Povežite se sa nama

MONITORING

DRŽAVNI UDAR IZMEĐU SUDNICE I PARLAMENTA: Kako Edi kaže

Objavljeno prije

na

Vidiš ti kakav sam ja čovek? Tako se Saša Sinđelić, u telefonskom razgovoru koji je u Podgorici službeno snimljen pa potom doturen saradničkim medijima, hvali Mirku Paji Velimiroviću, nakon što ga je obavijestio da će prevratnik koji uhapsi Mila Đukanovića biti „nagrađen do kraja”.

Velimirović: Da uhapsimo Mila?

Sinđelić: Znači to… Bili bi nagrađeni do kraja.

Velimirović: Reci mi koja bi bila nagrada, brate?

Sinđelić: Nagrada… Reci šta hoćeš…

Velimirović: Važi, brate. Slušaj me, brate… Oprosti mi ti. Znaš kako, i sam se sekiram.

Sinđelić: Pa znam. I ja se sekiram za vas, ne spavam zbog vas, jurim…

Nekih godinu dana kasnije, Sinđelić je promijenio priču. U svojstvu svjedoka saradnika koji crnogorskom Specijalnom državnom tužilaštvu pomaže da dokaže optužbe za stvaranje kriminalne organizacije i terorizam u pokušaju, tvrdi kako je plan o Đukanovićevom hapšenju (a kasnije i likvidaciji) stvaran i realizovan mimo njega.

,,Taj plan su sigurno imali Edi i Demokratski front, a prema onome što je meni Edi obrazložio. Ako se slučajno desi da demonstranti naiđu na njega, da ga i oni zaustave. Jednostavno, Edi je rekao da bi bilo ko ko bi izvršio njegovo (Đukanovićevo) hapšenje bio nagrađen…”. Edi je, znate već, Eduard Šišmakov, lik povezan sa ruskim obavještajnim službama (da li samo sa njima?) pomalo i mitsko biće koje je, prema iskazu svjedoka saradnika, držalo sve konce (neuspješnog) državnog udara, planiranog da se u Crnoj Gori izvede u izbornoj noći, 16. oktobra prošle godine. I koji je (Edi), manje više, sva svoja saznanja o tom događaju dijelio sa Sašom Sinđelićem.

Najboljim drugom iz djetinjstva. Pa, ne baš. Zapravo, Sinđelić ovih dana tvrdi kako je Edija 2014. vidio prvi put. Ne zna ni prezime čovjeka koji mu je dao 200 hiljada eura i uvalio ga u nevolju. Ali mu bezganično vjeruje.

„Ja sam imao apsolutno povjerenje u Edija i sada ga imam. Nikada ga nijesam pitao za puno ime i prezime, gdje živi ili bilo šta drugo”, kazuje Sinđelić, odgovarajući na pitanja advokata odbrane, „da mi je Edi rekao da uplaćujem preko žiro računa sa naznakom državni udar ja bih i to uradio”.

Ediju – u prevodu i slobodnoj interpretaciji Saše Sinđelića – bezrezervno vjeruje i dio ovdašnjih patriotskih medija (u stvarnosti, tu nema ni medija ni patriota).

Tako je Pink M, prije desetak dana, ovlašćen da izvijesti kako je „ Sinđelić razotkrio povezanost Frontovaca sa Šišmakovim”.

Tu se kaže kako je Sinđelić „otvoreno ispričao” da je Šišmakov sarađivao sa Frontovcima. „Kaže on meni”, zbori Sinđelić a radosno prenosi Pink M, ,,mi smo već dali ogroman novac za ovu kampanju. Dali smo za medije, da se to progura, da ovaj put prođe. Radi se o tome da imamo informacije da Crna Gora hoće da uđe u NATO…”.

Tu bi poneko poželio da postavi potpitanje – recimo kakvi su to (ruski) obavještajci koji su tek prošle godine došli u posjed informacije da Crna Gora hoće u NATO? Ako vjerujemo Sinđeliću koji nam, navodno, prenosi informacije dobijene od Edija da iza pokušaja državnog udara stoji DF, treba li da prihvatimo i tvrdnju – stiglu od istog izvora i preko istog posrednika – da su Crnom Gorom uoči prošlogodišnjih izbora vladali kriminalci? Zašto mediji okupljeni oko minut dva ovoj informaciji ne poklanjaju zasluženu pažnju?

Svjedok saradnik je čovjek koji ne štedi tuđ novac. „Ja sam njima dijelio novac kao Deda Mraz. Brat bratu ne daje 100 eura, a ja sam dao 30 hiljada (misli na Velimirovića) a da ni ne znam kako se preziva”, kazao je Sinđelić, dodajući da ga je on znao kao „vojvodu Paju”.

Opet, pet dana gledamo i slušamo Sinđelića, i još nije jasno ko je i kako baš njega odabrao za ovaj posao. Ni opis posla u pojedinim momentima nije najjasniji. „Ja nijesam pristao da likvidiram bilo koga, ja sam pristao da kupim opremu i pošaljem ljude. Nijesam imao komandnu odgovornost”, tvrd je svjedok saradnik. Ipak zna da bi ,,o tome na koga bi se pucalo odlučivali Edi i ljudi iz DF-a”.

Onda Sinđelić demonstrira i svoje (pre)poznavanja prava: „Što se tiče opreme, tu nema ništa nelegalno. Što se tiče oružja, ne sporim da je to krivično djelo, svjestan da za to mogu da odgovaram. Uradio sam to zbog sveopštih srpskih ciljeva.”

Postoji li mogućnost da svjedok saradnik nije svjestan da je on već napravio aranžman sa Specijalnim državnim tužilaštvom? Ili priče o mogućoj odgovornosti služe da popune prostor između ključnih Sinđelićevih poruka. Koje on ponavlja: ,,Izdali su nas oni koji su nas angažovali, a to su lideri Demokratskog fronta. Edi nije sto posto izdao, nije ni gospodin Dikić, ni gospodin Bogićević, ni ja”.

Citat valja pročitati dva puta. Sinđelić tvrdi da je njega i njegove „saborce” (kojima je on, kao Deda Mraz, dijelio Edijev novac) angažovao DF. Pa nabraja gospodu koja „nije izdala”. Sa tog spiska svjedok saradnik svaki put izostavi čovjeka koji je izdao njega. Mirka Paju Velimirovića. Pa preskoči i da je on izdao Eduarda Šišmakova. Samo ne znamo kad. Da li poslije neuspjelog puča i njihovog sastanka na Kalemegdanu? Sinđelić u sudnici svjedoči: „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari”. Ili je stvar sa izdajom počela na samom početku njihovog druženja?

Potpredsjednik NOVE Slaven Radunović tvrdi kako DF posjeduje zapisnik sa saslušanja Saše Sinđelića obavljenog u Podgorici prije nego je dobio status svjedoka saradnika. I da je Sinđelić tada tvrdio kako je o svojim kontaktima sa Edijem uredno izvještavao srpsku Bezbjednosno informativnu agenciju (BIA)!?

Radunović navodi: „U is¬ka¬zu od 2. no¬vem¬bra pro¬šle go¬di¬ne pred su¬di¬jom za istra¬gu Mi¬ro¬sla¬vom Bašo¬vi¬ćem, Sin¬đe¬lić je ka¬zao: ‘Edi je go¬vo¬rio ne¬kim lo¬šim ru¬skim je¬zi¬kom, što je čud¬no za ru¬skog tajnog agen¬ta, a ra¬zu¬mio sam da je pro¬tiv¬nik vla¬sti u Cr¬noj Go¬ri. Ja to tad ni¬sam shva¬tio kao pri¬jet¬nju, ali sam pre¬nio to agen¬ti¬ma BIA i ako bu¬de još slič¬nih po¬ru¬ka pre¬ni¬je¬ću im i pra¬vi¬ću se da je sve u redu…”. Funkcioner DF tumači da je taj iskaz dokaz da je Sinćelić u sudnici lagao. I da „samim tim” ne treba da bude svjedok saradnik.

Odlukom predsjednice Sudskog vijeća Suzane Mugoše pominjanje ovog iskaza i iznošenje detalja iz njega u sudnici Višeg suda nije dozvoljeno. ,,Ono što je rekao kao osumnjičeni ne može da se koristi u ovom postupku”.

Sličnim zabranama Mugoša je optuženom Milošu Jovanoviću, koji je u međuvremenu „nestao”, zabranila da objasni: kako je, pored međunarodne potjernice, 18. oktobra prošle godine došao u Crnu Goru da izvrši Sinđelićevo naređenje i zapali sjedište DF-a; Ko su ljudi koji su ga pozvali a koji, prema njegovim riječima, „rade za državu Crnu Goru”; Da li je sa Sinđelićem telefonom komunicirao kao slobodan čovjek ili je prethodno bio uhapšen („tako nekako”, promrsio je Jovanović prije nego je sutkinja dala pauzu i potom mu uskratila mogućnost da odgovori na to pitanje).

Ozbiljnim pravnicima smeta što predsjednica vijeća istu strogoću ne pokazuje i u nekim drugim prilikama, na primjer kada svjedok saradnik optuži advokate odbrane da koriste dokumenta koja su ukradena iz njegovog stana. „Već mi je jednom obijen stan u Obrenovcu, i oduzeta su mi dokumenta. Dio te dokumentacije koristi odbrana. Zna se tačno koje lice je obilo i to ću jasno dokazati pred sudom u Srbiji i tužiću ih. Ja ih sada puštam da rade šta hoće jer neću da ometam ovaj postupak”, optužio je Sinđelić advokate odbrane u moment kad su mu dosadila njihova pitanja.

U pomoć mu je priskočio i Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. „Mi imamo podatke o vašem učešću”, spočitao je Katnić advokatima odbrane. Da bi na njihovo insistiranje da objasni da li su i oni optuženi za pripremu terorističkih akcija (državnog udara) pojasnio: „Nije pominjano krvoproliće, terorizam. Pojašnjavam, misli se o pripremi svjedoka u Srbiji, pribavljanju dokaza… Branilac na to nema pravo”.

Neki pravnici kažu da su stav o Katnićevom obračunu sa advokatima odbrane iznijeli još ljetos, kada su se na sajtu Državnog tužilaštva pojavili izvodi prepiske optuženog Milana Kneževića i njegovog tadašnjeg advokata Gorana Rodića. Objavilo ih je Specijalno tužilaštvo. Isto koje, s vremena na vrijeme, upozori javnost i neposlušne medije na proglašenu tajnost postupka.

Državni tužilac Ivica Stanković je odbio zahtjev grupe advokata da iz daljeg postupka izuzme Katnića i njegovog saradnika Sašu Čađenovića.

Unaprijed, DF je toj odluci dao političku konotaciju ali su i pozvali VDT Stankovića da „pokaže kako nijesu tačne glasine da ga glavni specijalni tužilac ucjenjuje…”. DPS nastavlja prepoznatljivu priču i patriotama i izdajnicima, pokazujući da će predstojeći lokalni izbori, ali i predstojeća kampanja za predsjedničke izbore proteći u patriotskim igrama. Sve nedoumice prekratio je predsjednik DPS, udarajući po opoziciji na Cetinju: ,,Oni danas više ne prikrivaju svoje izdajstvo, oni ne negiraju da su uzeli novac da bi služili interesima druge države protiv interesa Crne Gore i građana Crne Gore. Ili, šta kazati o onima koji danas sa njima igraju u istom kolu, a pokušavaju se izdavati za evropejce i pozivati na svoj nedavni crnogorski patriotizam…”.

Šou ide dalje. U sudnici. U parlamentu. Na ulicama. Kraj se ne nazire.

Nevinost pod zaštitom

,,Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama. Konstantno radim po dva-tri posla, da ne bih bio u ovakvoj situaciji, da niko ne može da upre prstom u mene”, kazao je Sinđelić predstavljajući se u podgoričkoj sudnici. Gledaocima je ostalo nejasno zašto su ga onda angažovali za posao u kome je kriminalna prošlost i sadašnjost predusov za saradnju.

Nije ni dezerter. Njegov vojni rok je prekinut jer je osuđen pred Vojnim sudom. ,,Lažno sam bio optužen, i tu kaznu sam izdržao”, navodi a ne sjeća se zbog čega je dospio u zatvor.

DF je objavio dokument u kome stoji: uvidom u evidenciju MUP-a Srbije ustanovljeno je da je protiv lica Sinđelić Saša podnijeto više krivičnih prijava: za krivična djela teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela kao i dva krivična djela protiv javnog reda i mira…

Priča o ubistvu i razbojništvu zbog koga je Sinđelić u Hrvatskoj pravosnažno osuđen na dvadeset i nešto godina robije još nije došla na dnevni red.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz vlade (resornog Ministarstva)  brojne primjedbe zainteresovane javnosti na ponuđeni dokument, nijesu željeli ni da ih čuju. Ko želi, može da im piše, saopštio je ministar Slaven Radunović, najavljujući skoro usvajanje pripremljenog PUP-a Podgorice

 

Obećano je pretvaranje Podgorice u „modernu metropolu“. Dobićemo građevinsko zemljište umjesto šuma u Rogamima i na Gorici. Višespratnicu umjesto gradskog bazena u Tološima (ulica Baku), stambena naselja umjesto igrališta i prostora za rekreaciju u Zagoriču, Zlatici, na Marezi. Potencijalna šetališta uz rijeke Moraču (Zlatica) i Širaliju (Rogami) takođe će postati prostori za stanovanje i komercijalne djelatnosti. Park prirode Zeta dobiće – kolektor. U dijelu zaštićenog prostora vodoizvorišta Mareza mogao bi nići dio novog grada Velje brdo.

Duž bulevara Podgorica –Tuzi, 300 metara sa lijeve i desne strane, umjesto vinograda uzgajaće se će –zgrade. Takođe na zahtjev Plantaža, i zemljište u Kokotima  (42 hektara) koje im je nekada dato na korišćenje, za podizanje vinograda, a sada se izgleda vodi kao njihovo vlasništvo, biće prenamijenjeno iz poljoprivrednog u zamljište „za centralne djelatnosti“ (magacini, hale…). Samo njima, ali ne i ostalim vlasnicima okolnog zemljišta. „Prođe li im što su zamislili, Plantaže će se proizvodnjom vina baviti samo iz hobija“, čuli smo od verziranih.

Ko se ne sjeća lekcija iz osnovne škole da je Crna Gora oskudna s poljoprivrednim zemljištem, moraće da ih pritvrdi. Usvoji li Vlada pripremljeni prijedlog izmjena i dopuna Prostorno urbanističkog plana Glavnog grada, na prostoru opštine Podgorica biće izgubljeno oko 10.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (od sadašnjih oko 30 hiljada urbanizaciju će preživjeti 22.018 hektara). Najbolje poljoprivredno zemljište – čak i ono sa postojećim sistemima za navodnjavanje –postaće građevinsko.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KADRIRANJE  U BEZBJEDNOSNOM SEKTORU: Familija, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kumovi, ujaci, partijski drugovi, supruge, politički dogovori,  prate imenovnja u bezbjednosnom sektoru.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora odlučujući uticaj na izbor  Ivice Janovića na čelo ANB imao je Janovićev kum Branko Krvavac,  šef kabineta premijera

 

Zaspali smo s jednim, probudili se s drugim šefom ANB-a. Na telefonskoj sjednici, u sitnim večernjim satima, Vlada je krajem prošle sedmice na brzinu izabrala vršioca dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbijednost, Ivicu Janovića. Prethodni  šef ANB, Boris Milić  je  „iz ličnih razloga“ podnio  ostavku.  Lični razlozi pojavili su se nakon razgovora sa premijerom Milojkom Spajićem.  Ne smetaju da  ostane u Agenciji.

Janović je četvrti direktor ANB u protekle četiri godine. Njegov izbor nijesu podržali samo potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj Milun Zogović i ministarka saobraćaja Maja Vukićević, oboje iz redova Demokratske narodne partije.  Sudeći po naknadnim i  rijetkim pojašnjenjima mnistara koji su glasali Janovića, svi ga mahom površno poznaju.  Preporuka mu je, kako je to objasnio ministar pravde Bojan Božović –   premijerovo povjerenje.  “Za mene je najveća preporuka Spajićeva odluka. Spajić ima veliko povjerenje u njega”, objasnio je Božović.

Da se premijer oko izbora novog šefa ANB nije konsultovao  sa partnerima u vladi, tvrdi lider DNP Milan Knežević. “Spajić nikoga nije upoznao sa radnom biografijom novoimenovanog šefa ANB-a”, kazao je.

Novog direktora ANB ne poznaju ni u  bezbjednosnom sektoru.. Prosto, ne dolazi iz tog resora. Privatni je preduzetnik, a prema registru Privrednog suda među osnivačima je dvije kompanije –   La Bottega Company  i Gvardija. Bio je oficir Plovidbene straže na Italijanskoj kompaniji MSC. Od 2018. godine se bavi turizmom, vlasnik je Vile L Palace u Budvi.

Janovića dobro poznaju u vrhu  Pokreta Evropa sad (PES).  Mediji su već objavili, on je rođak poslanika te partije Tonćija Janovića, suprug predsjednice Upravnog odbora Morskog dobra Zvezdane Janović, imenovane na tu funkciju u aprilu ove godine.  Novi šef ANB je  i kum Spajićevog šefa kabineta Branka Krvavca.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROGRAM ES2, FUNKCIONERI I OSTALI: A kolika je vaša plata?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih, isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem

 

 

Ovih dana bili smo, ne bez razloga, zatrpani zanimljivim statističkim podacima serviranim iz državnih službi koji se tiču najvećih, najmanjih, prosječnih zarada u Crnoj Gori.

Od Poreske uprave saznali smo da je najveća obračunata i isplaćena zarada u ovoj godini iznosila 187.308,22 eura bruto (oko 140.000 eura neto). Srećni dobitnik bio je državljanin Crne Gore zaposlen u sektoru koji se vodi pod šifrom djelatnosti “nespecijalizovana trgovina na veliko“. Koji dan ranije, iz Ministarstva finansija stigao nam je, nakon višemjesečnog zatišja, popis 2.000 najvećih zarada isplaćenih iz državnog budžeta za mjesec oktobar. Prethodno se oglasio i Monstat, saopštavajući da je prosječna oktobarska neto zarada iznosila 944 eura neto (1.137 eura bruto).

“Prosječna zarada u statističkom istraživanju za mjesec oktobar ne odnosi se na sve oktobarske zarade koje veliki broj izvještajnih jedinica isplaćuje u novembru, već će one biti sastavni dio istraživanja za novembar koje će biti objavljeno 30. decembra”, napominje se u saopštenju kojim se objašnjava da su u njihovu računicu ušle samo isplaćene oktobarske zarade. Zato, zaključili su u Monstatu, “efekti Vladinog programa Evropa sad 2 nisu u potpunosti sastavni dio ovog saopštenja, već će biti potpuno obuhvaćeni narednim”.

Ovaj dodatak saopštenju kupuje vrijeme premijeru Milojku Spajiću koji je, ne jednom, obećao kako će podnijeti ostavku ukoliko, sa isplaćenom oktobarskom zaradom, prosječna (neto) plata u državi ne bude 1.000 a minimalna 700 eura. U skladu sa predizbornim obećanjima Pokreta Evropa sad iz proljeća prošle godine. Ne bi trebalo da začudi ukoliko Monstat objavi kako je novembarska, a možda i korigovana oktobarska prosječna zarada, bliža zacrtanom cilju od sada nedostajućih 56 eura. Ako, i ne dosegne obećanu hiljadarku. U prosjeku.

To će pokazati da je premijer bio u pravu, uz malo finansijske gimnastike kojom smo dobili dva minimalca (u zavisnosti od školske spreme ali i od sistematizacije radnih mjesta). Ali neće utješiti mnogobrojne na ovdašnjem tržištu rada koji  su se nadali da će, dolaskom na vlast Milojka Spajića i njegovog PES-a, minimalac koji primaju porasti na 700 eura. A on je  600, ili 16 posto manji. Tako će, za 12 mjeseci, zapošljeni koji primaju minimalnu zagarantovanu zaradu  biti uskraćeni tačno za dvije plate.

Drugi problem uočljiv iz prilično šture statistike pokazuje da su minimalna i prosječna zarada sve bliže jedna drugoj. Što znači da je sve više zapošljenih u Crnoj Gori čija se zarada kreće u rasponu od stvarne minimalne (600 eura) do iznosa koji je od minimalca veći do 50 odsto. Ili tek nešto preko toga (prosječna zarada je oko 57 odsto veća od minimalne). Zvanično nemamo te podatke, ali je osnovano predpostaviti da je riječ o ubjedljivoj većini onih koji imaju zvaničan posao i primaju legalno obračunatu zaradu.

Za primjer: onaj Crnogorac što je jednog mjeseca u ovoj godini primio 140.000 eura (država se tu ovajdila za skoro 50 hiljada eura) tada je, statistički, 407 isplaćenih minimalnih zarada pogurao do državnog prosjeka. Iako su ti ljudi kući ipak donijeli samo 600 eura. Jasno nam je da to nije redovna plata, jer da jeste primao bi istu ili sličnu svakog mjeseca, ali sistem je tako prepoznaje.

Može i ovako: svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti sastavljaju kraj s krajem. Ni onima koji stvarno primaju zarade u visini državnog prosjeka nije mnogo lakše.

Da se razumijemo, nije problem što jedan mali dio zapošljenih ima plate koje liče na evropske, ili su u rangu sa njima. Problem je što velika većina preostalih nije u sličnom položaju, uprkos svom znanju i trudu.

Kada bi se Monstat, Poreska uprava, Fond PIO, ili svi skupa, potrudili da izračunaju medijalnu zaradu – to je iznos u odnosu na koji tačno polovina zapošljenih prima veću, a druga polovina manju platu – dobili bi mnogo realniju sliku o stvarnom standardu zapošljenih, ali i o tome šta i u kojoj mjeri utiče na raspon zarada u Crnoj Gori (obrazovanje, zvanje, politička podobnost,  državi/privatni poslodavac, sektor u kome se zarađuje…).

Možda je to i razlog što ne znamo medijalu. Bez nje, možemo pratiti samo podatke po sektorima, onako kako ih selektuje i prezentuje Monstat. Ti podaci kažu da zapošljeni u državnoj upravi i odbrani (23 hiljade zapošljenih, 996 eura prosječna oktobarska plata) zarađuju, u prosjeku, 13 eura više od 15 hiljada zapošljenih u zdravstvu i 41 euro više od prosječne zarade u obrazovanju (18 hiljada zapošljenih). Istovremeno, u prerađivačkoj industriji prosječna plata je skoro 250 eura (ili 25 odsto) manja nego u državnoj upravi. Za sada.

Vlada je pripremila Nacrt izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, javna rasprava je završena 8. decembra i sada čekamo da prema Skupštini krene prijedlog novog Zakona. Jedna od novina koja je izazvala najveću pozornost javnosti jeste naum da se plate javnim funkcionerima, izmjenom koeficijenata, povećaju za 30 odsto.

Vlastima nije pomoglo ni objašnjenje da javni funkcioneri nijesu samo političari (poslanici, ministri, predsjednici Skupštine, Vlade i države) već i rukovodeći ljudi sudske vlasti, VDT, glavni i ostali tužioci Specijalnog državnog tužilaštva, lokalni funkcioneri, članovi Senata Državne revizorske institucije, ombudsman, predsjednik Državne izborne komisije…

Sada  pojedini službenici u sistemu imaju veću platu od nadređenih rukovodilaca, pokušao je opravdati taj naum ministar finansija Novica Vuković. Ni to se  objašnjenje u javnosti nije primilo kako treba. Jedni su insistirali da je političarima i sadašnja plata prevelika u odnosu na učinak, drugi nabrajali privilegije: od službenih automobila i telefona, preko zapošljavanja savjetnika, službenih putovanja i dnevnica, naknada za članstvo u raznoraznim komisijama i plaćanje “dodatnih” angažmana koji, često, podrazumijevaju isti posao za koji su i redovno plaćeni.

Zato su u Ministarstvu finansija odlučili da obnove praksu objavljivanja 2.000 najvećih plata isplaćenih iz budžeta. Ne bi li javnost uvjerili kako, za razliku od ljekara-specijalista, univerzitetskih profesora, sudija i tužilaca sa vrha hijerarhije pravosudog i tužilačkog sistema, po kojeg policajca… političari ne stoje baš najbolje sa zaradama.

Tu je praksu ministar Vuković uveo na početku svog mandata, ali su brojne falinke u evidenciji dobar naum učinili krajnje upitnim. Pokazalo se da Ministarstvo finansija ne razlikuje zaradu i naknade, redovne ili vanredne, koje se periodično isplaćuju (godišnje, polugodišnje…). Pa sabira babe i žabe. Istovremeno, Vlada nije  javnostii ponudila podatke o zaradama političara koji platu zarađuju upravljajući državnim, lokalnim i javnim preduzećima. Po dubini. Iako dobar dio njih nije plaćen ništa manje od onih koje su se našli na vrhu objavljenih lista. Dok je dio njih od javnosti skrivao svoju zaradu. Tako podaci NVO Institut alternativa pokazuju da trećina izvršnih direktora i više od polovine članova odbora direktora crnogorskih državnih preduzeća nije prijavilo zaradu.

Uglavnom, na listi 2.000 najvećih  ni jednom nijesmo imali dva puta istu osobu na njenom vrhu. Tako je ovomjesečni pobjednik – direktor Instituta za biologiju mora (oktobarska zarada 5,56 hiljada eura) na prethodno objavljenoj listi imao zaradu nešto veću od dvije hiljade eura, što ga je pozicioniralo na 1.177 mjesto. Valjda jedina korist od ovih nepotpunih i ponekad netačnih podataka bilo je što je direktor RTCG Boris Raonić odlučio da sebi smanji platu nakon što je u februaru zasjeo na čelo liste. Sada je 39. sa platom od skoro  3,4 hiljade eura.

Da država, i kada su plate u pitanju, može biti i majka i maćeha pokazuje i podatak o prosječnoj zaradi u zdravstvu. Koja je jedva desetak eura iznad državnog prosjeka, i ako vidimo da na listi 2.000 ljekara ne fali. Ali ih zato nema dovoljno u državnim bolnicama. Pošto su negdje drugo spremni da ih plate više, uz manje rada.  Kao što ni mladih sudija i tužilaca nema u sudnicama, uprkos stalno otvorenim konkursima. Dok Vlada istrajava na stavu da se trogodišnji pripravnički staž u pravosuđu odrađuje za minimalac od 600 eura. Baš toliko će, otprilike, porasti plata ovdašnjim političarima kada izglasaju već pripremljeni zakon.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo