Danas, osmog aprila 2011, napunio sam 27 godina. Tačno prije sto godina rodio se Emil Sjoran, ili, kako ga neki transkribiraju, Sioran, iako mi je jedan prijatelj Rumun, rekao da je pravilan izgovor Coran. Ovo ,,Coran” mi nekako ne štima, asocira mi na čovjeka bez jednog oka, iz turskog korijena ,,Cor”, slijep na jedno oko, bez jednog oka, ukratko, Corav – što kod nas često znači potpuno slijep, ,,ćorav”. A evo kako sam upravo danas utvrdio da smo Sjoran i ja rođeni istog dana. Dan je počeo vedrim, lijepim, iako prohladnim jutrom. I rečenicom da je ,,besmisleno izvršiti samoubistvo, jer kad god ta pomisao kome padne na pamet, prekasno je! Do pete godine života, već su se desile svakom stvari zbog kojih je to trebalo učiniti,tako da je propušten pravi trenutak” – koja mi se, ko zna zašto, uvrtila u glavu još prije nego što sam, polubudan ustao iz kreveta. Kad si već dozvolio sebi da produžiš poslije svega što ti se desilo do pete godine, onda guraj dalje, i tako je već prekasno za radikalne korake. Vrtio sam tu misao po glavi bez ikakvog razloga, pitajući se gdje sam je već čuo ili pročitao. I onda sam se sjetio: da to je Sjoran! Potražim, odmah, prije doručka a poslije obavezne jutarnje gimnastike i tuširanja, nešto o životu ovog filozofa i tako i nađem podatak da je rođen istog dana kada i ja: upravo 8. aprila 1911. godine. Nađem i to da je, kad je njemu bilo 27 godina, Emil Sjoran napustio rodnu Rumuniju i otputovao u Francusku, tačnije, u Pariz. Ja nisam otputovao u Pariz, niti namjeravam da ove, a vjerovatno i bilo koje godine svog života, napustim svoju zemlju i otputujem u Pariz. Ili u bilo koji drugi grad. Barem ne zauvijek. Zauvijek!? Može li se igdje otići zauvijek? Može li se uopšte igdje otići!? Kako otići od sebe – a samo to je nešto što može opravdati riječ odlazak!

Sa svojih dvadeset sedam godina ja sam već iskusio ne samo sve što život može pružiti jednom čovjeku, nego i jasnu svijest o potpunoj uzaludnosti svih tih iskustava. Lako je bilo Emilu Sjoranu. On je otišao u Pariz da bi tamo našao svog budućeg najboljeg prijatelja, da bi upoznao svoju najveću ljubav, da bi našao nešto što je mladom čovjeku najvažnije, a što nije našao do tada! Da nije bilo ništa od toga u pitanju, ne bi ni odlazio! Odlazimo zbog onog što nemamo; ostajemo zbog onog što imamo! Odlazimo da bismo našli; ostajemo da ne bismo izgubili! Ja više ne mogu naći ništa do čega mi je stalo, jer sam izgubio sve što mi je nekada nešto značilo. Ni u Parizu, ni bilo gdje. Najbolji prijatelj, moj vršnjak, umro je u sedamnaestoj godini života; prvu veliku ljubav ja sam ostavio uplakanu na onom ostrvu, bez ikakvog razloga, prije tri godine; godinu prije toga, diplomirao sam odličnim uspjehom studije za koje sam mislio da mi nešto znače. Ostale su, od onoga što mi još treba, planine, psi i jedna bijela persijska ruža. Planine će ostati tamo gdje jesu; moji psi će me uvijek prepoznati, bijela persijska ruža će svakog proljeća procvjetati iznova.

I onda sam odjednom shvatio: Emil Sjoran je pogriješio. Ni filozofija pesimizma, kao ni filozofija optimizma, nemaju nikakve filozofske razloge. Znam da je naše raspoloženje sasvim izvan naše kontrole. Ta Sjoranova rečenica, koje sam se sjetio ko zna kako, u svakom slučaju bez ikakve namjere, odredila je moje tmurno rođendansko raspoloženje kao što nalet vjetra povije travu. Naša najdublja tuga i naša najveća radost ne zavise od nikakvih događaja – prosto nam se dese. Tačnije, zadese nas. I isto tako prođu. Kao i događaji. Zato ne treba imati nikakav definitivan stav prema životu. Ne živi se stav o životu, živi se život. Barem kad imate dvadeset sedam godina. I čovjek ih može imati sve dok ne potčini svoj život stavovima o životu. Ni svojim, ni Sjoranovim, ni bilo čijim stavovima, kad smo već kod toga. I evo, već osjećam kako vjetar mijenja pravac. I kako me ispunjava drevnom mudrošću trave. Puštajući da me vjetar povija, ostavljam vjetru vjetrovo, a sebi uzimam svoje.

Ferid MUHIĆ