Neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama

Sreli smo se u stanu jednog mog prijatelja u Njujorku 1991. godine. I od tada se nismo rastajali. Iako smo se sreli samo još dva puta. Jednom na Struškim poetskim noćima, još jednom u Skopju kada je došao da me posjeti. Zašto nisam rekao: „Prvi put smo se sreli…“, zašto nisam ni ona dva druga susreta označio kao „drugi“ i „treći“? Zato što neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama. Taj sjaj prijateljstva produžio je svijetliti jednako snažno i kroz našu internet prepisku.

Tokom 2010. godine, pjesnik F.G. je u SAD objavio dvije zapažene zbirke poezije koje su brzo prevedene na francuski jezik i objavljene u najuglednijim izdavačkim kućama u Parizu. U jednoj od njih, našao je svoje mjesto moj kratki hommage njegovoj poeziji. Par mjeseci kasnije, neočekivano i nepredvidivo, kao što je zablistao, grumen zlata iščezao je. Sve poruke vraćale su se sa napomenom „fatal error“ („kobna greška“) u adresi! Ono što sam, nekoliko godina kasnije saznao preko zajedničkog prijatelja iz Njujorka, svelo se na priču da je pjesnik F.G. bez bilo kakvog objašnjenja izabrao potpunu anonimnost i da mu se izgubio svaki trag.

Do 11. decembra ove godine, kada mi je stiglo njegovo e-mail pismo.  Navodim jedan fragment u prevodu koji ni izbliza ne prenosi tamne dubine i vrtoglave visine njegovih misli, još manje jezičku raskošnost izvornog teksta:

„Za mene, kad god pišeš, u svemu što pišeš, sadržano je jezgro i opna cijelog ljudskog života, pa ćeš ih i u ovom pismu, prepoznati u mom životu. U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre. Ovo bi se svakom drugom moglo učiniti kao govor na jeziku ludaka. Svaka knjiga je putokaz i svjetionik koji me vodi kroz vremena u kojima sam zatočen i izgubljen na pučini. Jedan podmorski vulkan izranja i ja prilazim nečemu što izgleda kao ostrvo. Otkrivam da tu ima i drugih ljudi i tada i tamo mi se posreći da pronađem ružu niklu iz one iste grane na kojoj raste i moja komunikacija s tobom riječima ali bez riječi – ti si bio tamo istočno od Sunca i zapadno od Mjeseca gdje majka svih hramova čuje moj glas samo dok šapatom izgovaram tvoje ime, ono s kojim ti  ideš kroz ovaj život.“

Odmah sam odgovorio. Danas, petnaest dana kasnije, stiglo mi je još jedno pismo pjesnika F.G. iz kog navodim jedan fragment, sa istim nedostacima prevoda u odnosu na gotovo neprevodivo bogatstvo originala:

„Još jednom se osjećam kao brodolomnik na pučini. Predugo sam bio bez obale na vidiku. Bio sam sam na talasu koji se obrušava. Možda su me kaluđerice (ružičaste dame, sve do jedne) spasile neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski ili je to bio Beduin koji sanja ispod vrbe sa krošnjom od zelenih plamenova proljeća. A možda me je spasila zahvalnost za pjesme koje su ponovo eruptirale kroz moj život kao kroz permafrost (zamrznutu zemlju). Možda je to bio i uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.“

Izdvojio sam fragmente iz oba pisma pjesnika F.G. ovdje označene italikom:

U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za  vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre…. govor na jeziku ludaka… zatočen i izgubljen na pučini… bez obale na vidiku… kaluđerice neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski… pjesme koje su eruptirale kroz moj život kao kroz zamrznutu zemlju… uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.

Svaku njegovu riječ doživljavam kao svoju! Opisujući kroz šta je on prošao, opisao je ono kroz šta ja prolazim cijelog života i jedva se još  odupirem da sasvim prođem. Trenutak u kom je on prihvatio istinu da je njegov život uragan želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena, psihijatri su dijagnosticirali kao potpuni nervni slom i trajno ga smjestili u azil sa časnim sestrama, negdje u Nebraski. Komunicirajući sve ove godine sa mnom  riječima ali bez riječi, preuzeo je na sebe teret prihvatanja te istine, kao još jedan dokaz da smo se oduvijek poznavali.   

Ferid MUHIĆ