U posljednjem Izvještaju o napretku Evropske komisije konstatovano je da u Crnoj Gori ,,proces restitucije i dalje teče veoma sporo”. O tempu rješavanja ovog problema najbolje zna preko 10.000 crnogorskih građana, koji godinama čekaju da im država vrati ili pravično nadoknadi imovinu oduzetu konfiskacijom, sekvestracijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom, eksproprijacijom… Kako je trnovit put do restitucione pravde u Crnoj Gori i koliko muka i državnih opstrukcija mora da se istrpi slikovito govori slučaj bivšeg diplomate Komnena Seratlića, koji godinama pokušava da vrati zemlju u Gornjoj Bukovici koja je pripadala njegovom đedu Iliji Seratliću. Iako je imanje decenijama zapušteno, država se tako lako ne odriče otete imovine. Nakon što je Seratlić odlučio da povrati đedovinu obratio se Komisiji za restituciju u Bijelom Polju. Ažurno, nakon pune tri godine, Komisija se umilostila da obavijesti Seratlića, proljeća 2010, da nije nadležna za povraćaj poljoprivrednog zemljišta. Savjetovali su ga da se obrati Osnovnom sudu u Žabljaku i tuži državu i Opštinu Šavnik. Zanimljivo Seratliću je trebalo šest godina da utvrdi na čijoj se teritoriji nalazi imanje njegovog đeda. Katastri u Nikšiću i Šavniku ubijeđivali su Seratlića da se zemlja nalazi na teritoriji Opštine Žabljak. Kada je Seratlić utvrdio da imanje ipak pripada šavničkom ataru, sada ni po koju cijenu ne daju ono za što nisu ni znali da je pod njihovom nadležnošću.

Seratlić smatra da su sve to namjerne mahinacije države i vladajućeg režima da se vlasnici oduzete imovine ne bi pravilno obeštetili. On je podnio tužbu Osnovnom sudu u Žabljaku. Rezultat: ,,Presuda je donesena po dekretu, jer država de facto neće da vraća oteto”, kaže Seratlić. Nedavno se obratio i Višem sudu u Bijelom Polju. Nakon odluke Višeg suda, ne preostaje mu ništa drugo nego da podnese predstavku Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Seratlić, koji je bio u diplomatskoj službi od Južne Amerike do Istočne Evrope, pratio je proces restitucije u zemljama u tranziciji.

,,Bukvalno nije bilo obraćanja Sudu u Strazburu iz Slovačke, Bugarske, Češke, Poljske i drugih zemalja, jer su u tim zemljama vraćene otete nepokretnosti komisijski, a ne sudski. I u Crnoj Gori su bile komisije pri svim katastrima, koje su vraćale nešto od nepokretnosti, a onda su ukinute 2007. godine i formirane tri komisije u Bijelom Polju, Podgorici i Baru. I to je bila mahinacija države, samo da bi pokazali Evropskoj uniji, kako oni nešto rade, da bi dobili status kandidata”, kaže Seratlić.

On smatra da je restitucija jedan od važnih uslova prijema zemlje u EU te da Crna Gora neće biti primljena u EU dok ne vrati otetu privatnost, pa makar se radilo o ,,jednom jedinom slučaju prijavljenom Evropskoj komisiji ili podnesku Sudu u Strazburu”.

A u Strazburu na red za rješavanje već tri godine čeka preko 700 predmeta o restituciji iz Crne Gore. Udruženje za vraćanje i zaštitu prava svojine je 2009. godine sudu u Strazburu podnijelo kolektivnu tužbu protiv države. Iza tužbe je stalo oko 3.000 građana koji tvrde da su im povrijeđena prava garantovana crnogorskim Ustavom i Konvencijom o osnovnim pravima i slobodama.

U predstavci Sudu u Strazburu navodi se da je država Crna Gora bez valjanih razloga 2007. donijela Zakon o izmjenama i dopunama zakona o povraćaju. U pitanju je, zapravo, izmijenjeni Zakon o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju iz marta 2004. A taj je zakon naslijedio Zakon o pravednoj restituciji iz 2002. godine. Tvrdi se da izmijenjeni zakon redukuje pravo bivših vlasnika i njihovih nasljednika. Naime, izmjenama iz 2007. utvrđeno je da su nakon 1968. godine vlasnici oduzete imovine dobijali pravednu novčanu nadoknadu. Zato im oduzeta zemlja i kuće neće biti vraćene, kao što neće imati pravo ni na finansijsku nadoknadu. Kako je zemlja od privatnih vlasnika oduzimana uglavnom nakon 1968. godine, računica govori da će oko 80 odsto onih koji sada od države potražuju svoju imovinu ostati uskraćeni za to pravo.

,,Izmjene Zakona ne daju gotovo nikakve šanse podnosiocima zahtjeva da im predmet bude pozitivno riješen”, kaže Veselin Uskoković, predsjednik Udruženja za povraćaj imovine.

On smatra da je,,od samog početka pokretanja ideje o ispravljanju ove istorijske nepravde izvršna vlast u Crnoj Gori uradila sve da se u praksi ova ideja ne realizuje”.

Parcele koje su nakon 1968. mijenjale vlasnika mahom su iz kategorije gradskog građevinskog zemljišta i velike su vrijednosti. Radi se o zemljištu oko Hrama u Podgorici, zatim fabričkiim krugovima fabrika Radoje Dakić i Marko Radović, zemljištu uz desnu obalu Morače, hiljadama i hiljadama kvadrata u gradskom jezgru ili na obodu Budve, Ulcinja, Herceg Novog…

Iz vlasti, od 1992. kada je usvojeno prvo zakonsko rješenje iz te oblasti – Zakon o povraćaju poljoprivrednog zemljišta, uporno poručuju da su oni za pravedno vraćanje oduzetog. Posebno je vlast glasna prije izbora. Izmjene zakona iz 2007. Vlada je obrazložila time da bi ranije rješenje ugrožavalo likvidnost budžeta i uvećavalo javni dug na iznos veći od milijardu eura.

U predstavci Sudu u Strazburu vlasnici navode da je Vlada taj razlog ,,ciljno planirala”, te da nije primjenjivala prethodni zakon zbog nepostojanja političke volje DPS-a, iako je on bio pravičan za bivše vlasnike, a njegovom primjenom država bi imala najmanji finansijski teret jer je naknada u novcu bila propisana samo u izuzetnim slučajevima. Tako Vlada nije koristila, iako je mogla a i sada može, vraćanje oduzete imovine u naturi ili isplatila obeštećenja u akcijama državnih preduzeća. A imala je i mogućnost zamjene za drugu imovinu u državnom vlasništvu. Vlasnici optužuju tadašnjeg ministra finansija Igora Lukšića. Smatraju da je sadašnji premijer autor plana da se finansijski dug po osnovu restitucije naduvava sa ciljem da se predstavnici međunarodne zajednice dovedu u zabludu da Crna Gora nije u mogućnosti da pravedno obešteti vlasnike privatne imovine. Možda je i ova ,,ušteda” budžeta preporučila bivšeg ministra za premijersku fotelju.

Od Ministarstva do Strazbura

Prema nedavno objavljenim podacima Ministarstva finansija 10.797 građana Crne Gore traže od države povraćaj imovine. Do polovine ove godine riješeno je 2.777, od čega pozitivno samo 1.137. Fondu za obeštećenje dostavljeno je 1.141 konačno rješenje, čija ukupna vrijednost iznosi preko 187 miliona eura. Preko Fonda za obeštećenje, u novcu je isplaćeno više od 20 miliona eura, a u obveznicama oko 87 miliona, duguje se manje od 80 miliona eura.

Oni koji su odbijeni, njih je 1.640, mogu da pokrenu spor kod Upravnog suda. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava iz 2007, u slučaju prihvatanja žalbe bivšeg vlasnika postupak se ponovo vraća Ministarstvu finansija na razmatranje, odnosno jednoj od tri komisije za povraćaj i obeštećenje. Kada iscrpe sve mogućnosti u Crnoj Gori ostaje im Sud u Strazburu.

Iz Vlade su sigurni i da su predstavke u Strazburu uzaludne. Prema njihovom ranijim tumačenju, Sud pravde u Strazburu je u martu 2003. donio presudu po kojoj ne postoji obaveza države da vrati ili nadoknadi imovinu oduzetu revolucionarnim zakonima. Po tom tumačenju denacionalizacija je samo moralna obaveza države, a takve obaveze njih očigledno ne zamaraju.

Koliko god vlast pokušava da relativizuje ovo pitanje restitucija je zakonska i evropska obaveza Crne Gore na kojoj posebno insistira Evropska unija i SAD. U ispunjavanju te obaveze Crna Gora, za sada, kasni. No može da uči na primjerima iz regiona i ostalih tranzicijskih zemalja.

U Hrvatskoj je primijenjen naturalni model restitucije – gdje god je bilo moguće objekti i zemljište vraćeni su prvobitnim vlasnicima. Slično je bilo i u Sloveniji. U Mađarskoj je restitucija izvršena kroz novčanu nadoknadu bivšim vlasnicima, dok su povraćaj imovine u naturalnom obliku sproveli u Rumuniji, Češkoj, Poljskoj…

Kod nas su za sada ,,svijetli” primjeri funkcioneri, tajkuni i ostali bliski vlasti i ,,tekovinama državnosti” čiji zahtjevi za povraćaj imovine bivaju ekspresno riješeni. Kako se to radi ukapirali su i Karađorđevići, pa ih u popostupku povraćaja imovine u Crnoj Gori zastupa advokatska kancelarija Ane Kolarević, sestre Mila Đukanovića.

Predrag NIKOLIĆ