Monitor je prije osam godina pisao kako je mahinacijama, uz pomoć državnih službenika, zemljišni kompleks Lalovina u Meljinama, inače imovina države Crne Gore, po bagatelnoj cijeni dospio u vlasništvo beogradskog biznismena Mirka Tice, rodom iz BiH. U međuvremenu, u julu 2007. godine, Lalovinu je Tica prodao firmi Čanj iz Bara za basnoslovnih 18 miliona eura. Ovlašćeni posrednik za prodaju bila je i podgorička firma New step, specijalizovana za statusne promjene kompanija, a bavi se i posredovanjem u prometu nepokretnosti.
Posumnjavši da se radi o pranju novca i zloupotrebi službenog položaja odgovornih u matičnim bankama barske firme, tokom marta 2009. godine Upravi za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma i Vrhovnom državnom tužilaštvu, uz bogatu dokumentaciju, New step podnosi prijavu za kontrolu novčanih tokova na račune Čanja i radi detaljnog istraživanja ovog slučaja, koji može biti scenario za triler. Iako će se od podnošenja prijave za koji mjesec navršiti četiri godine, tužilaštvo i dalje, kršeći zakon, odugovlači da se pozabavi akterima koji su po raznim osnovama umiješani u kupoprodaju Lalovine što je, sudeći po dokumentima, krivično djelo zabrinjavajućih razmjera.
Lalovina je u prvoj polovini prošlog vijeka bilo vlasništvo bogate porodice Šimrak. Prostire se od tunela na ulazu u Meljine, pa uz more, do centra Meljina. Jovo Šimrak je 1932. poklanja sarajevskom hirurgu Dinku Cvitanoviću, uz amanet da na njoj podigne sanatorijum. Hirurg nije ispunio amanet, jer ga je vihor Drugog svjetskog rata odnio čak u Etiopiju.
Od tada su pravo na Lalovinu zvanično sticali razni kupci. Njen vlasnik na sumnjiv način 1967. godine postaje bivša mještanka Draginja Lazarević. Odjeljenje za opštu upravu hercegnovske Skupštine opštine pokušalo je kod Opštinskog suda u Kotoru da izdjejstvuje ukidanje presude, ali uzaludno.
Priča o Lalovini se, pune tri i po decenije od poklanjanja sarajevskom ljekaru Cvitanoviću, vraća u grad na Miljacki. Lazarevićeva 1967. prodaje zemlju preduzeću Krivaja iz Zavidovića. Krivaja dvije i po decenije kasnije Lalovinu prodaje Mirku Tici. Kupovina je ozvaničena krajem 2002. godine u hercegnovskom Osnovnom sudu. Uz saglasnost Ministarstva ekonomije Crne Gore i Direkcije za nekretnine – Odjeljenje Herceg Novi, zemlju je uknjižio na svoje ime, iako je ona mnogo ranije postala državno dobro. Tica je metar kvadratni plaćao po deset eura, iako se tada prodavao i petnaestak puta skuplje.
Negdje u vrijeme dok je Mirko Tica knjižio zemlju na svoje ime, interveniše državni tužilac Crne Gore. Tužilac je utvrdio: nije bilo zakonskog osnova da Krivaja uknjiži pravo svojine nad Lalovinom, pošto su te parcele ,,postale državna svojina”. Državni tužilac odlučuje da se Lalovina uknjiži kao državna svojina, s tim da Krivaja ima pravo da je koristi.
Nakon toga interveniše Vrhovni sud Crne Gore. Krajem marta 2003. godine poništava rješenje Ministarstva ekonomije kojim je Krivaji odobrena prodaja Lalovine Mirku Tici. Devet mjeseci kasnije, Ministarstvo ekonomije se predomislilo. Ukida sopstvenu saglasnost datu Krivaji da Lalovinu može prodati beogradskom biznismenu.
Ko ne zna – na Lalovini se nalaze dva tunela, kroz nju prolazi lokalni put, a dijelom ona je i zona Morskog dobra. Sve to zajedno, kao javno dobro, po zakonu pripada državi Crnoj Gori i nikako ne bi moglo biti privatno vlasništvo. Sada je to javno dobro vlasništvo – strane kompanije.
Slijedi novo poglavlje priče. Kako je u početku navedeno, Tica u ljeto 2007. prodaje 39.230 m2 zemljišta zvanog Lalovina firmi Čanj iz Bara čiji je jedan od osnivača i izvršni direktor bio Victor Stolyarshuk, ruski državljanin. Ugovor o kupoprodaji ovjeren je opet u hercegnovskom Osnovnom sudu. U ime kupca potpisan je od strane neovlašćene Victorije Kovtun, ukrajinske državljanke, koja se legitimisala sudu potvrdom o registraciji firme Čanj kod Privrednog suda u Podgorici, ali iz vremena kada je bila izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik.
Od tada paralelno teče nekoliko procesa: finansijski (nezakonite transakcije novca), statusne (vlasničke) promjene u firmi Čanj, niz urgencija Vrhovnom državnom tužiocu za postupanje po prijavama, pritužbe na rad Tužilaštva od strane New step… Svaki čudan na svoj način i prilično komplikovan, a poneki i sumnjiv!
Pokušaćemo da ono najbitnije rekonstruišemo na osnovu obimne dokumentacije i kazivanja Branislava Perovića, diplomiranog pravnika, inače vlasnika i izvršnog direktora firme New step.
Kako naš sagovornik ističe, sve promjene osnivača barske firme Čanj, sada formalnog vlasnika Lalovine, imale su za cilj da sakriju suštinskog vlasnika Lalovine i kako bi Mirko Tica po prethodno datom punomoćju firmi New step izbjegao obavezu isplate posredničke provizije po osnovu njegovog povezivanja sa kupcem. Provizija nije beznačajna, a time je oštećena i država Crna Gora za PDV.
Perović kaže da je strana kompanija Eemeline group limited, koja je registrovana na Britanskim Djevičanskim ostrvima, po osnovu simuliranog Ugovora o zajmu uplaćivala novac na račun firme Čanj kod njene matične banke, kojim je kupljena Lalovina.
Nezakonite transakcije novca sumnjivog porijekla i zloupotreba službenog položaja odgovornih u matičnoj banci firme Čanj, bili su New stepu osnov za podnošenje krivičnih prijava da bi legalno, posredstvom nadležnih institucija Crne Gore došao do podataka o osnivačima strane kompanije, jer postoje indicije da je jedan od njih povezan sa bivšim vlasnikom Lalovine.
New step u prijavi od 26. marta 2009. godine i dopuni iz januara 2011. predlaže Vrhovnoj državnoj tužiteljki Ranki Čarapić, odnosno specijalnom tužiocu, da ,,što hitnije podnesu Osnovnom sudu u Herceg Novom predlog za donošenje rješenja o zabrani raspolaganja i otuđenja nepokretnosti u svojini Čanj d.o.o Bar, odnosno kompleksa Lalovina”. I ovog puta bezuspješno. Da li zbog nekog i nečijeg ,,višeg interesa”?
Prema Pravilniku o unutrašnjem poslovanju Državnog tužilaštva, državni tužilac je dužan da najkasnije u roku od 15 dana odgovori na pritužbu. Državni tužilac ili njegov zamjenik kojem je predmet dodijeljen dužan je da donese odluku najkasnije za tri mjeseca od dana prijema predmeta, izuzetno u roku od šest mjeseci.
VDT Ranka Čarapić te je rokove višestruko probila. U ovoj drugoj, da kažemo tolerantnijoj varijanti, sedam puta! I ko zna koliko će još razmišljati da li da krene u rasvjetljavanje slučaja Lalovina.
Prilikom brojnih pisanih zahtjeva specijalnom tužiocu za prijem na razgovor u svojstvu podnosioca prijave, Peroviću je najzad u septembru prošle godine upriličen prijem kod njegovog zamjenika. Tada mu je priređena klasična administrativna ,,sačekuša” u režiji policijskog inspektora. Inspektor je u formi službene zabilješke, koju je, kako kaže Perović, zasnovao na izrežiranim neistinama, pokušao da ga uplaši kao podnosioca prijave kojom ukazuje na počinioce krivičnog djela.
,,Radi se o opstrukciji Državnog tužilaštva da procesuira krivičnu prijavu iz marta 2009. godine, odnosno da je odbaci kao neosnovanu. To ukazuje na osnovanu sumnju da je ovo korupcija na višem nivou, pa bi dobro bilo da se međusobno preispitaju izvršni i zakonodavni organi o ovom pitanju, jer i nad popom ima pop”, kaže Perović.
Svi su izgledi, a to je, pored ostalog, pokazala i intervencija Vrhovnog suda prije devet godina, da se ovdje radi o kontinuitetu nezakonite promjene vlasništva nad državnim dobrom Lalovina. Zašto se tužilaštvo ne zainteresuje kako je u Crnu Goru ušlo i iz nje izneseno osamnaest miliona eura vjerovatno pravi razlog znaju na toj visokoj državnoj adresi.
Veseljko KOPRIVICA