Kad sam prvi put pročitao njegov roman Bihorci susreo sam čudesan, pa gotovo i nestvaran svijet nadzemnosti bajkovite, a tek priče koje su rijetki literarni autentikum i nestvarni unikum, Ćamil Sijarić me je posebno oduševljavao pravim govornim kazalištem
Sjećajući se književnog monumenta i ljudske uspravnosti Ćamila Sijarića, koga sam obožavao sresti na sarajevskim prometnicama, ustvari oživljavam legendu koja stanuje u mojim sjećanjima i u mome srcu… Traje li, traje…
Kad sam prvi put pročitao njegov roman Bihorci susreo sam čudesan, pa gotovo i nestvaran svijet nadzemnosti bajkovite, a tek priče koje su rijetki literarni autentikum i nestvarni unikum, taj me pisac posebno oduševljavao pravim govornim kazalištem. Jer, romanopisca, pripovjedača, pjesnika, dugogodišnjeg urednika Radio Sarajeva ,karakterizirao je živopisan način teatarskog oživljavanja literarnih prizora na način virtuoznog govorništva. Davno sam u jednom tekstu zapisao da je Sijarić ovovremeni aed! Njegovi govorni “izljevi” perfektnog oratorstva ostavljali su nas slušatelje i na ulici, a kamoli na književnim soarejama i matinejama potpuno bez daha!
Tek kad me Juka Pušina zamolio da promoviram Sijarićevu knjigu poezije shvatio sam da su čitavi pjesnički svjetovi “zapreteni” u njegovom Makondu, u Ćamilovim Šipovicama…
Kako i ne bih imao čitateljski hedonizam kad se susretnem sa ovakvim versima:
„Vidiš da si ostario,
Da si sâm,
Da te zbog toga hvata tuga
Ledna.
Mogu ti ovo reći:
Ima šuma jedna,
Ima u toj šumi ledinak,
Zelen.
Nalik na hram,
Na oltar.
Otiđi tamo i stani pod javor,
Stani pod jasen
I nećeš biti
Ni sam
Ni star.“
Moje oduševljenje Sijarićevim djelom prije čitanja njegove zbirke poezije, koju kao da je klasik bh književnosti dugo krio od javnosti, dolazilo je, poglavito, iz teatarskih postavki njegovih tekstova. Jarko se sjećam moje teatarske mladosti i u njoj ubjedljivih kazališnih ostvarenja u Narodnom pozorištu Sarajevo /legendarna predstava Bihorci, kao i teatarskog nezaborava, zeničke postavke Raška zemlja Rascija…
I u sarajevskoj i u zeničkoj predstavi dominirala je Sijarićeva majstorska mjera za nijansu, koja je inače rijetkost kod bh pisaca. A Sijarić je bio majstor nijanse, posebno u jezičkom pogledu…
Taj njegov fascinantni jezik osvaja specifikom dužina i čudesnošću jezičkih sklopova.
Ćamilu Sijariću pripada iznimno mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti, a tradicija čudesnog Avda Međedovića “prasnula” je kod ovoga autora sa autentikom i originalnošću koja se ispoljava kroz gradnju likova, koji psihologijama korespondiraju sa najbolje građenim europskim profilima psihologije…
Pripovjedni i romaneskni svijet Ćamila Sijarića ostaje golemom vrijednošću, ali i izazovom za književne ali i teatarske tragaoce!
Uvijek kad imam potrebu zamisliti ovozemnu arkadiju sjetim se ovih versa Čamilovih iz “Šetnji po Šipovicama”…
I nećete vjerovati ja vidim, ja sasvim dobro razaznajem da sâm Ćamil lebdi nad Šipovicama…
Živ je pjesnik dok čitatelja njegovih ima…
A, eto, ne da ih ima nego i ja u svoj Periskop s punom samosvješću o razlozima za taj akt unosim svoju skromnu refleksiju na lik i ostvarenja autora Raške zemlje, Rascije, Ram bulje…
Taj magnetizam priče Sijarićeve mnogi su pokušali slijediti…
Ali nikada uspješno…
Jer, osjećajući kako Ćamilov duh lebdi nad Šipovicama ja shvatam neponovljivost “ćamilovštine”…
Pjesnik koji nas je ostavio trajno iznenađenim i uzbuđenim.
Jedinstven i neponovljiv!
Gradimir GOJER