Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Drug vijeka

Objavljeno prije

na

Smrt Fidela Kastra, devedesetogodišnjeg revolucionara, dugogodišnjeg lidera Kube, minijaturne zemlje – ostrva, udaljene 100-ak kilometara od Floride, je izazvala burne i oprečne reakcije širom svijeta. Enormnost reakcija sama po sebi govori da su Kastrov politički angažman i harizma obelježili 20. vijek.

I u smrti, kao za života drug Fidel nastavlja da bude kontroverzna ličnost. Za pritalice je izvor inspiracije i nade da se jačinom ubjeđenja i političkom mudrošcu moguće suprotstaviti puno moćnijem ideološkom neprijatelju i ostati vjeran socijalističkim principima jednakosti i socijalne pravde. Za protivnike Kastro je diktator koji je autoritarni režim održao gazeći ljudska prava političkih protivnika, a njegova smrt se smatra posljednjim klinom u kovčegu već diskreditovanog sistema komunizma.

Polarizacije oko ocjene Kastrovih ostvarenja i predviđanja budućnosti Kube, su zakomplikovane rastućim nepovjerenjem u uspješnost kapitalističkih demokratija da eliminišu nejednakosti u kvalitetu života ljudi, uključujući i ekološko okruženje.

Debate su postale polje za ideološka sučeljavanja, koja na kapitalističkom Zapadu nijesu bez rizika po reputaciju onih koji nalaze i pozitivne aspekte Kastrove vladavine.

Kanadski premijer Džastin Trudo je žestoko kritikovan zbog saučešća upućenog Kubancima na vijest o Kastrovoj smrti. Trudo je istakao Kastrovu „ogromnu posvećenost i ljubav prema kubanskom narodu”, a uprkos tome što je rekao da je Kastro bio kontroverzna ličnost, morao je da potroši prilično vremena objašnjavanjući da nije apologeta kršenja ljudskih prava. Sličan tretman je doživio i lider britanske opozicije Džeremi Korbin koji je nazvao Kastra ličnošću od ogromnog značaja za modernu istoriju i socijalizam 20. vijeka. Čak je i Obamina, prilično hladna poruka kubanskom narodu u kojoj nema ni riječi hvale Kastru, izazvala kritike protivnika.

Veza sa Kastrom, ma koliko kurtoazna, postala je do te mjere nepoželjna, da se lideri država utrkuju oko oglašavanja da neće prisustvovati njegovoj sahrani. Za sada su na listi odsutnih, između ostalih Obama, Putin, Tereza Mej, Trudo…

Kastru auru opasne ličnosti daje fakat da se uspješno suprotstavio moćnoj Americi, uspijevajući da izbjegne brojne pokušaje restauracije američke dominacije koji su uključivali pola vijeka brutalne ekonomske blokade i preko 600 pokušaja njegove eliminacije. Kuba se kao komunistička oaza smatra opasnim primjerom drugima.

Zasluge koje Kastru priznaju svi tabori se odnose na impresivno zdravstvo i školstvo na kome Kubi mnogi zavide, čak i vodeće zemlje svijeta. Jedni u tome vide dokaz uspjeha Kastrove socijalne politike, a drugi smatraju da se radi o stubovima revolucije koji su dobili proritet da bi kreirali iluziju progresa.

Kubanci Fidela smatraju ocem nacije. On uživa narodnu ljubav i podršku, uprkos dugogodišnjem drastičnom siromaštvu koje je bilo rezultat njegove odluke da ne popusti pod američkom blokadom. Činjenica da nijesu ničija kolonija je Kubancima izvor nacionalnog ponosa. Malo koja zemlja iz okruženja je imala razloga za slično samopoštovanje. Većina je imala na čelu sve do kasnih 80-ih, desničarske despote podržavane od strane Amerike koja je silom sprečavala pokušaje njihovog uklanjanja.

El comandante je predstavljao vezivno tkivo koje je omogućilo preživljavanje Kubanaca kao nezavisne nacije uprkos ekonomskoj kataklizmi, koju je Noam Čomski okarakretisao kao najgoru u svjetskoj istoriji. ,,Socializam ili smrt”, govorio je Kastro. Da li će socijalizam u Kubi preživjeti bez Fidela je pitanje na koje se čeka odgovor.

Po nekima, Fidel je od 2008, kada je vlast predao bratu Raulu, u kubanskom političkom životu bio prisutan kao simbol. Kuba će nastaviti sa Raulovim pristupom postepenog uvođenja tržišne ekonomije i jačanja turizma uz zadržavanje centralnog planiranja i dosadašnje socijalne politike.

Drugi misle da će odlazak Fidela oslabiti dosadašnju društvenu koheziju i pojačati zahtjeve za povećanjem standarda i uvođenjem potrošačkog društva. To bi začilo otvaranje tržišta za SAD kompanije i za američki način života, a za Ameriku osvajanje pobjedničkog trofeja poslije šest decenija čekanja.

Trampova kula u Havani? Rano je za zaključke, ali je izvjesno da će pritisci biti enormni. Amerika će koristiti sva oruđa iz bogatoga arsenala, da u Kubi konačno uspostavi svoj uticaj.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Vatre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kuda ćemo u EU, ako nas Mandić uspije zavaditi sa svim susjedima?

 

 

Na zimskom kotorskom karnevalu spaljena je lutka Andronika Duraka zvanog Voštan, a organizatori su se potrudili da u njoj prepoznamo predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića. Kriv je, stoji u optužnici objavljenoj u karnevalskom listu Karampana, što je „narod toiliko pomutio da se u nekoliko opština ne može formirati lokalna vlast tako da se u cijelu državu ne zna ni ko pije, ni ko plaća”.

Mandić je na nemili događaj odgovorio porukom kako se nada da će „spaljena lutka sa njegovim likom biti buktinja koja će osvjetljavati naš evropski put”. Prije nego što su dobili signal za otkomandu, njegovi su politički i duhovni sljedbenici, budni čuvari nacionalnog ponosa, na društvenim mrežama  kleli i psovali majku ustašku, hrvatsku i milogorsku, iznoseći prijetnje i uvrede zbog kojih je Hrvatsko nacionalno vijeće bilo prinuđeno da zatraži reakciju kotorske policije i drugih nadležnih državnih organa.

U međuvremenu je naš evropski svetionik otišao na još jedan službeni put.  Ne u Kinšasu Živka Nikolića, nego u Izrael Benjamina Natanjahua, koga Međunarodni krivični sud pokušava uhapsiti zbog „zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina“ počinjenih u Gazi.

Da stvar bude jasnija i teža, Mandić je svoju zvaničnu posjetu započeo obilaskom Starog grada Jerusalima. Predsjednik parlamenta zna da su tamo „kolijevka Hrišćanstva i korijeni naše vjere“. Ali se pravi da ne zna,  nije ga briga, za to da je Istočni Jerusalim, uključujući Stari grad i njegova jevrejska, hrišćanska i muslimanska sveta mjesta, glavni grad Države Palestine od 1967. godine. Iako je već neko vrijeme okupiran i kontrolisan od strane izraelske vojske.

Na to su Mandića morali da podsjete iz ambasade Države Palestine u Crnoj Gori, sa čijim se ambasadorom predsjednik Skupštine zvanično sreo krajem oktobra prošle godine. „Međunarodno pravo, rezolucije UN, uključujući i rezolucije Savjeta bezbjednosti, zajednički stav EU, kao i zvanični stav Crne Gore, jasni su u definisanju Istočnog Jerusalima kao okupirane palestinske teritorije i odbijanju priznavanja izraelskog suvereniteta nad njim”, navodi se u saopštenju. Uz razumljiv  stav da svaka zvanična posjeta Istočnom Jerusalimu koja nije koordinisana sa palestinskom vladom ohrabruje Izrael da nastavi sa kršenjem međunarodnog prava, „uključujući i tekuće ratne zločine nad palestinskim narodom u Gazi i na Zapadnoj obali, uključujući Jerusalim“.

Da probamo i ovaj slučaj obasjati svjetlošću Mandićeve evropske buktinje.

Rezolucijom o Jasenovcu on i njegovi politički sljedbenici doveli su našu državu u konflikt sa Hrvatskom, jedinim susjedom-članicom EU. Tihi konflikt sa Kosovom podgrijava se i kontinuiranim sukobima sa predstavnicima albanskih nacionalnih partija unutar vladajuće većine. Drugovanje sa Dodikom, uz ignorantski odnos prema vlastima u Sarajevu, dovodi u pitanje odnose Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Koliko juče, predsjednik crnogorskog parlamenta održao je moralnu i državničku  lekciju BiH pravosuđu zbog osuđujuće presude Miloradu Dodiku. To se, diplomatski, zove miješanje u unutrašnje stvari susjedne države. Običnim jezikom – nepristojnost.

Istovremeno, Mandić još nije našao za shodno da prokomentariše to što  zahtjev za skidanje imuniteta njegovom partijskom odličniku Marku Kovačeviću, podnijet od strane domaćeg Višeg državnog tužilaštva, skoro pola godine čeka bez odgovora.  Kovačevića je, valjda kao nagrada za onu  grahovsku parabolu kako će se prema nepodesnim Crnogorcima ponašati kao prema Turcima, zapalo da bude član Mandićeve delegacije u Jerusalimu.

Konačno, bezrezervna podrška Aleksandru Vučiću prijeti da ovdašnje vlasti  konfrontira i sa, kako pokazuju istraživanja, sada već većinskom Srbijom. Skupa sa emancipatorskim pokretom evropskih razmjera koji predvodi mladost Srbije.

Kuda ćemo u EU, ako nas Mandić uspije zavaditi sa svim susjedima?

Mandić i njegovi zdušno su se  predavali vatrama koje su potpaljivali Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Milo Đukanović, razni šešelji, karadžići, vučići… Dok su gorjele Hrvatska, Bosna, Kosovo…. A zamalo i Crna Gora. Koju sada evo sa državničke funkcije, sve uz ode Evropi, gura u bespuće, u kojem je  srpski svet krajne odredište. Sve to u prisustvu koalicionih patnera, listom zakletih Evropejaca. Čudni su naši  karnevali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dekoracija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako Bog zapovijeda, na Sretenje u Orašcu,  centralnoj proslavi državnog Dana Srbije  prisustvovala je i naša mala, odabrana četa, što bi rekao gradonačelnik Pljevalja. Gledali su i slušali, kako ih je podučio Dodik,  klicali  Vučiću  u pjesmi i rimi. Srpski autokrata je imao zavidnu dekoraciju prispjelu iz Crne Gore.  No, kako je svojevremeno znala da ovdje poviče  naša odabrana četa  – diktator svaki jednom mora pasti

 

 

Milan je vidio Aleksandra. Opet.  Kako Bog zapovijeda, na Sretenje u Orašcu.  Nije bio sam. Naša mala, odabrana četa, što bi rekao gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš, bila je  tu, kao uobičajena Vučićeva dekoracija. Osim Kneževića i Vraneša, centralnoj državnoj ceremoniji povodom Dana državnosti Srbije u Orašcu prisustvovali su i –  potpredsjednik Vlade Milun Zogović, ministri Vladimir Joković i Dragoslav Šćekić , poslanici Velimir Đoković i Dejan Đurović. I  naravno –  predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Radili su što treba, gledali i slušali, kako je to u Orašcu prisutne podučio predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, takođe dio stalne Aleksandrove postavke. Ni naš Milan nije zaostajao u nadahnuću :  “Vojvodina je Srbija. Kosovo je Srbija. Crna Gora i Srbija, to su braća najmilija”,  klicao je Knežević Vučiću na uvo u rimi.  Usput je  pomenuo i dvojno državljanstvo, tek da se kod kuće ne prestane sa identitetskim temama i tenzijama. Od nečega se mora živjeti.

Ceremoniji je  prisustvovao  i Marko Milačić, lider Prave Crne Gore.  Novinarki  KT je pojasnio da mu uopšte nije bilo  neprijatno što je tu. Jer, došao je u „znak bratske ljubavi“. Djelovao je,   istima, pomalo zbunjeno.  Ko zna, može biti, da je Marko pobrkao put, pa stigao u Orašac umjesto u Kragujevac, da u znak bratske ljubavi podrži studente u otporu prema srbijanskom autokrati, kao što je nekad znao da maršira protiv crnogorskog diktatora, kako je Đukanovića volio zvati.

Zanimljivo, iako  pozvan, proslavi   nije prisustvovao predsjednik parlamenta Andrija Mandić. Nije imao ni ispriku, poput one za neustavni Dan RS, koji je i ove godine propustio. Iz fotelje šefa crnogorskog parlamenta poslao je u Orašac, kao i Banja Luku –  čestitku. I on u rimi, prigodno potežući Njegoša: „…Al heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome, sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome…“.  Dok se beogradskoj srodnoj duši trese presto, Mandić – pleše. Malo evropski, malo srpski svet.

Za tumačenje Njegoša posebno je  bio zadužen gradonačelnik Nikšića.  Nakon ceremonije Kovačević je pojasnio na Fejzbuku: “Njegoševi stihovi, kojima je on svoje najznačajnije djelo posvetio Karađorđu, ustaničkom voždu, stavivši na njegovu glavu Gorski vijenac, govore o neraskidivoj vezanosti Srbije i Crne Gore u čemu je Njegoš vidio ovaploćenje borbi za slobodu koje su se vjekovima vodile na ovom tlu”. Blagoš. Ako gradonačelniku Nikšića jednom ipak skinu politički imunitet, što od parlamenta  uporno i uzalud  traži VDT, kako bi ga krivično gonili zbog govora mržnje, Kovačević makar ima šta da radi, da popuni slobodno vrijeme. Knjiga je čovjeku najbolji prijatelj, govorio je i patrijarh Irinej.

Zbog Dana državnosti Srbije kod kuće se odigrala i mala čarka saopštenjima između pljevaljskog Pokreta Evropa sad i gradončelnika Pljevalja Daria Vraneša. Vranešu nije bilo dovoljno da pođe u Orašac i gleda i sluša Aleksandra, već je u Pljevljima o opštinskom trošku organizovao Svečanu akademiju povodom obilježavanja 220 godina od Prvog srpskog ustanka i 189 godina od proglašenja Sretenjskog ustava.

“Gradonačenik Pljevalja  ima obavezu da se fokusira na rješavanje nagomilanih lokalnih problema i da prestane da stvara nepotrebne krize i tenzije sa svrhom da sitno politički poentira”, pisali su mu iz lokalnog PES-a. Poručili su i da Opština Pljevlja nema nadležnosti da slavi praznike drugih država pa i naše komšijske i drage Srbije”. Vladajući Spajićev PES je valjda tu da preko tvitera ili novina,  poduči partnere u  vlasti da ne stvaraju “nepotrebne krize”.

A onda svi skupa ostanu  u dragoj vlasti.

Sve u svemu, Vučić je imao zavidnu dekoraciju  u Orašcu, prispjelu iz Crne Gore.  No,  kako je svojevremeno,  ovamo kod kuće, znala da poviče  naša mala odabrana četa – diktator svaki jednom mora pasti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski studenti koji vode proteste su  mladi  koji odbijaju da ćute. To zaslužuje punu podršku.  Dovoljno  je Crna Gora imala studente koji  sanjaju voz za uhljebljenje u truli sistem. Studentski protesti trebaju biti prilika da se uspostavi novi društveni standard odgovornosti. Gdje bi neprijatno bilo pojaviti se Prvom sinu koji tatu nije priupitao za sudbinu Cetinja, ratne zločine, korupciju, kriminal i strikove limenke

 

 

Crnogorski studenti nastavljaju proteste. Prethodnih dana blokirane su saobraćajnice u Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru..Dok se ovaj broj Monitora priprema za  štampu,  blokira se ulica ispred zgrade Vlade. Širi se lista fakulteta koji ih podržavaju.

Vlada, posebno  najodgovorniji u bezbjednosnom sektoru, propustili su priliku da povuku potez na koji je cetinjska tragedija obavezivala. Ostavke odmah nakon ponovljenog masovnog zločina, prije pritiska javnosti i protesta, morale su uslijediti kao čin osjećaja moralne odgovornosti i saosjećanja sa žrtvama i bolom Cetinja. Time bi pokazali da su drugačiji, da imaju svijest o odgovornosti, koja ne implicira krivicu.  Dodatno, ostavkama bi uputili apel  društvu koliko je uspostavljanje  sistema društvene odgovornosti hitno potrebno  ovoj zemlji. Umjesto toga, svu su energiju usmjerili na obračun sa studentima i uporedbu sa prethodnim režimom. Potvrđujući da nijesu dorasli situaciji. I da nijesu ništa novo.

Svako dobronamjeran vidi da su studenti koji vode proteste mladi ljudi, koji ne žele da mladost provedu u ćutanju pred neodgovornošću vlasti. To je ono što treba bezrezervno podržati. Dovoljno dugo je Crna Gora imala studente koji ćute, grabe se oko funkcija u parastudentskim organizacijama, i sanjaju voz za uhljebljenje u sistem . Više puta su saopštili da iza njih ne stoje nikakve političke ni kriminalne strukture za šta su ih optuživale Demokrate, u Vladi zadužene za bezbjednosni sektor.

Na ovdašnjim protestima, nerijetko se pravi paralela sa Beogradom. “Bečiću, Vučiću”, jedan je od čestih transparenata. Nešto valja rasčistiti: ako su studente iz neformlane grupe Kamo sjutra, inspirisali protesti studenata u Srbiji, to nije ništa loše. Naprotiv.  No paralele koliko su nužne mogu biti i zavodljive, i zamagliti stvarnost.

Srpskom autokrati  najbliži ovdašnji politički profil ipak je Đukanović, njegov  dugogodišnji strateški partner. To što se njegova  famillija i opštepoznati podržavaoci pojavljuju na studentskim protestima znak je bezočnosti,  i njihove nade da su zaborav i selektivno pamćenje sudbina Crne Gore.

Da bi ostavili dubok trag, protesti koje predvode studenti, osim konkretnih zahjeva, moraju u sebi nositi i ono teško, sudinsko pitanje: šta si sve ove godine radio Cetinju i  Crnoj Gori, tata? Fotografija milionera Blaža Đukanovića, kako na  protestima traži odgovornost aktuelne vlasti za Cetinje, dok mu se tata,  koji je Cetinje sistematski uništavao, čistog dosijea sprema za politički povratak, nikog ko je svjedočio trodecenijskom razaranju ove zemlje ne može ostaviti ravnodušnim.

Zamislimo, da je Vučić pao na izborima, da nije odgovarao za uništavanje zemlje, novosadsku tragediju,  raznorazne koruptivne aranžmane, i da se njegov sin  okružen esenesovcima, pojavljuje na protestima u Srbiji. Gdje se s pravom traži odgovornost neke nove srpske vlasti. Dok tata Vučić vreba novi politički voz.

Beogradski studentski protesti su veličanstveni. Po masovnosti i srčanosti, a posebno po raskidu sa nacionalističkom matricom, koja je uvijek tinjala u ranijim pobunama protiv režima u Beogradu. Najbolji u generacijama studenata, sadašnjih i budućih generacija, željeće  da krenu njihovim putevima.

Crnogorski protesti ne mogu da budu kopija beogradskih. I ne treba. Mogu biti zamajac stvaranja novog crnogorskog društvenog standarda u odnosima vlasti i javnosti, gdje javnost neće biti svedena na podaničke mase koje izražavaju lojalnost partijskim vođama. Već obrnuto, glas koji traži odgovornost moćnih. Zahtjevi za ostavkama čelnih ljudi bezbjednosnog sektora su legalni, legitimni, i dobrodošli. Oni su, ako su pravi,  i simbolički zahtjevi za „ostavkama“ svih onih koji su im prethodili,  koji  nijesu ništa učinili da se preduprijedi ambijent za cetinjsku tragediju. Koji su taj ambijent  svojski stvarali.

Na crnogorskim ulicama treba da nastane svijet u kom će biti neprijatno da se pojavi Prvom sinu koji  tatu nije priupitao za odgovornost za Cetinje,  ratne zločine, korupciju, kriminal, prebijanja kritičara i strikove limenke.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo