Crnogorski jezik „vratio se” u Crnu Goru iz „vječnog progonstva” na koje ga je bio osudio Bečki književni dogovor 1850. godine, prethodno mu otevši i prisvojivši dušu. Uglavnom nije dočekan kako dolikuje ozbiljnoj kulturi. Srdačni prijem nije ga ni očekivao od velikosrpskog nacionalističkog „odbora za doček”. Sve njegove postupke i „argumente” protiv dolaska crnogorskog jezika lako je bilo predviđeti. S mitomanima nije ni moglo biti iznenađenja. Bezglavi juriš se desio. Kako bi drugačije nego bezglavo i neinventivno do nepodnošljivosti. I šta da se radi? Još u njima nije počeo slabiti prastari mentalni poremećaj koji ih navodi na izvitoperenu i lažnu sliku o zbiljnosti. No sada su u jurišu na jezik nesvjesno ostvarili jedan komični montipajtonovski motiv. Bijesne na crnogorski jezik, posebno na dva „nova” mefistofelovska slova ś i ź. Ali viđi vraga, dok hule na njih koriste i riječi u kojima se obavezno nalazi i glas ś ili neka kreveljeća karukatura koju od njega hoće da načine! No dosta o njima. Taj „odbor” je dokaz da je ljudska glupost vječna i neograničena.

Mučnija je stvar što se oformio i drugi „odbor”. Čini ga šarena gomila kafanskih diletanata koji primaju plate u političkim, naučnim, kulturnim i medijskim institucijama. Nazivam ih kafanskim, jer od te fele im je „duh” i „pamet”. Neka oproste gospoda „teoretičari” književnosti što već generacijama zaluđuju buduće profesore imbecilnom pričom o značajnoj ulozi kafane u tzv. nacionalnim kulturama. Iz kafane kao kafane nikad i ništa duhovno i stvaralački veliko nije izašlo! U bukvalnom i prenosnom smislu one nijesu porodilišta duha. U kafane ulaze dokoni, a izlaze pijani ljudi. Duh se rađa iz teškog, nemilosrdnog i bolnog rada na samom sebi. I daleko od uzavrele i pijane kafanske gomile. E dakle, crnogorski kafanski „lingvistički” diletanti naguđuju visokoparno kako – eto – oni bi možda i prihvatili onih „crnogorskih” trideset slova, ali ne bi nikako još i ona „dva slova”. A ne bi zato što to vodi u „arhaizaciju”, u čobanluk, u jezik „baba Smiljane”, u „govedarski jezik” itd. I ne vide, vesele im duše, kako nesvjesno ponavljaju iste „argumente” kojima su neki njihovi, isto tako glupi, „duhovni” preci gađali Vuka. Ne vide oni ni jednu mnogo težu i dalekosežniju posljedicu. Glaskajući se protiv „crnogorska” „dva slova” nesvjesno se glaskaju protiv cijelog glasovnog sistema crnogorskoga jezika, protiv svakog mogućeg ostvarenja ideje crnogorskoga jezika!

Najgore što dolazi od njih je što zlovolji protiv „ona dva slova” obavezno pridodaju nekakvu arogantno deklarisanu „revolucionarnu” namjeru da ostanu pri „dosadašnjih” trideset slova, kao da ih neko – tobože – ćera na ta dva slova, a oni – kako ih je bog dao hrabrima i mudrima – odlučno to odbijaju! U tome prešutkuju samo jednu „sitnicu”: usvojenim standardom crnogorskoga jezika niko ih ne ćera da moraju prihvatiti ta „dva slova”, jer im standard ostavlja slobodu da ostanu na „svojih” dosadašnjih trideset! U čemu je onda problem? Glupi nijesu da ne shvataju da je standard ostavio tu slobodu. Nema druge, ispada da im je nepodnošljiva standardom izborena sloboda za one koji hoće i ta dva slova! A njih nijesu „izmislili” standardolozi, nego su dio crnogorskog glasovnog sistema. Zato se crnogorski standardolozi prema njima nijesu mogli ponašati kao kupci u samousluzi koje s polica skidaju i stavljaju u korpu glasove koji im se sviđaju, a ostavljaju one koji im se ne sviđaju.

Eto neugodne istine o „slobodarstvu” nekih crnogorskih „slobodnih” intelektualaca. Njima je nepodnošljivo pravo na slobodu drugoga koje je legitimno koliko i njihovo pravo na slobodu. Valja se paziti slobodara kojima je nepodnošljiva sloboda drugoga!

Milenko A. PEROVIĆ