Nedavnom izjavom da se sada kao dušebrižnici pojavljuju oni ,,koji posljednjih deset godina nijesu rekli lijepu riječ za SDP”, potpredsjednik ove partije Vujica Lazović je otvorio krajnje zanimljivo pitanje. Ne u prvom redu o SDP-u već o državi. I njenim dušebrižnicima.
Pitanje bi moglo da glasi ovako: da li su oni koji godinama ukazuju na anomalije ovog društva, žrtvujući zbog toga lični interes, porodični mir, svoju sigurnost, da li su ti likovi, po Lazoviću, vajni dušebrižnici!?
Ili su vajni oni poput Lazovića, koji su u ministarskoj fotelji vidjeli šansu da nadoknade sve propušteno u životu. U finansijskom, društvenom i svakom drugom smislu!?
Potpredsjednik SDP-a i ovom izjavom pokazuje da je njegov doživljaj društva sveden na ličnu korist. Njegovo „dušebrižnistvo” je iskazivanje brige za poziciju, privilegije a u mogućem raspletu i svoju slobodu.
Kod onih drugih dušebrižnika koje Lazović proziva, dobrobit društva je ispred ličnog interesa. U ovakvim sistemima i okolnostima to djeluje kao mazohizam i to je ono što Lazović i armija poslušnih i korumpiranih ne žele da vide. Oni posmatraju stvarnost kroz svoju vizuru. Sve što se radi, čini se iz vlastitog interesa. U njihovom vrijednosnom svijetu ubijena je pomisao na solidarnost, principi su mrtvi.
Lazović i društvo bili bi blaženo zadovoljni kada u Crnoj Gori ne bi postojao niko od tih, ne baš brojnih dušebrižnika. Tada vlastohlepci pred sobom ne bi imali ogledalo koje im pokazuje njihovu pravu sliku i njihov doprinos unižavanju i sramoćenju sopstvene države.
Uz ostalo, nije tačno, Lazović to dobro zna, da dušebrižnici na koje on upire prstom u posljednjih deset godina nijesu rekli lijepu riječ o SDP-u! Kada je SDP stao u odbranu Tare, kada je odbio Solaniju, kada je tražio referendum, kada je ukazivao na sumnjive poslove oko KAP-a… U svim tim slučajevima dušebrižnici su podržavali SDP. Istina je, nije to bio čest slučaj, ne zbog mrzovolje dušebrižnika već zbog Lazovića. I njegovog SDP-a.
Isti Lazović, prije nego što je postao ministar, šaputao je priču dušebrižnika koje sada opanjkava. Kada su došle privilegije, sve je zaboravljeno. I principi i pravda i opšti interes. Lazović bi bio tako obradovan kada bi svi pošli njegovim putem. Onda bi bilo sasvim normalno da on ostane u Vladi, SDP u čvrstom zagrljaju DPS-a, a Crna Gora u raljama korupcije i organizovanog kriminala. Glavni lik evropskih poglavlja 23 i 24.
Ali, svaki istinski dušebrižnik vidi da je to put koji vodi u nestajanje Crne Gore. Manje je važno što bi prije toga nestao i SDP.
Slikajući druge Lazović govori o sebi. Svaki branitelj i SDP-a i države na postulatima Lazovićeve politike u stvari je onaj vajni dušebrižnik o kome on govori. Ipak, nemoguće je zaustaviti točak istorije. Koji često zastane, zaglavi se, ali jednog dana opet okrene. Lazović i armija njemu sličnih strahuju od dana kada će Crna Gora biti društvo jednakih šansi, bez masovnih privilegija, endemske korupcije i nepotizma. Oni znaju da im u takvom sistemu ne pripada mjesto koje danas imaju, koriste i naplaćaju. Na razne načine. Kako bi rekao jedan Lazovićev saputnik: zašto bih se bunio protiv Đukanovića kada sam prije njega bio sef prodavnice a danas, zahvaljujući njemu, imam deset radnji!?
U tome je razlika između Lazovića i dušebrižnika kojim se on ruga. Zato su oni koji su u posljednjih deset godina mnogo češće kritikovali i opominjali nego veličali SDP, mnogo više radili u korist SDP-a nego Lazović koji mu je iznutra ubijao smisao. Bez angažmana tih dušebrižnika otklon SDP ne bi uopšte bio moguć. Kao što ’97. bez tih istih dušebrižnika Đukanović ne bi mogao da se otrgne od Miloševića, a Crna Gora iz smrtnog zagrljaja posrnule Srbije, tako ni danas, bez njih, Krivokapić, i kad bi htio, ne bi mogao kazati NE Đukanoviću, niti pomišljati o transformisanju Crne Gore iz privatnog posjeda u pristojno društvo.
Na Krivokapiću je da prelomi. Samo, zaboga, neka ne tuguje kada ga Lazović proziva zbog dušebrižnika koji mu ukazuju da SDP sa Đukanovićem neopozivo vodi ovu zemlju u sunovrat. I nek se pripazi svih lazovića koji ga odvraćaju da ne čuje te glasove opomene. Svejedno da li su te režimske štitonoše ministri, pjesnici-bokseri, taksi vozači ili potrošeni slikari.
Željko IVANOVIĆ