I povodom dvadeset četvrte godišnjice agresije na Dubrovnik možemo ponoviti samo ono što je Monitor o tome redovno pisao od tada do danas: to je bila i ostala najsramnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji; Crna Gora se ni do danas nije suočila sa svojom neslavnom ulogom u tom ratu; crnogorski zvaničnici i državni mediji i dalje ćute o ,,oslobađanju Dubrovnika” zato što tadašnji kreatori ratne politike i danas zauzimaju visoke pozicije u vlasti… Vrhuška u Beogradu i Podgorici planirala je da od dubrovačke regije oružjem stvori „dubrovačku republiku”, koja bi bila pripojena velikoj Srbiji.
Monitor je i početkom devedesetih, a i povodom svake godišnjice kasnije, pisao da ,,oslobađanje” Dubrovnika nije preduzeto zbog toga što su ,,ustaše” krenule na Crnu Goru, kako su tvrdili Branko Kostić, Momir Bulatović i Pavle Strugar, još manje zbog blokiranih kasarni JNA ili ,,rata za mir”, kako je uvjeravao Svetozar Marović, ili ,,nepravednih granica” kako je govorio Milo Đukanović.
Oni su, zajedno sa Slobodanom Miloševićem, bili glavni akteri dubrovačke avanture, koja je započela 1. oktobra 1991. godine. Tada su, u zoru, pale prve granate na Dubrovnik ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa sa položaja oko Trebinja. U agresiji na Konavle i grad pod Srđem učestvovalo je oko sedam hiljada crnogorskih rezervista, pripadnika MUP-a i paravojnih formacija. Dubrovačka avantura koštala je života 166 građana Crne Gore.
Rat na dubrovačkom području trajao je godinu dana. Završen je u septembru 1992. dogovorom Tuđman-Ćosić o demilitarizaciji Prevlake i povlačenjem JNA 15 kilometara u dubinu crnogorske teritorije.
Dubrovnik je bio pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna od 1. oktobra 1991. do maja 1992. godine. Skoro 240 dana Dubrovčani su živjeli u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.
Tokom agresije na Dubrovnik poginula su 92 civila, više od 430 branilaca grada, a ranjeno je više od 1.500 osoba. U logore, od kojih je jedan bio u Morinju, odvedene su 423 osobe, a više od 33.000 prognano je ili izbjeglo.
Razoreno je devet srednjovjekovnih palata unutar istorijskog jezgra Dubrovnika, a na području od Stona do Konavala spaljeno 2127 kuća.
Zbog napada na Dubrovnik na po sedam, odnosno sedam i po godina, osuđeni su viceadmiral Miodrag Jokić i general Pavle Strugar. Niko nije kažnjen od njihovih nadređenih i političkih čelnika inspiratora rata. U Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak protiv bilo koje osobe zbog ratnih zločina izvršenih prilikom agresije na Dubrovnik.
Ovo je prilika da još jednom podsjetimo da su zbog protivljenja agresije na Hrvatsku stradali admirali Jugoslovenske ratne mornarice Vladimir Barović i Krsto Đurović, rodom iz Crne Gore. I o tome je naš list takođe pisao.
Admiral Vladimir Barović, prvo komandant garnizona u Puli, pa komandant Vojnopomorskog sektora Boka, ubio se 29. septembra 1991. na Visu, na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti. Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti, pa time izražava neslaganje s vrhovnom komandom JNA. Kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović izjavio je: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako, ipak, budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti”. Barović je sahranjen u Herceg Novom i niko nikad od zvaničnika tog grada i Crne Gore nije posjetio njegov grob.
Bivši komandant garnizona JNA Kumbor Krsto Đurović poginuo je 5. oktobra 1991. godine. Nalazio se u vojnom helikopteru, u kome su ostala dvojica putnika preživjela gotovo bez povreda.
Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti” brutalnim batinanjem, jer je odbio da komanduje napad na Hrvatsku. Međutim, smrt Krsta Đurovića i do danas je ostala zagonetna.
Zanimljivo je da je u udžbeniku za četvrti razred gimnazije učešću Crne Gore na dobrovačkom ratištu posvećena samo jedna rečenica: ,,U operacijama JNA na dubrovačkoj regiji učestvovali su i rezervisti iz Crne Gore”. Ni riječi o tome ko ih je i zašto poslao u tu avanturu.
Crna Gora se uprkos promjeni državnog statusa i novousvojenoj evropskoj retorici nije suočila sa istinom o ovom zločinu. Đukanovićeva vlast za sve krivi Miloševića. Mnogi nekadašnji protivnici agresije na Dubrovnik danas su spremni da i sadašnjem i ondašnjem premijeru Milu Đukanoviću pogledaju kroz prste za njegovu riješenost da se jednom za svagda razgraniči sa Hrvatima. I da silom oružja crta granice ispravnije od onih koje su, kako je kliktao, napravili ,,priučeni boljševički kartografi”.
PETAR POLJANIĆ, GRADONAČELNIK DUBROVNIKA U RATNOM PERIODU:
Dubrovnik je bio žrtva velikosrpskog projekta
MONITOR: Gospodine Poljaniću, kako ste prije dvadeset četiri godine doživjeli agresiju crnogorskih rezervista i pripadnika JNA na Konavle i Dubrovnik?
POLJANIĆ: Čini mi se kao da je to bilo juče. Svi ti grozni trenuci, svo to grozno vrijeme i sve ono što se dogodilo u Konavlima, Dubrovniku i Dubrovačkoj župi u mojoj svijesti još je tako svježe da je to nemoguće zaboraviti. Sjećam se svakog detalja tog užasa i te drame. Cijelo vrijeme bio sam u Dubrovniku i možete zamisliti kako je to bilo kada je samo na Stari grad palo 1058 granata raznih kalibara!
MONITOR: Kako sa današnje distance gledate na te događaje?
POLJANIĆ: Kada se dobro promisli onda je jasno da to nije bio nikakav trenutak ni hir nekog čovjeka, u ovom slučaju Slobodana Miloševića. To se spremalo sto godina prije nego se Milošević rodio. Samo je gospoda sa Terazija ocijenila da je došao trenutak za realizaciju projekta velike Srbije i da je Milošević taj čovjek koji će to provesti i krenuli su 1991. u stvaranje velike Srbije. Dubrovnik je stradao samo i isključivo zahvaljujući činjenici što je bio na putu prema Karlobagu. I to je tragedija Dubrovnika. Nije iz Dubrovnika nitko, ama baš nitko, ništa loše napravio ni Srbiji ni Crnoj Gori. Oni su krenuli prema Karlobagu i Virovitici, jer su htjeli stvoriti veliku Srbiju. Nikakav drugi razlog nije postojao za taj rat.
MONITOR: Bili ste prijatelj sa admiralom Krstom Đurovićem čija pogibija u Konavlima još nije rasvijetljena. Šta znate o tom slučaju?
POLJANIĆ: Krsta Đurovića doživio sam kao izuzetno čestitog čovjeka. Bili smo dobri prijatelji. Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i jedan moj razgovor sa njim u Herceg Novom, a koji je slušao jedan oficir JNA. To je bilo 19. septembra 1991. Krsto mi je otvoreno rekao nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka mi nećemo napasti Dubrovnik. Šta se kasnije sa njim dogodilo dobro se zna u Crnoj Gori. Nije istina da nije istražen taj slučaj i da se ne zna šta se desilo, jer nijedan jedini naš vojnik nije bio u Konavlima kada je on poginuo. A meni je Podgoričanin, inače moj kolega i dobar prijatelj sa kojim sam godinama radio, rekao da je bio na strani crnogorske vojske u Konavlima kod Pridvorja kada se na čudan način spustio helikopter u kojem je bio Đurović i da je on osobno Krsta Đurovića iznio iz helikoptera u samrtnom ropcu i unio ga živog u automobil koji ga je odvezao u Meljine. On je očito umro na putu ili u Meljinama, ja to ne znam. Prema tome jasno je ko ga je ubio. Vjerojatno je onima koji su ga ubili jasno zašto su ga ubili. Zanimljiv je još jedan detalj vezan za to ubojstvo. Crnogorski vojnik, iz okoline Cetinja, koji je prvi krenuo prema tom helikopteru, na pola puta do helikoptera, a radilo se o nekih dvjesta metara, ubijen je sa dva metka u desnu stranu prsiju. Tu nije bilo nijednog hrvatskog vojnika. Opet je pitanje zašto je ubijen taj nesretni vojnik. Čovjek koji mi je to ispričao bio je od strane vojske određen da ide na pogreb tom momku.
MONITOR: Kakvi su po Vašem mišljenju današnji odnosi između Hrvatske i Crne Gore?
POLJANIĆ: Crna Gora je, htjeli to priznati ili ne, sudjelovala u ratu, istina kao sluga Srbiji, ali mislim da su, bez obzira na to, danas odnosi između Hrvatske i Crne Gore odlični i prijateljski. Želja mi je da se još više unapređuju i da budu još više prijateljski.
MONITOR: Kako bi trebalo riješiti granicu na Prevlaci?
POLJANIĆ: Mislim da je granica na Prevlaci riješena. Prevlaka je teritorij Hrvatske i tu se nema šta rješavati. Ima se riješiti pitanje granice na moru, na ulazu u Bokokotorski zaljev. Ta granica, koliko ja znam, nikada nije određena. Treba da je odrede pravnici i ljudu mjerodavni za to i obavezni smo i mi i Crna Gora tu odluku prihvatiti. Naravno bez svađe, jer zbog takvih stvari nema smisla svađati se i dizati tenzije. Nadam se da će se to riješiti na nivou dobrih odnosa između Hrvatske i Crne Gore. Dakle, ne Prevlaka, nego more.
MONITOR: Kakve ste utiske ponijeli iz Crne Gore dok ste u Podgorici bili konzul Hrvatske?
POLJANIĆ: U Crnoj Gori sam proveo pet godina manje dva mjeseca. To su mi bile prelijepe godine. Ponosan sam i radostan što sam u Crnoj Gori bio u vremenu intenzivnog pokreta za revitalizaciju crnogorske države. Bio sam presrećan kada je Crna Gora postala samostalna i mislim da je to dobro i pošteno. I ovom prilikom još jednom želim da čestitam Crnogorcima na njihovoj velikoj pobjedi.
Veseljko KOPRIVICA
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
ANKETA4 sedmice