Kao da računi dolaze na naplatu: jedna neuspjela postizborna koalicija (Podgorica), jedna podijeljena partija (Pozitivna), jedna prekinuta fudbalska utakmica (Srbija – Albanija) i mnogo repova: nacionalnih, socijalnih, ideoloških i ličnih koji se vuku za akterima ovdašnje političke scene. I eto DPSDP kako, ni od koga ometana, vedri i oblači našim životima. Uglavnom oblači.
Kuloarske priče o opozicionom jedinstvu koje će biti demonstrirano na antirežimskim protestima (verzirani su već spekulisali i sa navodnim datumom njihovog početka) zamijenile su javne prozivke i svađe. Na dobro poznate teme.
Neke su stvar borbi za liderstvo. Poput sve vatrenijih prepucavanja koja se u SNP-u vode između političkih štabova potencijalnih kandidata za novog predsjednika stranke. U igri su predsjednik partije Srđan Milić, potpredsjednik Aleksandar Damjanović i SNP-ova zvijezda u usponu Aleksa Bečić. Koplja se, trenutno, lome po pitanju koga bi Milo Đukanović volio da vidi na mjestu predsjednika SNP-a. A koga ne.
U (političkom) im komšiluku kao da gledamo nostalgičan povratak u 90-e. Predsjednik Pokreta za Pljevlja, koji se paralamentu vodi kao poslanik DF, Novica Stanić, ljekar, pozvao je prisutne na svečanosti njegove političke organizacije u Pljevljima da se ,,pomole za sve haške zatvorenike a posebno za predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja”.
U medijskim izvještajima sa pljevaljske svečanosti nema podataka da li su prisutni evocirali uspomene na Šešeljevu liniju Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, po kojoj se pružala zapadna granica tzv. velike Srbije. I na žrtve koje je ta priča donijela.
Praktično u isto vrijeme, vlast i njeni spin majstori sa zadovoljstvom su izvijestili kako je predsjednik Pokreta za promjene i jedan od lidera DF-a Nebojša Medojević na svom Tviter nalogu objavio: ,,Projekat Velike Albanije je ozbiljan nacionalni projekat svih Albanaca. Nijedan albanski političar u Crnoj Gori javno nije protiv.” Medojević dodatno objašnjava: ,,Albanci su ujedinjeni oko projekta Velike Albanije. Imaju ozbiljnu podršku dijaspore, sjajne odnose sa SAD i napreduju ka EU. Rade na duge staze”.
Strasti su se uzburkale, izostala je trezvena analiza činjenica, koje su inicirale čitavu priču.
Da krenemo od elementarnog. Ako nam ne smeta (a zapravo smo ponosni) kada na utakmicama reprezentacije Crne Gore vidimo transparente navijača iz Lovćenca ili Vrbasa, onda moramo razumjeti da Albanci iz Crne Gore navijaju za reprezentaciju Albanije.
Zaista ne treba imati rezumijevanja za navijače koji bi slavili prekid nekog sportskog događaja. Međutim, navijači reprezentacije Albanije imali su razloga da slave to što su se njihovi fudbaleri – živi i zdravi izvukli sa terena nekadašnjeg stadiona JNA. Incident na stadionu nijesu počeli u 40. minutu utakmice, kada se nad terenom pojavio neidnetifikovani leteći objekat sa transparentom/zastavom tzv. velike Albanije. Ili ćemo je pretvarati da su poklič ,,Ko ne skače taj je Šiptar”, vesela južnoslovenska navijačka poskočica? Krici “Ubij, ubij, ubij Šiptara”, valjda bi trebali biti stihovi neke svečane pjesme kojom se na Balkanu veliča sportski duh i viteško nadmetanje!? Dok su razbrajalica ,,Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”, ubraja u navijačku mantru kojom se priziva milost fudbalskih bogova.
Ima još onih koji su spremni da posvjedoče kako se prva strofa ove recitacije (ona koja glasi: nož, žica, Srebrenica) posrećila našima 2005. kada smo u Beogradu (tada zajedno kao Srbija i Crna Gora) uz ove stihove i transparente pobijedili reprezentaciju BiH. I zašto, onda, ne zapitati otkud svi oni ivani bogdanovi, sa nacističkim tetovažama, nabildovanim mišićima, obimnim policijskim dosijeima i mjestom blizu terena.
Pitanje je koliko mladih birača danas zna da je Nebojša Medojević, prije četvrt vijeka, sa kolegama iz Studentskog foruma, u Podgorici organizovao prve antiratne mitinge. Dok je jedinstveni DPS naoružavao Srbe u Hrvatskoj i BiH (prema svjedočenju Novaka Kilibarde).
Zato je Medojeviću teško prebacivati nacionalnu ostrašćenost i netoleranciju. Ali, red je podsjetiti, na činjenice koje je smetnuo sa uma. Politička partija nosilac ideje o velikoj (tzv. pravoj) Albaniji na prošlogodišnjim izborima u Albaniji ostala je ispod propisanog cenzusa. Poslanik Dritan Abazović je prošle godine, praveći paralelu između Koča Danaja (lidera pokreta za pravu Albaniju) i Vojislava Šešelja, opominjao da ,,nacionalizmi takvog tipa nikad neće biti potpuno mrtvi, pa je pitanje koliko će biti marginalizovani”.
Abazović je tada iznio stav da su politički predstavnici Albanaca u Crnoj Gori ,,vrlo jasno određeni prema evropskoj budućnosti Crne Gore i koncentrisani na ono što je život u Crnoj Gori”. Kao što je i nakon pomenute utakmice koja je region vratila u vrijeme nacionalnih netrpeljivosti s kraja prošlog vijeka, upozorio na političke elite koje koriste takve događaje da bi sticali jeftine političke poene, ,,misleći da prave sebi kratkoročnu političku korist, a moraju biti svjesni da dugoročno prave štetu i sebi i čitavom društvu”.
Drugo je pitanje da li Abazoviće i sve one slične njemu (takozvanu tihu većinu) svi žele i mogu da čuju.
Prošlo je više od nedjelju dana kako su Abazović i Mladen Bojanić, nezavisni poslanici, nakon raskola u Pozitivnoj Crnoj Gori, razgovarali sa Miodragom Lekićem i Goranom Danilovićem o mogućnosti da im DF, kao vid tehničke podrške, ustupi jednog poslanika neophodnog za formiranje poslaničkog kluba. Naravno, novoformirani poslanički klub najviše bi koristi donio bivšim pozitivcima. Od njega bi, međutim, kroz formu skupštinskog rada (kolegijum, odbori, poslanička pitanja) koristi mogla imati kompletna opozicija.
,,Postoje tek mali izgledi da Demokratski front donese odluku da pozajmi poslanika bivšim funkcionerima Pozitivne Crne Gore”, izvijestio je početkom nedjelje Portal Analitika: ,,Protiv su Nova, PzP kao i politička grupacija Milana Kneževića. Razloga ima više ali tri su ključna: prvi – pozajmljivanjem poslanika DF bi indirektno priznao da ima veze sa raskolom u Pozitivnoj, zatim Abazović nije osudio albanski ekstremizam povampiren nakon utakmice Srbija – Albanija i autor je, po srpski narod skandalozne platforme Pozitivne nakon lokalnih izbora u Nikšiću kojom je zatraženo priznanje Kosova i otklon od Miloševićeve politike”.
Pošto su navodi Analitike ostali bez komentara, pokušali smo ih provjeriti ,,iz prve ruke”, kod Medojevića, Koče Pavlovića, Miodraga Lekića, Predraga Bulatovića, Andije Mandića i Slavena Radunovića. Od njih ni pisma ni razglednice.
Naravno, DF ima puno pravo da o tome suvereno odlučuje, i niko ne može da im zamjeri ma šta odlučili. Nije, međutim, to isključivo unutarpartijska stvar. Svaki potez koji vodi jačanju alternativnih kapaciteta opozicije otvara nadu za Crnu Goru. Svađe i problematične izjave kao dar s neba padaju Đukanoviću. Njemu bi, nakon svega, baš godila uloga zaštitnika manjina.
Nije red zaboraviti: na posljednjim izborima u Ulcinju gotovo polovina biračkog tijela glasala je za partije koje se označavaju kao građanske (DPS, Pozitivna, SDP, SNP). I valja nama pričuvati tu posebnost Crne Gore: ovdje mogu istim partijama pripadati i za iste partije glasati svi njeni narodi. Trebaće nam ta naša, drugačija priča.
Zoran RADULOVIĆ