprekidni niz postupaka i odluka proizišlih iz stalnog ponavljanja istog pitanje: ,,Šta je bolje?” – odnosno: ,,Šta je najbolje ?” Prije 4-5.000 godina, kralj Midas, inače najbogatiji čovjek svog vremena, mitskom Silenu (Satiru) postavio je isto pitanje: ,,Šta je za svakog čovjeka najbolje na svijetu?” Ovaj mu je, kao iz puške, ispalio odgovor: ,,Da se nije ni rodio!”

Nema šta: znaju ta bića sa kozjim nogama biti ponekad vrlo iskrena! Kralj Midas se nije dao odvratiti od namjere da dozna šta je najbolje za sve ljude koji su se rodili i tako propustili onu prvu najbolju priliku, pa je ponovio pitanje: ,,Šta je najbolje za sve ljude koji su se rodili!?”

Bio je to dan Satirove (Silenove) iskrenosti, jedan u 350 godina, pa je istom brzinom ispalio odgovor i na ovo pitanje: ,,Da umru što prije!”

Kralj Midas, prema predanju, nije dao prelaznu ocjenu ovim odgovorima, ali je, u skladu sa svojim obećanjem, Satira ipak pustio na slobodu. Da je malo razmislio, morao bi mu dati odličan pet! Uostalom toga se vjerovatno Midas i sjetio kada mu je, na kraju života, ono što je sam smatrao najboljim za sve ljude, pogotovo za sebe, došlo glave. I ne samo njemu nego i njegovoj ženi i djeci. Uvjeren da je zlato ono što je najbolje za sve, pomolio se bogovima da sve što takne postane zlato. Ovi mu usliše molbu. Ostalo je tužna istorija o zlatnim kipovima, u koje su pretvoreni njegova žena i djeca, o hrani koja se na kraljev dodir, odmah pretvarala u zlato, o vodi i vinu koji već na kraljevim usnama postaju tečno zlato…bolje da je preskočimo.

Ali na svojoj strani je Silen imao i vrlo jake argumente. Jer, život nije samo priča o tome šta se sve može steći; život je i priča o tome šta se sve može izgubiti! Tačnije, priča je o tome da se sve – ama baš sve! – što se steklo, mora izgubiti! Svemu prođe vrijeme na ovom svijetu, kad onome ko ima to sve, jednom prođe njegovo vrijeme. Ko god šta skuplja s ciljem da to zadrži, neka odmah digne ruke od ćoravog posla. Ostaće bez svega. I umrijeće. Ako je već tako, najbolje je ne roditi se. Onome ko je već rođen, valja mu što prije mrijeti!

Ipak, onaj rogati sa kozjim nogama, nije nama dorastao, džaba mu sva njegova mudrost! Mi i dalje skupljamo i branimo, sopstvenom ili tuđom krvlju, ono što ćemo na kraju morati dati, iako niko neće moći ništa sačuvati za sebe! I rađamo se, i živimo, i borimo se da ostanemo živi po svaku cijenu, ni sekunde se ne odričemo, iako ćemo umrijeti – i kad nam je sto, hoćemo sto i jednu godinu!

Kada je Muhamed Ali boksovao protiv Džordža Čuvala, u drugoj rundi Čuvala je od nokauta spasio gong. Ostao je na nogama do kraja meča. Meč je izgubio i to svaku od 12 rundi! Zapitan da li je srećan što ga je u drugoj rundi spasio gong, Čuvalo je odgovorio: ,,Spasio!? Zavisi od toga kako gledate na ono što me je snašlo do kraja 12 runde!” Šta god da ga je snašlo, ostao je na nogama do kraja 12 runde! Neka pričaju mudri Sileni šta god hoće, rađajte se i živite ljudi, i šta god vas snašlo, ne dajte se, ne padajte, gledajte da na nogama dočekate kraj dvanaeste runde!

Ferid MUHIĆ