Bliži se vrijeme za sumiranje efekata Zakona o otpisu kamata na poreski i carinski dug, koji je Skupština, na prijedlog Vlade, usvojila krajem prošle godine. Zakonom je propisano da se sve neuredne platiše državnih obaveza, bez obzira na visinu duga i njegovu starost, oslobađaju zaračunatih kamata ako dug izmire u roku od 30 dana.
Propis je, dakle, namijenjen onima koji imaju novca ali nijesu htjeli da ga potroše na plaćanje dažbina. Ni država ih na to nije pokušala primorati – postojećim mjerama prinudne naplate. Sada ih miti oprostom dijela duga.
Valja raščistiti nedoumicu: premijer Milo Đukanović ne može imati direktne materijalne koristi od Zakona o otpisu kamata na poreski i carinski dug, za razliku od nekih drugih propisa i vladinih odluka koji su direktno išli naruku njegovim preduzetničkim interesima. Đukanović je, odnosno njegova kompanija Global Montenegro u kojoj je suvlasnik sa kumom Vukom Rajkovićem, nakon dvije godine kašnjena izmirio poreski dug od 22 hiljade eura. Učinio je to dok je Vlada pripremala propis o olakšicama za svoje dužnike, ali tek pošto se informacija o njegovom poreskom dugu pojavila u ovdašnjim medijima.
Koliko će njegov primjer slijediti saradnici i prijatelji iz političko-ekonomske elite biće poznato uskoro. Do tada je izvjesno da će država primjenom novog zakona biti zakinuta za dio potraživanja, dok će poreski obveznici koji uredno izvršavaju obaveze praktično biti kažnjeni za revnost. Ministarstvo finansija je uz podršku parlamenta, neki kažu olako, pokazalo spremnost da se odrekne državnih potraživanja od 98 miliona. Pod uslovom da usvojeni zakon zaživi u punom obimu.
Prema posljednjim podacima Poreska uprava je od neurednih platiša potraživala 330 miliona eura. Prema zvaničnoj listi 200 najvećih poreskih dužnika u Crnoj Gori, od pet najvećih dužnika tri su u stečaju (Duvanski kombinat, Pantomarket i KAP). Zapravo, većina državnih potraživanja sa liste 200 najvećih poreskih dužnika odnosi se na kompanije koje su u međuvremenu pale u stečaj (od njih se potražuje 65,6 miliona) dok su neke već i izbrisane iz Centralnog registra Privrednog suda (od takvih Poreska uprava želi da naplati 8,2 miliona). Prema podacima Poreske uprave, sa njene crne liste aktivno je 129 preduzeća. Država od njih potražuje 61,2 miliona.
Bilo bi dobro, drugo je pitanje koliko je to realno, kada bi recimo Veselin Barović (Eurofond) i Aco Đukanović (Prva banka) riješili višegodišnji sudski spor nastao u momentu kada je Prva, oglušujući se o rješenje Ministarstva finansija, zaplijenila novac Eurofonda namijenjen plaćanju zaostalih poreza. Makar toliko, ako ne i veće čudo je da Barović i njegovi saradnici izmire poreze i doprinose koje duguju kompanije pod njihovom upravom – od ulcinjske Solane, barskog Izbora, do bjelopoljske Bijele Rade. Zanimljivo, BBM, provajder kablovske televizije u kome je Barović manjinski vlasnik, se nalazi na bijeloj listi Poreske uprave kao jedno od preduzeća koje uredno izvršava obaveze prema državi.
Zadrži li se nedavni snijeg makar šest mjeseci ili još bolje – bude li sezona skijanja trajala, bez prestanka, tri naredne godine – obaveze prema državi mogle bi izmiriti i kompanije iz portfolija Zorana Bećirovića, još jednog biznismena iz kruga prve familije.
Ovako, ostaje na snazi rješenje ministra finansija Radoja Žugića kojim je Bećirovićeva kompanija Ski Resorts Kolašin 1450 od države prošle godine potpomognuta sa 350 hiljada eura. Pomoć se ogleda u tome što su porezi i doprinosi Ski rezorta odloženi za sedam godina.
Sličnu pomoć, u vidu odgađanja plaćanja poreza, Vlada je prošle godine udijelila i Rudniku uglja, Radio televiziji CG, Pošti, Duvanskom kombinatu (u stečaju), Opštini Bar… Od privatnih vlasnika, poreske olakšice dobili su zakupci Svetog Stefana (Viktor Restis i društvo), Rokšped, MI-RAI, Cijevna komerc, Bemax, cetinjski Martex, Paganini, barska Primorka, Kvin of Montenegro… sve zvučne firme uticajnih vlasnika.
To je samo djelić priče. Nedavno je ozvaničen i podatak Uprave carine po kome su njihovi dužnici, 1. oktobra prošle godine, državnom budžetu dugovali 38,9 miliona eura. Može biti zanimljivo – preko 95 odsto prijavljenog carinskog duga napravile su tri kompanije u većinskom vlasništvu države (EPCG, Montenegro erlajns i Željeznička infrastruktura) i dva državna mezimca u dominantno privatnoj svojini, oba u stečaju – KAP Olega Deripaske i Vektra Dragana Brkovića.
Ministar Žugić i pored toga pokušava da bude optimista. Tako je u parlamentu saopštio da je carinski dug, ,,iako može djelovati kao visok”, naplativ u iznosu većem od 95 odsto. Ostaje samo da svoj optimizam ministar i njegovi saradnici pretoče u prihod državnog budžeta.
U sjenci Zakona o otpisu kamata koji je promovisan kao način da se makar malo popune rupe u državnim finansijama, promakla je vijest o novom paketu državnih garancija koje je Đukanovićeva Vlada platila novcem poreskih obveznika.
Vlada je jesenas platila pet miliona eura za neotplaćeni kredit nikšićkih Rudnika boksita. Potom su iz državne kase otišla još tri miliona. Ceh su, na ravne časti, podijelile državna Fabrika elektroda Plužine i nikšićka privatna fabrika namještaja MI-RAI – po milion i po.
Sjećate li se kako je, kao novopostavljeni premijer, Igor Lukšić glasno i strasno zahtijevao od Duška Kneževića da državi ustupi/proda akcije Fabrike elektroda pošto su Lukšić i njegovi ,,imali plan”. Sada, kad je ceh te igrarije prispio na naplatu svi ćute. Proći će, vjeruju.
Uglavnom, već se najavljuje da bi budžet mogao ostati kraći za još pet miliona eura kojim je država garantovala vraćanja kredita barske Melgoni-Primorke i bjelopoljske Lenke.
U priči o državnim garancijama padaju u oči dvije stvari. Postalo je pravilo da država plati sve kredite za koje je garantovala, nezavisno od toga da li su garancije date državnim ili privatnim firmama. Drugo, pokazalo se da državne garancije ne znače da je firma zdrava. KAP i Željezara su ekstremni dokazi te tvrdnje, ali se isto (nelikvidnost i stečaj) dešava i manjim kompanijama. Nepristojno je i krajnje nepatriotski postavljati pitanje bilo čije odgovornosti u slučaju pada državnih garancija.
,,Važno je da se obezbijede kriterijumi na osnovu kojih će se davati garancije i Vlada u svakom slučaju to poštuje”, ustvrdio je Zoran Vukčević, poslanik DPS-a. Vukčeviću nije zasmetao prošlogodišnji Izvještaj o reviziji državnih garancija, koji je uradila Državna revizorska institucija (DRI). Taj je dokument pokazao da su nepoštovanje propisa i zanemarivanje rizika bili standardni obrazac ponašanja u svim analiziranim poslovima. DRI je kontrolisao sve Vladine aranžmane teže od 10 miliona (tako se spisak sveo na pet kompanija – KAP, Željezara, Pobjeda, Željeznička Infrastruktura i Željeznički Prevoz – kojima je država garantovala i, uglavnom, već platila pozajmice u ukupnom iznosu od 214,53 miliona eura).
Da bismo razumjeli DPS-ov odnos prema izdavanju i plaćanju državnih garancija, valja se vratiti u 2006. godinu. Budvanske lokalne vlasti su tada garantovale za kredit od 1,5 miliona eura kiparskoj firmi Numerico. Kredit je pao na teret lokalnih poreskih obveznika, a potom su objelodanjena dokumenta po kojima je jedan od suvlasnika ,,renomirane španske kompanije” zapravo Miloš Marović, sin potpredsjednika DPS-a Svetozara Marovića.
Eto traženog modela. Sada postaje jasnija ideja prema kojoj bi pregovarački tim u arbitražnom postupku sa CEAC-om trebalo da predvodi Branko Vujović. Direktor Agencije za nadzor osiguranja imenovan je za predsjednika Radne grupe u arbitražnom postupku. Nikome od nadležnih nije zasmetalo to što je Vujović bio jedan od glavnih aktera u već legendarnim poslovima privatizacije Željezare sa ruskim Midlendom (Rusi su pobjegli iz Crne Gore, a njihova firma se još nalazi na popisu blokiranih preduzeća sa dugom većim od 2,7 miliona) i englesko/holandskim MNSS-om.
Dok su neznani junaci iz MNSS-a pakovali Željezaru za stečaj, Vujović im je omogućio (državnim garancijama) kredit od 23 miliona. Podrazumijeva se, platili smo ga. Potom je država ostala i bez činidbene garancije i depozita teškog 20-ak miliona eura. Tog novca država se odrekla da bi MNSS isplatio dugove Prvoj banci. Nedavno su objavljeni podaci koji ukazuju da je aranžman između MNSS-a i Prve sklopljen mimo propisa, na lijepe oči, zahvaljujući rodbinskim vezama ljudi i žena koji su tada gazdovali Prvom i Željezarom.
Vujović je mjesto u ekonomskim i pravnim udžbenicima zaslužio kada se, sredinom 2009, dogovorio sa predstavnikom većinskog vlasnika Željezare G.H.J. de Haasom. Oni su nakon konstatacije da vlasnik Željezare „nije izvršio svoje investicione obaveze” sklopili pisani sporazum u kome je i obećanje: „Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji… ” I taj ceh je platila država.
Ko mari. Stari znanci su opet u akciji. Biće troška.
NVO MANS je podnio inicijativu Ustavnom sudu za ocjenu Žugićevog Zakona. ,,Zakon o otpisu kamate na poreske i carinske dugove samo je jedna u nizu sramnih Vladinih odluka koje donosi kako bi pomogla propale biznise domaćih tajkuna ili lica povezanih sa organizovanim kriminalom”, stoji u njihovom saopštenju.
Prozvani ćute.
Prva ljubav zaborava nema
Evo kratke paralele između načina na koji se vodi stečajni postupak u dva, po svemu privilegovana, privatna preduzeća – KAP-u i Vektri.
Od zahtjeva za uvođenje stečaja koji je podnijela Vlada pa do odluke o proglašenju bankrota u Kombinatu prošlo je manje od četiri mjeseca. Uzaludna su bila sva protivljenja CEAC-a . Vladu nije omela ni činjenica da će, pokretanjem stečaja, pasti državne garancije teške više od 110 miliona eura (dio od 30-ak miliona ranije je plaćen). Nije je uzbunilo ni saznanje da će of-šor kojim gazduju Deripaska i njegovi skriveni partneri pokrenuti protiv Crne Gore arbitražni zahtjev težak milijardu eura.
Upravljanje Kombinatom preuzeo je Montenegrobonus, državna kompanija koja se nalazi praktično na svim dužničkim listama u Crnoj Gori i redovan je korisnik državne pomoći. Detalji poslovnog aranžmana između KAP-a, Vlade i Montenegrobonusa brižljivo se kriju od javnosti.
Na drugoj strani, povjerioci predvođeni OTP bankom duže od dvije godine pokušavaju da naplate i makar dio potraživanja od Brkovićevih kompanija u Pljevljima, Podgorici i Herceg Novom. Uzalud. Postupak uvođenja stečaja traje beskonačno, dok djelovi Vlade u isto vrijeme sipaju naš novac u Brkovićeve poslovne bezdanice, o čemu svjedoče i nedavni aranžmani ministra poljoprivrede Petra Ivanovića i Dragana Brkovića.
Đukanoviću, Ivanoviću i njihovim saradnicima iz Vlade ne smeta ni to što Vektra državi na ime neizmirenih poreza, doprinosa, koncesija i carina duguje između pet i deset miliona eura. Da sada ne pominjemo lažna obećanja o pokretanju proizvodnje u Vektra Jakiću u Pljevljima i oživljavanju turističkih kapaciteta HTP Boka, između ostalog i zbog toga što bi procjena štete koju je Vektra na taj način nanijela Crnoj Gori i njenim stanovnicima bila izuzetno obiman posao.
Dragan Brković, ipak, uživa institucionalnu zaštitu zasluženu prije četvrt vijeka, u vremenima kada je, kao ambiciozni prodavac francuskih automobila, našao načina da pridobije naklonost tada najmlađeg premijera u Evropi – Mila Đukanovića. Ruski milijarder Oleg Deripaska nije, izgleda, pokazao tu dozu suptilnosti i senzibiliteta.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice