Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Druže Tito, tebe Srbi lažu…

Objavljeno prije

na

Medijske munje i gromovi potresaju javnost Srbije (u kojoj se, navodno, još krije Ratko Mladić), nakon što je objavljen dio arhiva o hapšenju Dragoljuba-Draže Mihailovića. U jednoj od glavnih uloga se našao Jovo Kapičić, prvi general jugoslovenske UDBE (Uprave državne bezbjednosti) koji je učestvovao u hapšenju. U činu potpukovnika, Kapičić je početkom 1946. na širem području Višegrada, koordinirao djelovanje vojnih i policijskih snaga koje su lovile vođu četničkog pokreta. Nakon što je Mihailović uhapšen, Kapičić ga je doveo u Beograd, gdje je sredinom 1946. održan sudski proces – prenošen i preko radija – na kojem je osuđen na smrt strijeljanjem. General Kapičić tvrdi kako je Mihailović, od trenutka hapšenja, bio u nadležnosti srpske a ne jugoslovenske OZNE (Odjeljenja za zaštitu naroda, preteče UDBE), kojom je rukovodio Slobodan Penezić – Krcun. Pretpostavlja se da je srpska OZNA, nakon sudske presude, obavila tajnu egzekuciju i sahranu Mihailovića.

Misterija se odnosi na mjesto gdje je Mihailović pokopan. Nagađa se da se grobnica nalazi na području Beograda: Adi Ciganliji, Lisičjem potoku, Starom sajmištu…

Srpske vlasti su oformile posebnu Državnu komisiju za pronalaženje posmrtnih ostataka komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini. Otvoreni su arhivi tajnih službi, BIA-e (Bezbjednosno-informativne agencije) i VBA (Vojno-bezbjednosne agencije). Izgleda kako nema bitnijih pomaka, jer arhive tajnih službi ne daju odgovor na pitanje gdje se nalazi Mihailovićev grob.

METEOROLOZI I ,,ČETNICI”: General Kapičić kaže da nije ni sudio, ni tužio, ni ubio, ni sahranio Mihailovića, ali kako bi ga ,,da su meni rekli da ga strijeljam – strijeljao, kao što bih strijeljao samog sebe kad bih izdao svoju zemlju”.
,,Neću da umrem kao lažljivo pseto. Ja ne brojim godine, nego dane. Vjeran sam idealima moje mladosti i mojim mrtvim drugovima!”, kaže general Kapičić za Monitor. Sve i kad bi imao saznanja o mjestu sahrane Mihailovića, tvrdi kako ga ne bi otkrio ni po koji cijenu, jer je ,,Mihailović u grob stavio i srpski narod”.
Kapičić je jedini preostali, živi, visokorangirani svjedok događaja oko hapšenja Mihailovića. Do 1962. nije bilo nikakvih vijesti o tome na koji način su se nove jugoslovenske vlasti dočepale svog smrtnog neprijatelja, sve dok beogradska Politika nije objavila feljton Kako je uhvaćen Draža Mihailović.
Nakon što je Nikola Kalabić, komandant četničke Gorske garde, krajem 1945. vještom obavještajnom igrom namamljen da iz šume dođe u Beograd, gdje je uhapšen – otpočele su pripreme za hvatanje Mihailovića. Kalabić je, po svemu sudeći, postao saradnik OZNE.
Grupa oficira OZNE, njih ukupno 12-orica, bila je u konspiraciji izolovana u jednom stanu u Beogradu. Tu su, osim zapuštanja kosa i brada, takođe od Kalabića ,,učili” četničke običaje. Grupa ,,četnika”, uključujući Kalabića, potom je prebačena na teren. Kapičić je sa svojim ljudima, sedmoricom drugih operativaca OZNE, bio maskiran u meteorologe i radio vezom iz Višegrada i okoline raspoređivao vojne i policijske snage kako ne bi poubijali ,,četnike”.
Preko javki ,,četnici” su stupili u kontakt s Mihailovićem koji je prepoznao Kalabića. Prihvatio je njegov prijedlog da krenu za Srbiju gdje je, navodno, narod nestrpljivo očekivao njegov povratak i ,,nastavak borbe sa komunistima”. U noći između 12. i 13. marta 1946. uhapšen je Mihailović, dok je veći dio njegove pratnje ubijen u obračunu na licu mjesta. Mihailović je navodno uzviknuo: ,,Šta bi, braćo Srbi!” Svi ,,četnici”, oficiri OZNE, zbilja su bili listom Srbi.
,,Sa džipom, na putu Dobrun – Priboj, u blizini Višegrada, sačekao sam naše ‘četnike’ koji su doveli Mihailovića. Pojavili su se ubrzanim korakom iz šume, preko jedne kosine. Mihailović je bio blijed kao kreč. Na putu do Beograda stali smo u Užice, gdje smo kupili hranu. Ponudio sam Mihailoviću hranu, on je odbio. To je bio čitav razgovor tokom puta”, kaže Kapičić.

SPALJENI ARHIVI: Otvaranje arhiva tajnih službi potvrdilo je ,,komunističku istoriografiju” o načinu na koji je Mihailović uhvaćen, kao i iskaze generala Kapičića. U arhivu srpske BIA-e je pronađeno desetine depeša sa izvještajima o komunikaciji radio-vezom grupe koja je bila zadužena za hvatanje i centrale OZNE za Srbiju i Beograd. Najveći broj sačuvanih depeša je iz perioda od nekoliko dana uoči hapšenja, uključujući Kalabićeve depeše (koje je potpisivao pseudonimom Čika Pera). Zasluge za hapšenje Mihailovića dobilo je 12 operativaca OZNE Srbije, koji su odlikovani i unaprijeđeni, dok je vijest o hapšenju 24. marta 1945. u tadašnjem parlamentu objavio Aleksandar Ranković, u to vrijeme jugoslovenski ministar unutrašnjih poslova.

Dvije decenije kasnije, 1966. godine, Ranković je smijenjen na plenumu Centralnog komiteta SKJ pod optužbom da je UDBA – koju je, iako formalno potpredsjednik države, i dalje kontrolisao – postavila prislušne uređaje u Titovoj rezidenciji. Događaj je u vezi sa aktuelnim pokušajima da se utvrdi lokacija Mihailovićevog groba. Kapičić je od 1946. bio Rankovićev pomoćnik, a od 1956. ambasador u Mađarskoj i Švedskoj, do 1963. godine. Nakon smjene Rankovića, Tito je planirao velike čistke unutar UDBE i pozvao je Kapičića, koji je u to vrijeme bio penzioner, da preuzme jugoslovensku tajnu službu.
,,S Titom sam razgovarao u njegovoj rezidenciji u Užičkoj ulici. Nikad u životu ga nijesam vidio takvog – bio je uzbuđen, ljut. Razgovoru je prisustvovala i Jovanka Broz. Poveo me u njegov kabinet i pokazao neke kablove. Kazao sam mu kako ne vjerujem da ga je Ranković prisluškivao, da je to nečija podvala”, rekao je Kapičić izvještaču Monitora.
I bez Kapičića, UDBA je pročešljana uzduž i poprijeko, ne samo kadrovski. Dokument koji se sada nalazi u beogradskom Arhivu Jugoslavije (АЈ, SIV, 130, fas.br..558 – 1969. SSUP SDB, strg.pov.01. br. 42., 5. februar 1969.) govori o tome kako je obavljena velika revizija materijala tajne službe. Naime, na dan pada Rankovića, 1. jula 1966. godine, jugoslovenska UDBA je imala ukupno 2.754.923 personalnih dosijea ili, u dužini, oko 12 kilometara povjerljivih materijala! Dokumentacija je, odlukama posebnih komisija, narednih godina manjim dijelom ustupljena arhivskim ustanovama a najveći dio je spaljen, ukjučujući i dio dokumentacije o hapšenju i pogubljenju Mihailovića.
Srpska BIA – čija je delegacija ove godine položila vijenac na spomenik Mihailoviću na Ravnoj Gori – dostavila je tamošnjem tužilaštvu dokumentaciju kojom se potvrđuje da je ,,iz arhivskog fonda uništena dokumentacija koja je u datom političkom trenutku predstavljala balast za službu”. U jednoj bilješci od 19. maja 1969. godine navodi se da je uništena cjelokupna dokumentacija, podaci za lica kojima se tajna služba bavila, materijal u vezi sa raznim operativnim akcijama, veći broj skripti i kartoteka ,,o neprijateljskim i na smrt osuđenim kolaboracionistima okupatora”. Zapisnici od 14. i 31. jula 1966. godine, neposredno nakon pada Rankovića, ukazuju da su kase sa arhivskim materijalom otvarane, zatvarane, a potom i zapečaćene, kao i da su tom prilikom uzeti Materijali sa primjedbama druga Rankovića.

STARI, NE BRINI: Ironija se ogleda u činjenici da su i Ranković i nekadašnji šef OZNE Srbije Krcun Penezić, poput Mihailovića, naknadnim tumačenjima dobili status ,,žrtve antisrpske zavjere”. Na sahrani Rankovića avgusta 1983. na beogradskom Novom groblju se okupio, tvrdi se, 100.000 ljudi – što je bio prvorazredni politički skup u praskozorje obnavljanja srpskog nacionalizma. Za smrt Penezića, u automobilskoj nesreći novembra 1964, postoji, iako ničim dokazana, tvrdnja kako je ,,poginuo pod sumnjivim okolnostima”. U Penezićevom automobilu, koji je jurio 130 km na sat, nalazio se u Svetolik Lazarević, šef grupe ,,četnika” iz OZNE koja je uhvatila Mihailovića.
Književnik Dobrica Ćosić (vidi boks) bio je blizak i sa Rankovićem i sa Penezićem. Kasnije je ispričao: ,,Krcun je jednom, u pripitom stanju, u Plavom vozu, na putu za Zagreb, rekao Titu: ‘Stari, ne brini za sebe dok smo ti mi Srbi verni'”.
Iako dio Srba sada voli da zapjeva Druže Tito tebe Srbi lažu/Oni vole đenerala Dražu Titova grobnica, Kuća cvijeća, još uvijek je u Beogradu.

 

Dobrica Ćosić 1946. optuživao Dražu za ,,nebrojene zločine”

Kao izvještač magazina Duga Dobrica Ćosić je prisustvovao suđenju Dragoljubu Mihailoviću. Evo izvoda iz njegovog članka: ,,Godine 1943. na zboru u Župskom Stupnju, u kome su četnici zaklali mladića zato što je voleo partizane, rekao sam seljacima i njegovoj majci: ‘Vi ćete suditi izdajnicima!’… I, evo, ovog sunčanog junskog jutra misao i želja miliona ljudi biće stvarnost… Banditi daju generalije. Šta me se tiču! I petogodišnje siroče iz Vranića i nepismena starina iz Foče zna ih po grobovima… Za unakaženu Milančetovu detinju dušu, za ubijenu radost igre i srećnog dečaštva optužujem Dražu! Javni tužilac čita… Njegova optužba nije ni hiljaditi deo onoga što mi osećamo. Optužba o tome ne govori. Optužujem. Sada više ne znam šta je važnije, šta je strašnije. Deset, sto, hiljadu nebrojenih zločina njegovih…” (Duga, br. 47, 20. jun 1946. godine).

 

Od Gaete do Nobelove nagrade

Od kraja 1980-ih Jovo Kapičić se našao u središtu polemika na istorijske teme. Rođen je 1919. u kampu Crnogorske vojske u Gaeti (Italija). Njegova biografija je neodvojiva od sobitija 20. vijeka.
Kapičićeva predratna, izuzetno zgodna djevojka Davorjanka – Zdenka Paunović, bila je Titova ratna sekretarica i nevjenčana supruga do svoje smrti 1946. godine. Kapičić se oženio sa Milom, kćerkom Jovana Ćetkovića, 1918. poznatog unioniste i autora knjige Ujedinitelji Crne Gore i Srbije (1940). Optuživan je Kapičić da je bio jedan od glavnih protagonista Golog otoka. Polemisalo se i o njegovoj ulozi oko ubistva Krsta Popovića (1947), koji se nije odazvao na pozive Kapičića da se preda.
Vještina i lična hrabrost preporučile su Kapičića da još 1941. godine postane politički komesar Lovćenskog partizanskog odreda. Učesnik je svih najtežih partizanskih borbi i odlikovan je Ordenom narodnog heroja.
Manje poznati su drugi aspekti Kapičićevog neobično bogatog životopisa. Bio je 1945. glavni obavještajac u Ambasadi DFJ u Parizu kojom je rukovodio poznati srpski pjesnik Marko Ristić. Iz Skoplja je – na liniji tadašnje Titove zamisli o stvaranju ,,Velike Jugoslavije” od Trsta do Soluna – koordinirao akcije grčkih komunističkih ustanika (pokret ELAS, pod komandom Markosa Vafiadesa, uz podršku etničkih Makedonaca iz Egeja) protiv britanskih trupa i njoj lojalnih grčkih saveznika. Kao saradnik, po liniji propagande, tada mu je bio dodijeljen jedan drugi poznati književnik – Mihailo Lalić. Krajem 1940-ih Kapičić je, ispred UDBE, rukovodio timom naučnika, uključuju akademike Pavla Savića i Ivana Supeka, na projektu stvaranja jugoslovenske atomske bombe. U najvećoj diskreciji je bio na terenskim istraživanjima u Makedoniji u potrazi za rudom uranijuma. Neposredno po vojnoj intervenciji SSSR-a, Kapičić je 1956. upućen u Mađarsku za ambasadora, gdje je postavio obavještajnu mrežu. Na istom zadatku je, kao ambasador, bio u Švedskoj, gdje mu je, u poslovima nadziranja ,,neprijateljske emigracije”, pomoćnik bio Vladimir Rolović (ustaše su ga ubile 1971). Kapičić je bio zadužen i da svi aspekti dodjeljivanja Nobelove nagrade Ivu Andriću 1961. budu odrađeni bez greške…

 

DR ZVEZDAN FOLIĆ, ISTORIJSKI INSTITUT CRNE GORE
Draža i Pavelić su personifikacije zla

MONITOR: Što je glavna karakteristika četničkog pokreta?
FOLIĆ: Kolaboracionizam je od jeseni 1941. godine bio konstanta u djelovanju četničkog pokreta. Saradnja sa njemačkim i italijanskim okupatorom se ni u kom slučaju ne može pravdati ,,egzistencijalnim razlozima” jer su fašističke represalije bile usmjerene prema svim rodoljubima u Jugoslaviji, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. I sami četnici su se nemilosrdno obračunavali sa svojim sunarodnicima.

MONITOR: Postoje li razlike u djelovanju četnika u Srbiji i Crnoj Gori?
FOLIĆ: Četnici su se pridržavali Instrukcija koje je decembra 1941. godine sačinio njihov vođa Dragoljub Mihailović, u kojima je naglašeno stvaranje etnički čiste Srbije u okviru jedne jugoslovenske države. Postoje izvjesne razlike u odnosu četnika prema okupatoru na prostorima Srbije i Crne Gore. Četnički odredi u Srbiji su u avgustu i septembru 1941. godine oslobodili Loznicu, a zajedno sa partizanskim jedinicama i još par drugih mjesta. Ubrzo su utonuli u mračne vode kolaboracionizma. Suviše kasno su pokušali da se rehabilituju oktobra 1944, kada su sadjejstvovali sa trupama Crvene armije u borbama kod Kruševca i Čačka. Četnici u Crnoj Gori su, osim u jednom slučaju, bili lojalni okupatorima. Oni su, obuzeti mržnjom prema nepravoslavnom stanovništvu, otvorili vatru na italijanske vojnike, koji su u januaru 1943. godine pokušali da zaštite Muslimane u bjelopoljskom srezu od četničkog masakra. To su bili prvi i jedini četnički hici na okupatorske vojnike.

MONITOR: Da li je Dragoljub Mihailović bio ratni zločinac ili antifašista kako se sada tvrdi?
FOLIĆ: Postoji pregršt dokaza koji rječitije od svega govore o Mihailovićevom kolaboracionizmu, surovim mjerama preduzetim prema političkim protivnicima, zločinima nad nesrpskim stanovništvom. Pored Ante Pavelića, vođe ustaškog pokreta, Mihailović predstavlja personifikaciju zla u Jugoslaviji 1941-1945. Srpski oficiri koji su uhapsili Mihailovića zaslužuju poštovanje zbog svoje hrabrosti, umješnosti, rodoljublja, a njegovo proglašenje za ratnog zločinca apsolutno je utemeljeno i validno.

MONITOR: Da li se, s obzirom na službeno izjednačavanje partizanskog i ravnogorskog pokreta u Srbiji (kroz boračko-penzijska primanja, preko novih udžbenika istorije, itd) može postaviti dilema: Ko je u Srbiji pobijedio 1945. godine?
FOLIĆ: U Srbiji, kao i u Jugoslaviji,1945. pobijedili su antifašisti. Nažalost, 60 godina docnije većina političkih snaga u Srbiji je iz ideoloških i pragmatičnih razloga nasilnom analogijom izjednačila antifašiste i saradnike okupatora. To je eklatantan primjer obesmišljavanja istorije, njene zloupotrebe i manipulacije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

OBILJEŽENO 19 GODINA OD UBISTVA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: I dalje bez kazne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraga u slučaju ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića sve se više prepliće sa istragom o ubistvu Duška Jovanovića, glavnog i odgovornog urednika lista Dan. U oba slučaja, nakon više decenija, još uvijek nemamo kažnjene sve izvršitelje i nalogodavce zločina

 

 

Porodica i prijatelji policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića zapalili su 30. avgusta u 00.50 sati svijeće ispred njegove kuće u podgoričkom naselju Tološi, gdje je prije 19 godina ubijen.

Četrdesetšestogodišnji Šćekić ubijen je 2005. godine ispred svog porodičnog doma u trenutku kada je iz vozila krenuo prema ulazu u kuću, a ubica je iz neposredne blizine, sa oko 25 metara daljine, ispucao dva rafala iz automatskog oružja. U tom trenutku bio je načelnik kriminalističke policije i istraživao je podmetnute eksplozije na gradilištu hotela Splendid, radio je i na istragama najvećih ubistava u Crnoj Gori kako njegovih kolega, tako i Duška Jovanovića glavnog urednika lista Dan.

Ni poslije skoro dvije decenije, ne zna se ko je naručio Šćekićevo ubistvo, a nema ni pravosnažne presude okrivljenima za ovaj zločin.

Obilježavanju godišnjice ubistva Šćekića prisustvovali su i predsjednik Skupštine Andrija Mandić i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović. Oni su poručili da je dužnost svih da se što skorije utvrdi ko je nalogodavac Šćekićevog ubistva.

,,Tadašnja bezbjednosna služba bila je sve osim bezbjednosna za poštene službenike policije. Nadam se da će neko nekad snositi odgovornost za propuste u istrazi, koji su uskratili mogućnost da optužnicom budu obuhvaćeni nalogodavac i dvojica službenika ANB-a koji su bili logistika ubicama mog brata”, kazala je sestra ubijenog policijskog inspektora Slavica Šćekić.

Ona je na mjestu ubistva svog brata još jednom podsjetila nadležne da pravda još nije zadovoljena, poručivši da od borbe neće odustati. Najavila je da će se slučaj ponovo naći pred Apelacionim sudom 30. septembra, a od oktobra će pred sudijama biti svake srijede.

Maratonski postupak za ubistvo Šćekića pratile su brojne kontroverze, od pomenutih ukinutih presuda zbog grešaka u pisanju do misterioznih nestanaka predmeta iz spisa predmeta.

Optuženi u ovom slučaju Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Šćekić i Ljubo Vujadinović prvo su osuđeni na po 30 godina zatvora, međutim, drugostepena vijeća su ove presude ukinula. Razlog za to bile su bitne povrede odredaba krivičnog postupka, što je često dovodilo do povrede prava na odbranu i pravično suđenje. I pored prvih oslobađajućih presuda iz 2009. godine, koje je donio sudija Lazar Aković, slučaj je bio prepun tehničkih grešaka. Aković je nakon toga prešao u advokaturu, a proces se nastavio s nizom odlaganja i novih suđenja.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

FEMICID: Sistem je opet zakazao, ili sistema nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori, od 2001. godine do danas, u prosjeku su četiri žene godišnje bile žrtve femicida. Ubijena Biljana Pavićević je 89. žrtva. Da li je to dovoljno da se kao društvo zamislimo i zabrinemo

 

Od početka godine u Osnovnom tužilaštvu u Podgorici formirano je 118 predmeta zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. To znači da je svakog drugog dana podgoričkoj policiji pristizala po jedna prijava. Među onima koji su prijavljivali nasilje bila je, kako je to i zvanično saopšteno, i 33-godišnja Podgoričanka  Biljana Pavićević. Institucije nijesu uspjele da je zaštite od četiri godine starijeg bivšeg supruga Miljana Boškovića koji je ubio samo dvadeset dana nakon što ga je prijavila policiji. Nadležno tužilaštvo je ocijenilo da nema elemenata krivičnog djela, nakon čega mu je izrečena opomena i zabrana prilaska bivšoj supruzi.

Kako je na dan ubistva saopšteno iz policije, Pavićević je prvog avgusta prijavila bivšeg supruga i oni su o tome  obavijestili nadležnog tužioca u Podgorici. Dežurni državni tužilac se, „nakon sagledavanja svih aspekata predmetnog događaja“, izjasnio da u radnjama prijavljenog lica nema elemenata bilo kojeg krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, te da Uprava policije cijeni da li u radnjama prijavljenog lica ima elemenata prekršaja. Tako je, sada već osumnjičeni za ubistvo, kaženjen pred Sudom za prekršaje.

Prema zvaničnim podacima u Crnoj Gori je od početka 2019. godine do danas ubijeno 16 žena, gdje su kao počinioci identifikovani supružnici, partneri, bivši partneri ili članovi porodice. Samo 2019. godine evidentirano je pet ubistava žena. Dvije žene su ubijene u Nikšiću i po jedna u Rožajama, Cetinju i Bijelom Polju. U dva slučaja sin je ubio majku, jednu ženu ubio je emotivni partner, u jednom slučaju riječ je o poznanicima koji nisu bili u emotivnoj vezi, dok je jednu žrtvu života lišila bivša supruga tadašnjeg partnera.

Godinu kasnije evidentirana su tri ubistva žena – u Beranama, Cetinju i Kotoru. „U jednom slučaju radi se o supružnicima, u jednom slučaju ubica je član šire porodice, a u jednom je riječ o partnerima. U 2021. godini evidentirana su dva ubistva žena – u Petnjici i Podgorici, a riječ je o supružnicima i u drugom slučaju o bivšim emotivnim partnerima. Godinu dana kasnije žene su bile žrtve u Baru i Herceg Novom – u jednom slučaju supružnika, a u drugom bivšeg supružnika“, pokazuju podaci iz Uprave policije.

Tokom prošle godine evidentirano je jedno ubistvo u Podgorici, a ubica i žrtva su bili poznanici. „Od početka 2024. godini do danas počinjena su tri ubistva – dvije žene su bile žrtve u Podgorici, a jedna u Kotoru. U jednom slučaju počinitelj je bio suprug, u drugom bivši suprug, a u trećem je kćerka ubila majku“, navode iz Uprave policije.

Da porodično nasilje poprima zabrinjavajuće razmjere, ne samo u Crnoj Gori, već svugdje u svijetu u razgovoru za Monitor ocjenjuje i predsjednik Internacionalne policijske organizacije Ivan Pekić. “Ovo što smo mogli da vidimo u Crnoj Gori je apsolutno do pravne legistative i zbog svih onih pravnih prepreka koje bi trebalo da rešavaju ovakve krucijalne probleme porodičnog nasilja koji su sve učestaliji i ponavljaju se. Žrtve nasilja, posebno porodičnog, nemaju u državi apsolutno podršku. I to ne samo pravnu pomoć već i ekonomsku pomoć“, kaže Pekić.

Ono što u Crnoj Gori dodatno komplikuje situaciju jeste tradicija, ocjenjuje Pekić, posebno u ruralnim djelovima zemlje. „Tu  je otac, odnosno muž, nosilac svih poslova u kući, a žena je tu – po onim tradicionalnim uvjerenjima Crnogoraca, pogotovo u tim ruralnim područjima – da sluša.  I to je nešto što je danas ne samo opterućujuće, nego bi u 21.vijeku trebalo da se mijenja. Žene su pretežno zbog finansijske nezavisnosti neodlučne da napuste takvu porodicu i spremne su da trpe sva ta maltretiranja, od batina do ne znam čega da bi ostala u takvoj familiji. Ne odlučuju se žene lako za taj korak. Posebno ako  niste zaposleni a imate dvoje ili troje djece… Onda  je to zaista jedan  mukotrpan i težak posao“, smatra Pekić.

Naš sagovornik dodaje da se među faktorima koji se primjećuju u slučajevima porodičnog nasilja, osim ekonomske (ne)zavisnosti i tradicije, mogu uočiti i oni koji se tiču čitavog društva pa i države, jer su vezani za pravna (ne)djelovanja. „Crnogorski zakoni su veoma loši jer propisuju prvo prekršajne, pa potom novčane kazne, dok su i same zatvorske kazne koje su zaprijećene veoma niske za djela koje učine ti nasilnici. Žene zbog ekonomske nemogućnosti ostaju u takvim brakovima i onda dolazi do eskalacije i tragičnih slučajeva gdje se muškarac odluči da liši života svoju suprugu, u nekim slučajevima i sebe, i nekad na takav način ostavi djecu da budu siročad“, kaže Pekić.

Ističe da upravo zbog svega toga ne može reći da je Crna Gora i njen pravni sistem u potpunosti prilagođen kako bi se zaštitile žrtava nasilja. „Ima puno nedostataka ali svakako je dobro i pozdravljamo najavu otvaranja sigurnih ženskih kuća, kako na sjeveru tako i u centralnom djelu i na primoriju i to je nešto dobro. Da žrtve porodičnog nasilja mogu pronaći zaštitu u tim domovima. Ono što je loše u tome je što takav vid zaštite žrtava porodičnog nasilja ne može trajati bezgranično niti to traje u jednom dužem vremenskom intervalu već i nakon nekog kraćeg vremenskog perioda  žrtve moraju izaći sa djecom iz tih sigurnih kuća i  tog momenta one opet postaju mete partnera-nasilnika“, objašnjava Pekić.

Upravo zato je mišljenja da sve službe i institucije koje trebaju da se bave zaštitom žrtava nasilja, treba da na jedan sveobuhvatan način sagledaju ove okolnosti jer na taj način, samo zajedničkim sudjelovanjem službi, udruživanjem i  pravljenjem možda zajedničih budžeta na nivou države, može se pomoći žrtvama porodičnog nasilja. „ Apsolutno je nemoguće da jedna majka sa dvoje ili troje djece, a pritom je i nezaposlena može odgajati djecu i plaćati stan u Crnoj Gori. Smatram da posebno socijalne službe treba da se posebno pozabave ovim problemom ali i službe bezbjednosti kojima je zadatak da brinu o bezbjednosti žrtava“, dodaje Pekić.

Na kraju još jedna brojka – od 2001. godine do danas, u prosjeku su četiri žene godišnje bile žrtve femicida. Ubijena Biljana Pavićević je 89. žrtva. Da li je to dovoljno da se kao društvo zamislimo i zabrinemo?

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZVJEŠTAJ EVROPSKE SLUŽBE ZA SUZBIJANJE PREVARA: Crna Gora u vrhu zemalja iz koje stižu zaplijenjene cigarete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 333 miliona cigareta koje su u 2023. zaplijenili evropski graničari, ukupno je 62,2 miliona stiglo iz Crne Gore. Tako je Crna Gora u prošloj godini bila treća država na OLAF-ovoj listi, iza Turske (84,6 miliona) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (76,2). Slijede Indonezija (52,5), Kina (19,4), Singapur (12,4), Pakistan (10), Indija (9,2 miliona) i Kambodža (4,5 miliona)

 

 

Evropska služba za suzbijanje prevara (OLAF) saopštila je u izvještaju  o svom radu za 2023. da je Crna Gora u vrhu zemalja iz koje su došle cigarete zaplijenjene na granicama EU.

Od 333 miliona cigareta koje su u 2023. zaplijenili evropski graničari, ukupno je 62,2 miliona stiglo iz Crne Gore. Tako je Crna Gora u prošloj godini bila treća država na OLAF-ovoj listi, iza Turske (84,6 miliona) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (76,2). Slijede Indonezija (52,5), Kina (19,4), Singapur (12,4), Pakistan (10), Indija (9,2 miliona) i Kambodža (4,5 miliona).

Iz Kine je navedeni iznos oduzet u sedam zaplijena, a iz drugih država u po jednoj akciji, navodi se u dokumentu. Prema OLAF-u, van granica EU, u Srbiji i Izraelu, zaplijenjeno je 144,3 miliona cigareta, a unutar granica Unije 140,6 miliona. Navodi se da su operacije OLAF-a dovele do zaplene preko 616 miliona ilegalnih cigareta širom svijeta, uključujući 333 miliona cigareta zaplijenjenih na spoljnim granicama EU.

“OLAF je takođe pomogao da se zaplijeni 140 tona sirovog duvana i šest tona duvana za lulu, sprečavajući gubitke od preko 151 miliona eura za budžete EU i nacionalne budžete. Pored toga, dojave iz OLAF-a dovele su do konfiskcije 144,34 miliona cigareta i 40 tona sirovog duvana izvan EU”, navedeno je u izvještaju. U dokumentu se ocjenjuje da je “krijumčarenje cigareta ponovo globalno pitanje jer su neke od zemalja uključenih u ilegalnu trgovinu bile udaljene poput Turske, Indonezije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Crne Gore”.

„Šverc cigareta je državni projekat koji je režirao bivši režim, i on je vremenom privatizovan u korist odabranih i privilegovanih pojedinaca koji su finansirali izborne kampanje, kao i druge ilegalne i netransparentne aktivnosti partija i funkcionera bivše vlasti“, za portal RTCG kazao je potpredsjednik Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju Momo Koprivica. Komentarišući izvještaj, Koprivica je ocijenio da je osnovni preduslov šverca cigareta korupcija u policiji i na carini, na različitim nivoima.

Kazao je da je sa Balkana poticalo oko 30 milijardi cigareta koje su dominantno činile štetu tržištu i budžetu Velike Britanije i pojedinih članica EU i da je opravdana međunarodna zabrinutost i aktivnosti institucija zaduženih za vladavinu prava međunarodnih partnera.

Koprivica naglašava da je osnovni vid krijumčarenja cigareta vršen zloupotrebom Slobodne carinske zone u Luci Bar. “Cigarete koje su stizale u Luku Bar su, zahvaljujući korupciji i sistemskom djelovanju zarobljenih struktura u policiji i carinskoj upravi, išle izvan Crne Gore preko njene kopnene teritorije, tako što bi nakon ilegalnog izlaska iz skladišta u Slobodnoj carinskoj zoni, kreirani lažni carinski dokumenti koji su osnov njihovog fiktivnog izvoza brodovima iz Luke Bar. Riječ je bilo o veoma razrađenoj i strukturiranoj šemi krijumčarenja i eliminisanja tragova, gdje su nezaobilaznu ulogu imali korumpirani policijski i carinski službenici, zatim špediterska preduzeća, pa do visokih policijskih funkcinera i sa njima povezanih lica i članova porodica, kao lica na crnoj listi SAD, kao što je Daka Davidović“, ističe Koprivica i dodaje da “OKG imaju i ilegalne magacine i skladišta, iz kojih su se otpremale cigarete, nakon sačinjavanja friziranih papira o tranzitu, ka navodnim krajnjim destinacijama”.

Koprivica je ocijenio da je u borbi protiv ovog fenomena bilo više marketinga, a malo sistemskih rješenja.  “Bilo je i govora da će sa izborom 44. Vlade stati borba protiv šverca cigareta, ali te tvrdnje upravo činjenice demantuju. Naime, Uprava prihoda i carina (UPC) zaplijenila je 22.12.2023. godine u Slobodnoj zoni Luke Bar 1.188 paketa cigareta, odnosno oko 594.000 paklica. Sve cigarete su bile bez akciznih markica, a one su kontejnerom dopremljene iz Ujedinjenih Arpaskih Emirata, a naši carinski službenici iz Sektora za carinsku kontrolu i bezbjednost su spriječili da budu prokrijumčarene preko Luke Bar”, kazao je.

Posljednje hapšenje u Crnoj Gori zbog krijumčarenja cigareta policija je obavila početkom juna kada je uhapšen bivši šef kriminalističke policije u Baru Ilija Vasović. On je uhapšen dva dana nakon što je Libertas press objavio da je Europol dostavio tužilaštvu informacije o umiješanosti Vasovića u kriminal.  SKY prepiska otkrila je da Vasović i Aleksandar Mrkić dogovoraju, navodno, šverc cigareta preko Luke Bar.  U prepiskama se govori i da je kontroverzni biznismen Miodrag – Daka Davidović (67), navodno ključni čovjek za kriminalne aktivnosti u poslu sa krijumčarenjem cigareta nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori u avgustu 2020. godine. Davidović do danas nije ni u Specijalnom državnom tužilaštvu, niti u Specijalnom policijskom odjeljenju, saslušavan ni kao građanin, ni kao svjedok, ni kao osumnjičeni.

Na osnovu transkripata razgovora koji su dostavljeni crnogorskoj policiji i tužilaštvu u junu prošle godine podignuta je  optužnica protiv bivšeg direktora crnogorske policije Veselina Veljovića, te podgoričana Aleksandra Mrkića, koji je u bjekstvu, njegovog brata Nikole te Muja Nikočevića. Tom optužnicom, koja je potvrđena od strane podgoričkog Višeg suda obuhvaćeno je još 11 optuženih i na jesen se očekuje početak suđenja.

Treba se prisjetiti i slučaja protiv bivšeg direktora Uprave prihoda i carina Rada Miloševića. Ni do danas nema odgovora dokle se stiglo sa istragom pokrenutom nakon što je Milošević u decembru 2022.godine uhapšen.  Početkom oktobra 2022.godine Milošević se prvi put na nekoliko sati našao pred policijskim inspektorima, a nakon što je Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo akciju usmjeru na identifikovanje osoba koje pripadaju organizovanom lancu koji je švercovao dio cigareta koje je država zaplijenila u Slobodnoj carinskoj zoni Luke Bar, a koje su trebalo da budu i uništene. Poslije šestosatnog informativnog razgovora pušten je usljed nedostatka dokaza. Akcija državnog šverca cigareta policijski je razotkrivena tek kada je dokazano da je od dva šlepera cigareta – koji su navodno spaljivani 29. septembra 2022. u maloj peći nikšićke fabrike ,,M konstrakšn“ – volšebno nestao kamion sa robom vrijednom milion eura. Specijalno policijsko odjeljenje akciju je započelo nakon što su dobili precizne podatke i informacije od Agencije za nacionalnu bezbjednost koja je nadgledanje koordinirala sa britanskim kolegama, uz evidentiranje krijumčarene robe i lociranje ,,sklonjenog“ kamiona ,,Brnović transa“. Osumnjičeni Milošević tvrdi  da je to dio namještaljke. Vlada je 7. oktobra 2022.godine, dva dana pošto je Milošević privođen na informativni razgovor, na prijedlog premijera Dritana Abazovića smijenila tadašnjeg v. d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Sava Kenteru. Nekoliko dana kasnije Milošević je podnio ostavku, a zatim u javnim nastupima tvrdio da nije kriv i da je sve radio po zakonu.

Jedno je sigurno – Specijalno tužilaštvo ima još nedovršenog posla.

 

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo