Za izrućivanje izbjeglica iz Crne Gore ratnim vođama bosanskih Srba niko nije kažnjen, a sudovi presuđuju da to nije ratni zločin ignorišući međunarodne standarde. Tako će biti dok god je ove vlasti na čelu sa Milom Đukanovićem
Crnogorska vlast nikada, kada bi mogla da ima takvu moć, ne bi dozvolila da se pomene a kamoli na neki način obilježi 27. maj – dan kada se u Crnoj Gori dogodio zločin nezapamćen na ovim prostorima, a možda ni u svijetu. No, nekoliko nevladinih organizacija, jedan broj intelektulaca i medija ni ove godine nisu dopustili da zaborav prekrije ratni zločin poznat kao deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglice iz Crne Gore, koje su u njoj bile našle utočište bježeći od ratnih strahota u njihovoj državi.
Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila Muslimana i Srba, starosti od 18 do 66 godina, i kao taoce predala ih Vojsci bosanskih Srba da im, navodno, posluže za razmjenu ratnih zarobljenika.
Svi izručeni iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni, dok je druga grupa dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči. Samo je nekolicina preživjela. Još nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog niti se pouzdano zna gdje su stradali.
Da su izbjeglice nezakonito uhapšene i izručene kao taoci utvrđeno je i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac. Milorad Krnojelac je bio upravnik logora u Foči.
Sudovi u Crnoj Gori to ipak nisu okvalifikovali kao ratni zločin. Presudom Višeg suda u Podgorici, koju je 17. maja 2013. potvrdio Apelacioni sud, devetorica optuženih bivših službenika crnogorske policije, MUP-a i Državne bezbjednosti oslobođeni su optužbe za zločin protiv civilnog stanovništva. Nisu, kako je obrazloženo, imali status ,,pripadnika strane u sukobu u BiH”, pa čak ni onih ,,koji su bili u službi strane u sukobu u BiH”, što je, prema tumačenju sudova,bilo neophodno da bi se mogli osuditi da su izvršili ratni zločin.
Naknadno je ekspert Evropske unije, italijanski tužilac i međunarodni sudija Maurizio Salustro u svom izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori istakao da je takvo tumačenje pogrešno i nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi.
Prošle nedjelje ispred Centra bezbjednosti u Herceg Novom okupili su se preživjeli i rodbina deportovanih, predstavnici nevladinog sektora i malobrojni građani i obilježili 27-godišnjicu od tog ratnog zločina.
Potom je, prošlog ponedjeljka u Podgorici, održana diskusija Zločin Deportacija 1992. – post factum 2019, koju je organizovala NVO Akcija za ljudska prava (HRA).
Zločin deportacija izbjeglica je dokazan, ali njegovi akteri nisu adekvatno kažnjeni u skladu sa međunarodnim i domaćim pravom.Umjesto pravde, crnogorske vlasti i nadležne institucije pokušavaju da imputiraju projektovani zaborav, ocijenjeno je na tom skupu, uz poruku da sve treba preduzeti da se takav zločin više nikada ne ponovi.
„Nalogodavci i oni koji su zločin mogli da spriječe, nikada nisu procesuirani, iako je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović na sudu priznao da je slučaj bio državna greška“, kazala je Tamara Milaš, portparolka Koalicije za REKOM za Crnu Goru.
Izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević, kazala je da je, kada je riječ o satisfakciji za žrtve, naknada štete porodicama „jedina dobra vijest“.
Ona je podsjetila da je ukupna odšteta iznosila 4.130.000 eura, nakon što je doneseno 27 pozitivnih presuda od 42 sudska postupka. Odšteta je isplaćena poslije četvorogodišnjeg suđenja kao naknada zbog nezakonitog hapšenja i deportovanja izbjeglica.
„Osim nankade štete, nažalost, Crna Gora nema čime da se pohvali“, kazala je Gorjanc Prelević.Ona je naglasila da bi za porodice žrtava bilo veoma važno da se javno saopšte sve činjenice i puna istina o tom ratnom zločinu, jer je jasno utvrđeno da nije postojao pravni osnov za hapšenje izbjeglica, kao i da se pronađu svi nestali.
Alen Bajrović, čiji je otac Osman deportovan 1992. godine, živi u Bijeloj i, kako kaže, tu će i nastaviti da živi. Njegova porodica odbila je da primi odštetu.
,,Nama nije nikakva satisfakcija novac”, kaže Bajrović, poručujući da će tragati za istinom o tom zločinu dok je živ.
I istoričar Šerbo Rastoderkomentarisao je sudsku odluku o isplaćivanju odštete jednom broju porodica žrtava deportacije.
,,Nadoknadom štete država je utvrdila cijenu života i zločina. Da li život ima ekvivalent u novcu? Mislim da je sudski proces vođen na nivou obligackonog procesa, što je moralno problematično”, kazao je Rastoder, zaključujući da je za sada kvalifikativ ovog zločina politički.
Profesor Pravnog fakulteta i nekadašnji sudija Evropskog suda za ljudska prava Nebojša Vučinić kazao je da je suštinsko pitanje u vezi sa ovim zločinom to što crnogorski sudovi nisu uzeli u obzir ratni kontekst u kojem se zločin dogodio kao i stav suda da izbjegli nisu bili pripadnici ratujuće strane, iako su za to mogli da koriste brojne presude međunarodnih sudova. Ne možete donositi presude u ovakvim stvarima ako se ne pozivate na presude međunarodnih sudova, istakao je Vučinić.
,,Istraga mora da pokaže šta se i zašto se to desilo. U ovom slučuju rezulati istrage su u neskladu sa presudom da to nije ratni zločin. To je moja osnovna zamjerka”, kazao je Vučinić.
Po njegovom mišljenju bitno je da su izbjeglim građanima BiH u Crnoj Gori život i bezbjednost bili osigurani i da su u njoj zakonito boravili, ali su nasilno vraćeni tamo gdje su im i život i sigurnost bili ugroženi, ali to sudovi nisu uvažili. Takođe, sudovi nisu ušli u suštinu kako bi se pravno kvalifikovalo šta se sve desilo niti su uzeli u obzir uzimanje talaca, što je ratni zločin, zaključio je Vučinić.
Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, smatra da je, kada se govori o sudskim procesima o ovom zločinu, vrlo deficitarna dijagnoza da se radi o nedostatku političke volje: ,,Prava dijagnoza je da je ovo besudna zemlja. Riječ je o čitavom sistemu, a ne samo o nedostatku političke volje”.
On, kako je rekao, ne zna da li će do kraja naših života ratni zločin deportacije biti procesuiran. „Jedino sam siguran da, dok je našeg vrhovnog oligarha na vlasti, neće“,uvjeren je Popović.
Nadžiba Bajrović, supruga deportovanog Osmana, kome se ni danas ne zna grob, ostala je da živi u Bijeloj i svake godine dolazi na memorijalno okupljanje u Herceg Novi. Došla je i prošle nedjelje.
,,Ovo je jedino mjesto na kome mogu iskazati svoju bol i nezadovoljstvo i uputiti kritike na više adresa za ovaj zločin. Pozivam sve institucije: predsjednike države, Vlade i Skupštine, sudstvo, Državno tužilaštvo i policiju da se uključe u rasvjetljavanje ovog zločina, a one koji su krivi privedu pravdi i zasluženo kazne”, poručila je Bajrović.
Pozvala je predstavnike EU i ambasada da se uključe u rasvjetljavanje zločina, navodeći da je razočarana njihovim dosadašnjim (ne) djelovanjem.
Pošto ratni zločini ne zastarijevaju ostaje nada će jednog dana svi odgovorni za ovaj biti adekvatno kažnjeni.
Krivična prijava protiv Đukanovića
Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i vrha tadašnje, a najvećeg dijela i sadašnje izvršne i pravosudne vlasati Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina ,,deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
,,Slučaj departacija” 1992. godine obuhvata više od 150 izbjeglica iz BiH, Bošnjaka i Srba, koji su nakon hapšenja u Crnoj Gori predati vlastima Republike Srpske. Mnogima od njih se od tada gubi svaki trag, navedeno je u prijavi.
Popović, Kočan i Pavlović, kao ključni dokaz za taj zločin, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države.
,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je sve ovo što je priznao označio ,,državnom greškom”.
Krivična prijava je odbačena, zbog navodnog nedostatka zločina, iako je ne samo dokaz, nego notorna činjenica da je u vrijeme izvršenja zločina Milo Đukanović bio predsjednik vlade Crne Gore, čiji je tadašnji ministar unurašnjih poslova Pavle Bulatović poslao nedvosmisleni telegram centrima bezbjednosti za postupanje koje je kasnije kvalifikovano kao ratni zločin deportacije.
Ni spomenika, ni izvinjenja
Nevladine organizacije HRA, Centar za građansko obrazovanje, ANIMA i Savjet za građansku kontrolu rada policije prije osam godina uputili su crnogorskim vlastima tri inicijative.
Prva je upućena tadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore Ranku Krivokapiću i svim šefovima poslaničkih klubova da se proglasi Dan sjećanja na žrtve deportacije.
Tadašnjem predsjedniku Vlade Crne Gore Igoru Lukšiću, ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću, ministru kulture Branislavu Mićunoviću i predsjedniku Opštine Herceg Novi Dejanu Mandiću obratili su se sa predlogom da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom, čime su podržali i takvu želju porodica deportovanih žrtava.
Treća inicijativa adresirana je na ministra unutrašnjih poslova da se crnogorska policija izvini zbog nezakonitog postupanja prilikom hapšenja i izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj vojsci u Republiku Srpsku.
Nijedna inicijativa nije prihvaćena.
Veseljko KOPRIVICA
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice