Ljetošnji posao sa lubenicama uspješno je odradio. Probrani proizvođači predali su ih po 12 centi za kilogram, od države subveniconirani prodavci u megamarketima prodavali za 10, a oni što nijesu imalu sreću da svoj rod predaju otkupnim stanicama pod kontrolom Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, ostavili su svoju muku da trune po oranicama. Pred ministrom Tarzanom Miloševićem novi je izazov: treba organizovati otkup jagnjadi na sjeveru Crne Gore. Nije da je on skroz nov u pričama o otkupu. Mlijeko, med, šumske plodove prikupljene u bjelopoljskoj opštini godinama su otkupljivale firme Jugotes, u vlasništvu Tarzana Miloševića i preduzeće Frukta milk u kojoj je (skromnu) platu zarađivala njegova supruga Svetlana Milošević. Nije se to pokazalo kao neki pretjerano unosan posao. Ili Tarzan nije bio dovoljno vješt preduzetnik.

SVE IZ RAČUNA: Tek, u Bijelom Polju se početkom prošle decenije uveliko pričalo u velikim dugovima Tarzana Miloševića. Što prema predratnim poslovnim partnerima iz Bosne, što prema lokalnim preduzetnicima koji su se bavili ,,privatnim bankarstvom”, odnosno, zelenašenjem. Kao garancija za namirenje dugova Milošević je, pričalo se tada i pisalo, pod hipoteku stavio novu poslovnu zgradu u vlasništvu Jugotesa površine tek nešto manje od 900 kvadrata. Danas je u tom zdanju porodični hotel Dominus, koji vodi supruga Svetlana.

Mnogo uspješnije Milošević je gradio političku karijeru. Preko noći, nakon rascjepa u DPS, Tarzan je krupnim koracima zagrabio ka vrhu lokalne partijske piramide. Značajnu ulogu u tom napredovanju odigrala je – košarka.

Kao nekadašnji košarkaš, Tarzan je sponzorisao lokalni klub Jedinstvo, koji je nosio i ime njegovog preduzeća. Kasnije je, kao gradonačelnik, najveći dio lokalnog budžeta namijenjenog za sport usmjeravao u kasu ženskog košarkaškog kluba Jedinstvo. Onog što je, koliko juče, obznanilo da zbog nedostatka novca (,,otišo si Tarzane, ostala je tuga”) raspušta seniorsku ekipu. Košarka je, zna se, u to vrijeme privlačila pažnju mnogih Crnogoraca od uticaja. A dvojica najuticajnijih u tom društvu su bili premijer Milo Đukanović i kontroverzni biznismen Veselin Barović. Prvi je od Miloševića napravio političku zvijezdu i osigurao njegov politički opstanak nakon prilično skromnog referendumskog rezultata u maju 2006. Drugi je, faktički, postao najznačajniji investitor u Bijelo Polje – demonstrirajući svoj preduzetničku filozofiju od Bjelasice Rade (prošla kroz stečaj) do velelepnog poslovno-tržnog centra City park (završio na dobošu).

Tarzan Milošević je za gradonačelnika Bijelog Polja, prvi put, izabran je u decembru 2001. Priče o dugovima ni tada nijesu prestale. Milošević u razgovoru za Reviju Polje, odgovarajući na pitanje može li se kao gradonačelnik nositi sa hipotekom čovjeka koji je ostao dužan poslovnim partnerima, kaže: ,,Moja imovina daleko prevazilazi moje dugove”.

Prema podacima sa sajta Komisije za sprječavanje konflikta interesa, s početka ove godine, Tarzan Milošević posjeduje stambeni prostor od 275 kvadratnih metara u Bijelom Polju, staru porodičnu kuću od 160 kvadrata, i polovinu poslovnog prostora od 825 kvardrata. Njegov sin Nikola ima vikendicu od 82 kvadrata u Lipovu kod Kolašina. Zvanično, to je to.

,,Ne smeta mi što Bijelo Polje spada u siromašne opštine”, objašnjavao je Milošević kao prvi čovjek opštine poznate i po skoro svakodnevnim protestima prevarenih radnika iz desetina propalih preduzeća, ,,jer vidim da ima veliki broj izuzetno bogatih pojedinaca”.

PORODIČNE VEZE: Ti pojedinci se, tvrde Miloševićevi oponenti, nalaze u najužem gradonačelnikovom okruženju: političkom i porodičnom. Pogotovu ga krasi briga za bližnjeg svog.

Nakon pomenutog rascjepa vladajuće partije na krila koja su predvodili predsjednik Momir Bulatović i premijer Đukanović, lokalna radio stanica je, uz pomoć institucija zvanične Podgorice, prešla u ruke ljudi lojalnih Đukanovićevom DPS-u. Tada je za direktora radija čiji je osnivač SO Bijelo Polje imenovana Zagorka Duda Rabrenović, rođena sestra Tarzana Miloševića. Prema arhivi Monitora, ona je na crnogorskoj medijskoj sceni ostala zapamćena kao autorka opširnih članaka kojima se u Bjelopoljskim novinama optužuje Evropska unija predvođena ,,fašističkom Njemačkom” za rušenje Jugoslavije i nametnuti rat srpskom narodu. ,,Ponos i prkos”, glasila je omiljena fraza gospođe Rabrenović iz tog perioda. I šta je život: u oktobru 2007. godine promovisana je u savjetnika za odnose sa javnošću predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića.

Voljom gradonačelnika Bijelog Polja, Zagorku je na mjestu direktora Radija zamijenio Dragić Rabrenović. Njen sin. Tarzan Milošević je uredno objasnio kako je njegov sestrić posao dobio ,,po zakonu, na transparentan način i skladu sa kriterijumima za obavljanje funkcije”. Pride u lokalnom Radiju već je radila Dragićeva supruga. „Vi ste srećni, vi imate Tarzana, a Tarzanu je njegova Džejn njegovo Bijelo Polje”, objasnio je jednom, predizbornom, prilikom Svetozar Marović.

Pokazalo se da Miloševićeve tvrdnje i procjene ne treba uzimati pretjerano ozbiljno.

,,Da imam novca, uložio bih ga u Bijelo Polje i sjever Crne Gore”, tvrdio je uoči investicionog buma u Crnoj Gori, ,,jer sam siguran da će vrijednost zemljišta i nekretnina mnogo više da raste ovdje nego na jugu Crne Gore”.

Milošević je i lakovjeran: ,,Vlada je dužna da, kako je i obećala, u septembru 2008. započne izgradnju auto-puta sjever-jug”. Ili samo želi da takav izgleda. Kao što se svojevremeno, na stranicama Monitora hvalio: ,,Ja sam svoj u budućnost vezao za Bijelo Polje”. I objašnjavao kako je njegova najveća prednost to što ,,ne razmišlja o nekim višim funkcijama”. A onda se preselio na posao u Podgoricu. I krenuo u otkup lubenica.

Da umije sa riječima Milošević je pokazao i ljetos, nakon odluke predsjednika DPS-a Mila Đukanovića da ga ne uvrsti u novo Predsjedništvo partije: ,,Mislim da se radi o dobroj procjeni”. Šta bi tek pričao da ga je Đukanović prizvao u glavno partijsko tijelo.

BARSKI SLUČAJ: Tarzan ovog ljeta nije bio medijski najeksponiraniji Milošević. Prednjačio je njegov brat Nebojša, arhitekta i vlasnik barske kompanije Basketing. To preduzeće i njegov vlasnik imaju značajnu ulogu u krivičnim prijavama koje je NVO MANS podnijela protiv gradonačelnika Bara Žarka Pavićevića.

MANS Pavićeviću spočitava da je u februaru 2007. sa kompanijom Basketing zaključio Ugovor o trajnoj poslovno tehničkoj saradnji na izradi planske i tehničke dokumentacije, kao i izgradnji i rekonstrukciji objekata i terena. U Ugovoru se navodi da će svaki pojedinačni posao biti predmet posebnog ugovora koji će se zaključiti po principu da Basketing odredi cijenu, a Opština je plati. Takođe, navodi se da je Ugovor „bez vremenskog ograničenja”. Vječan!?

U praksi, saradnja Pavićevića i Miloševića funkcioniše na sljedeći način: Ugovorom iz februara 2009. godine između Basketinga i Opštine Bar predviđena je izrada izmjena i dopuna DUP-a Topolica 1. Procijenjena vrijednost posla je bila 9,8 hiljada eura, a u ugovoru se navodi da je to „ukupna i jedina naknada” za Basketing. Onda je izmjenama tog DUP-a legalizovana nelegalno podignuta sedmospratnica koju je gradio Pavićevićev ZIB, a finansirao gradonačelnikov prijatelj Miodrag Đurović Keko. Kada je većina u lokalnom parlamentu aminovala izmjene koje su legalizovale gradonačelnikov posao i donijele mu, prema nekim procjenama, oko milion eura prihoda, Pavićević zaključuje Aneks Ugovora kojim je Basketingu isplaćeno još osam hiljada eura, po osnovu „naknadnih zahtjeva naručioca”.

Tužilaštvo MANS-ovu prijavu osmatra – od proljetos. Iz istog su perioda i glasine da bi se optuženim lokalnim i državnim funkcionerima u slučaju Zavala, uskoro mogle pridružiti još neke ,,krupne ribe” iz političkog života. Licitiralo se potom da li će se na meti tužilaštva naći Podgorica, Bar ili, možda, Bijelo Polje. Nije se desilo ništa od najavljenog.

Glasine, kažu da je šef zabranio da se procesuiraju već spremljene optužnice. Što bi Tarzan Milošević rekao ,,Mislim da se radi o dobroj procjeni”.

Zoran RADULOVIĆ