Da li je moguće sa dva citata skicirati karakter Duška Markovića, DPS kandidata da naslijedi Mila Đukanovića na mjestu predsjednika Vlade?
Ako jeste, onda je jedan od citata onaj kada Marković postaje šef tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB). „Nijesam partijski neutralan, ali jesam ideološki”, kazao je nakon što je, po sili zakona, vratio člansku kartu DPS-a. I drugi, kada je dvanaest godina kasnije, napuštajući mjesto direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), pošto ga je Đukanović prekomandovao u Vladu, Marković rekao da „ono što je u mojoj glavi ostaje tajna za sva vremena”.
Moglo bi se, dakle, desiti da za premijera dobijemo političara bez ideologije, spremnog i sposobnog da od javnosti sakrije „ono što je u njegovoj glavi”. Jesmo li baš to zaslužili, ili se naum Markovićevih partijskih kolega može izjaloviti, prije nego što je i počeo, matematički jednako mogućom vladom opozicionih i nacionalnih partija? Valjalo bi se presabrati po tom pitanju.
Sjećanje je varljiva roba, pa se mnogima ovih dana učinjelo kako bi Duško Marković mogao biti tek treći predsjednik vlade koga Đukanović instalira na tu funkciju da mu, do njegovog povratka, grije premijersku stolicu: Željko Šturanović, Igor Lukšić, pa on. A zapravo je već četvrti. Iz nekog razloga, zaboravljen je Filip Vujanović – prvi Đukanovićev nasljednik i jedini, do danas, koji je u šefovoj sjenci izgurao čitav premijerski mandat.
Jednako zaboravljamo i koliko je, sada već davne 1997, Đukanoviću bilo teško da – unutar i van DPS-a – prikupi potrebnu većinu za svog Vujanovića. Iščiljelo je iz sjećanja da je premijerski mandat Željka Šturanovića 2006. godine, počeo kao kompromis dva, skoro pa u moći jednaka, krila vladajuće partije: Đukanovićevog i onog što su ga predstavljali potpredsjednici Vujanović i Svetozar Marović, te osiljeni ministri i gradonačelnici predvođeni Miomirom Mugošom. Čak je i Šturanovića valjalo, izistinski, ubijediti da se kao najveći zajednički imenitelj partijskih frakcija prihvati premijerskog posla. Zaboravili smo da je, 2010, imenovanje Lukšića bila manje-više rutina, nakon što je tada već neprikosnoveni šef saopštio svoju odluku. Zato, možda i ne primjećujemo kako Đukanović, ove prilike, za svoju odluku saglasnost i pristanak nije tražio ni od DPS-a ni od Markovića. A mogući mandatar kaže kako sve to doživljava „kao novi zadatak koji je pred njega postavila partija”. Kao da je, nazdravlje nama, jul 1941. a ne novembar 2016.
Valjda uzbuđen zbog novog partijskog zadatka Marković je zaboravio na vlastitu izjavu iz 2010, kada je tvrdio da ne razmišlja o premijerskoj funkciji: „Budite sigurni da to nikada neću biti, jer mislim da taj posao treba da rade mlađi ljudi”. Inače, Marković ima problema sa javno izrečenim željama. ,,Ja lično ne bih volio da budem izabran na tu dužnost”, izjavio je 2004. jedva koju nedjelju prije nego što je izabran za prvog direktora ANB, nakon preimenovanja SDB.
Kako god bilo, Duško Marković je na čelu crnogorske tajne policije proveo 12 godine.Na to je mjesto (kao pomoćnik ministra policije zadužen za SDB) došao 1998. i imao privilegiju da zanat uči od, verzirani kažu, najboljeg – Vukašina Maraša. Efikasnost tog „školovanja” danas se različito vrjednuje. Uglavnom na osnovu toga da li su vam Marković i njegovi potčinjeni čuvali leđa. Ili obijali bubrege.
Marković je kao šef SDB/ANB-a promijenio: tri premijera, pet vlada i pet ministara unutrašnjih poslova. Dok je rukovodio službom ubijeni su vlasnik Dana Duško Jovanović, Đukanovićev savjetnik za bezbjednost Goran Žugić, jedan od njegovih najbližih saradnika – načelnik Pete uprave SDB – Darko Beli Raspopović, pomoćnik načelnika Uprave za opšti kriminalitet Slavoljub Šćekić…
Bivši direktor ANB-a je tek prije dvije godine objelodanio da je državna bezbjednost, bila unaprijed upozorena da je ugrožene bezbijednost makar jednog od pomenutih ljudi. ,,Tada smo ukazivali… na određene rizike i opasnosti koji se tiču bezbjednosti gospodina (Duška) Jovanovića. Pisao sam gospodinu (Andriji) Jovićeviću (tadašnji ministar MUP-a, prim. Monitora) odgovarajuća pisma da se o tome povede više računa, tako da ja ne osjećam nikakvu odgovornost”, objašnjavao je Marković.
Jednako, Duško Marković ne osjeća odgovornost ni zbog toga što su za njegovog vakta diljem Crne Gore kriminalne grupe (za mnoge od njih postoji sumnja da su bile pod zaštitom Službe) stasale u kriminalne organizacije koje prijete i samoj državi. Od Pljevalja, preko Rožaja, Berana, Nikšića, Podgorice i Budve, do Bara i Kotora – o tome svjedoče zaplijenjeni narkotici, oduzeto oružje i – ubijeni.
Služba je imala drugačije prioritete. Marković je jedne prilike objašnjavao ciljeve organizacije kojom rukovodi: ,,Ako postoji mogućnost da bilo koja afera ugrozi nacionalnu bezbjednost jedne države, onda bi se trebalo zapitati da li postoji institucija bezbjednosti koja bi trebalo da zaštiti državu od takve pojave”.
Metodologijom su se, uglavnom, bavili drugi. Početkom 2004. tadašnji lider LSCG Miodrag Živković optužio je DB da je pokušala atentat na njega. U dnevnom listu Publika, za koji se računalo da je pod snažnim uticajem Službe osvanuo je Markovićev demanti: ,,Drago mi je da su Živković i njegova porodica živi i zdravi, što najverovatnije ne bi bio slučaj da je SDB zaista organizovala atentat”. Marković je, naknadno, demantovao da je takvu izjavu uopšte dao, tužio je Publiku i dobio sudsku satisfakciju. No tuženi dnevnik već je bio ugašen.
Godinu kasnije, o svojim iskustvima, nakon objavljivanja teksta Duško Duško (profil Duška Markovića, prim. Monitora) svjedoči Željko Ivanović, novinar, jedan od osnivača i direktor Vijesti: „Nedjelje koje su došle pokazale su da je tekstom bio zatečen i sam Marković, šef tajne policije. Zato je autor teksta Duško Dugouško dvadesetak dana bio izložen praćenju, prisluškivanju i maltretiranju. U direktnim i pisanim izjavama prijećeno je smrću njemu i njegovoj familiji. Kada je sve to eskaliralo do zabrinjavajućih razmjera, autor je napisao pismo premijeru u kojem je optužio njegovog službenika Markovića za sva ta nepočinstva i zatražio da se prljava kampanja obustavi. I gle čuda, sa prijetnjama se, zaista, i prestalo…”.
Naredne godine, Vanja Ćalović je u ime NVO MANS od ANB zatražila slobodan pristup informacijama o broju prisluškivanih i praćenih građana. Kurir joj je na kućnu adresu donio pismo direktora Markovića u kome se ukazuje da njeni javni nastupi ,,dovode u pitanje povjerenje građana u ANB”!
Moglo bi se nabrajati u nedogled – od Brajuška Brajuškovića i crnih trojki do tvrdnji aktuelnog specijalnog tužioca da se protiv njega vodi specijalni rat i (ne)prikrivenih sumnji da iza njega stoje Marković i njegovi saradnici iz javne i tajne bezbjednosti.
I pobrojano je sasvim dovoljno za veliki oprez. Teško se sjetiti evropske zemlje koja ne pripada prostoru bivšeg SSSR-a, a u kojoj bi političar sa ovakvom biografijom mogao postati kandidat za premijera. Ali, ko zna.
Kada je iz Mojkovca došao u Podgoricu da postane prvi sekretar prve vlade Mila Đukanovića, Duško Marković je sa sobom ponio i radijatore. Nije znao da se oni ne sele. Danas ga domaći i strani mediji predstavljaju kao američkog čovjeka (sličan status imao je još jedan šef DB-a – Jovica Stanišić) spremnog za saradnju sa nevladinim sektorom i opozicijom. Mijenjaju se i vremena i ljudi.
Marković – on kaže da voli da peca. A krupne ribe?
Lutrija i tranzicija
Potraga za poslovnim referencama DPS-ovog kandidata za premijera vraća nas skoro 20 godina unazad. ,,Mnogi igrači crnogorske TV tombole neće povjerovati da je u dosadašnjih devet kola, uz državu, najveći profit u ovoj igri imao – jedan Kragujevčanin koji, vjerovatno, nikad nije kupio karticu TV tombole!”, piše Monitor uz podatak da je na ime Jovice Golića iz Kragujevca (mjesta u kome je Marković završio Pravni fakultet), nakon devet kola TV Toša uplaćeno više od million dinara (oko 150 hiljada tadašnjih DEM) a sve na račun softvera za podjelu nagrada – iako su tada državna Lutrija CG i ovdašnji programeri tvrdili da isti posao mogu uraditi za 30 do 50 puta manji iznos. O čemu je bila riječ, govori nekoliko rečenica iz teksta objavljenog 7. marta 1997. godine: ,,Iako ne ispunjava propisane uslove, FK Mladost, čiji je predsjednik Duško Marković, sekretar Vlade Crne Gore, dobija pravo na organizovanje TV tombole. U realizaciju ovog posla FK Mladost uključuje Lutriju Crne Gore, iz koje su stizale primjedbe da im je igra oteta, TV Crne Gore i Jovicu Golića – vlasnika kompjuterskog programa uz pomoć koga se izvlače dobitnici robnih nagrada i pretražuju prodati listići… Na ovaj način je uspostavljen sistem u kome lutrija i televizija odrade cio posao, a fudbalski klub i Jovica iz Kragujevca broje novac. Prema postignutom dogovoru o podjeli novca… Jovici Goliću pripada 12 odsto vrijednosti svake prodate kartice (50 odsto je išlo u nagradni fond, prim. Monitora). Uz to, porez na taj iznos plaća se iz ostatka sredstava… U FK Mladost nije bilo raspoloženih za razgovor na ovu temu… A gospodin Marković je posljednjih dana što službeno, što privatno, često odsustvovao iz svoje kancelarije u Vladi Crne Gore, pa nijesmo uspjeli da stupimo u kontakt sa njim. Tako je još jedna nepoznanica vezana za angažman Jovice Goliće ostala nerazjašnjena: Novac naznačen na njegovo ime uplaćuje se na žiro-račun ovdašnjeg preduzeća ASI Podgorica..” Marković je na ovaj tekst reagovao tako što je preko posrednika i zajedničkih poznanika pokušao saznati samo jedno – otkuda novinaru Monitora ove informacije. Iste ’97. godine ASI banka i njene ćerke firme našle su se u centru sukoba zaraćenih frakcija tadašnjeg DPS-a: jedna koju je predvodio Momir Bulatović optuživala je drugu, odnosno, Đukanovića i njegovog prvog bezbjednjaka Vukašina Maraša da stoje iza ASI-ja, i tako kontrolišu sredstva prikupljena švercom (zvanično – tranzitom) duvana, naftnih derivate, oružja… Pobjedom Đukanovićeve struje i ta priča je arhivirana. Uglavnom, Duško Marković ima iskustva koja mu, dođe li do toga, mogu pomoći da se snađe u tranzicijonom ekonomskom okruženju koje je stvorio Milo Đukanović.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice