Sredinom 1990-ih, recenzirao sam jednu zanimljivu i dobru studiju, Državu koje nema Predraga Vulikića i Nebojše Čagorovića. Glavna drama ove studije bila je borba na život i smrt između Velike Srbije i Nezavisne Crne Gore, koja je ovaj prostor tada najsnažnije potresala. Nakon poznatog ishoda referenduma iz 2006. težište drame se značajno pomerilo, ali je negativna dijalektika o kojoj je reč, nastavila da deluje.
Globalizacija, odumiranje države, mafijaška država, i behemotska nedržava, četiri su najapstraktnija i najdugovečnija modaliteta ove dijalektike, afera Snimak 2012-2013. njen najkonkretniji i najaktuelniji, crnogorski oblik ispoljavanja. Pogledajmo ih redom.
Najveća ironija naših 2000-ih je u tome, što one iste, delom stvarne, delom fiktivne suverenitete, oko kojih su oligarhije i mase, inače međusobno najbližih naroda, i bukvalno (is)krvarile tokom ratova 1990-ih, sada, to jest samo desetak godina posle, te iste oligarhije i mase, dobrovoljno, čak entuzijastički, predaju i prenose na najudaljenije, globalne procese i aktere. Opijatska imena ovih procesa i aktera svima su dobro poznata: „neoliberalne globalizacije”, „evropske” i „evroatlantske integracije”. Njihove skrivene, unutrašnje istine takođe: ultramonopolistički, pozni kapitalizam, velike sile, multinacionalne korporacije.
Ovakvim razvojem, stara marksistička ideja o odumiranju države, višestruko je potvrđena. Umesto željene i očekivane „slobodne asocijacije proizvođača”, međutim, na mesto države, sve više je stupala, i stupa, jedna njena nova, negativna i mračna zamena. Uz nekontrolisanu globalnu moć, o kojoj je bilo reči u prethodnom pasusu, još dva poznata oblika ovakve njene zamene jesu mafijaška država i behemotska nedržava. Ova dva potonja oblika od najvećeg su značaja i za Crnu Goru Mila Đukanovića, kao i za najveći broj drugih postjugoslovenskih, i uopšte posthladnoratovskih država.
Da je Crna Gora Mila Đukanovića mafijaška država, u kojoj je broj jedan vrha vlasti, po svim brojnim i ozbiljnim indicijama, istovremeno, i broj jedan, ili, makar, glavni zaštitnik organizovanog kriminala, ušlo je već i u mejnstrim, u članak Moisesa Naima u majsko-junskom broju za 2012. Stejt departmentu bliskog Foreign Affairs-a, pa i u potonji Izveštaj o napretku Evropske komisije, sećate se, u ono o „infiltraciji”, i tako dalje. Zbog toga se na ovome ne treba posebno zadržavati.
Behemotska nedržava je manje poznata ali ne manje značajna. Kada je Franc Nojman, odmah posle Drugog svetskog rata, za nacističku političku strukturu, rekao da nije bila ni autoritarna, ni totalitarna država, kao što je tvrdio najveći broj tadašnjih teoretičara, nego behemotska nedržava, to, u početku, uopšte nije shvaćeno. Razvoj koji će uslediti, međutim, objasniće ideju Franca Nojmana. Čitav svet, a ne samo poraženi nacizam, ušao je u nedržavnu odnosno postdržavnu dinamiku ili fazu. Zaista, globalizacija, odumiranje države, mafijaška država, najsnažnije se ispoljavaju, upravo u behemotskom, nedržavnom raspadu. U predvorju ovog raspada je i današnja Crna Gora.
Dokaza ima, države ( tužilaštva) nema. Ovo bi mogao da bude i najkraći rezime afere Snimak, koja već godinu celu Crnu Goru drži na samoj ivici behemotskog ambisa. Krivičnopravni argumenti za ovaj stav dobro su poznati, čak notorni, pa se ni na njima ovde ne treba posebno zadržavati. Isto važi i za tekuću političku pragmatiku. Unutrašnju i međunarodnu. Zbog neprestane i razorne političke propagande, na kraju, možda ipak treba podsetiti, makar na dvoipodecenijski behemotski kontinuum, koji se tvrdokorno čuva, ispod povremenih, ali samo retoričkih, „proevropskih” i „prodemokratskih” diskontinuiteta nesmenjene i nesmenjive vlasti. Na skoro konsolidovani klijentelizam, korporativizam, i, upravo beskrupuloznošću afere Snimak, kao i brutalnošću sve učestalijih nasilja protiv kritičara i oponenata režima, povratak ove vlasti, u zonu čistog fašizma. U njene rodne, „olovne” 1990.
Milan POPOVIĆ