Nije dobro vrijeme pisati i pričati o rusofilstvu, ali sav grijeh na moju dušu. Pošto sam otkrio rusku književnost, pa pozorište, te film, ma baš me briga šta ko misli. Dnevnopolitičke stvari me ne mogu odvojiti od zlatnog devetnaestog ruskog vijeka, Hudožestvenog teatra (MHAT), ili „… Rubljova”… Ali, kao što sam njih samo doživljavao, i ovu priču, biće, da sam samo izmaštao kao da sam je gledao, i dao je na sva zvona kao Tarkovski, a ne smijem se zakleti da jesam. Elem…

Ni o čemu se u posljednje vrijeme ne priča, čini mi se, kao o lijepom i ružnom, o korisnom i nekorisnom, kao o krnovskim vjetrenjačama. Snimaju se spotovi, raspaljuje se roštilj, „opaljuju” selfiji, rame fotografije, slikaju antologije itd… od Medene glavice, Komadarina brda (koje su izajebavali starosjedioci od Komandirova u Komadarino), pa preko Krnovskih vrela, Krnovske glavice, Gurbetske doline, Pitomina, Izlazaka, Pribrana, Golubinjeg brda (moje vječne osmatračnice u sebe i van sebe), Brda (moga oca i drugih otaca)… sve do Ostrvice… A samo prije desetak godina ta brda nijesu nikom pripadala osim snijegu, sjevercu, mom djetinjstvu i legendi o Ivanu Crvenom. (Novinarima je tada bilo ili „ledno” ili vruće, jer je Krnovo poznato kao diskurs na kom se u jednom danu mijenjaju četiri godišnja doba. A, između ostalog, nije bilo dnevno-političko interesantno, od kad su Turci skembali Lopušinu Vuka, ali tada nije bilo tabloida.). Naša posla. Crnogorska. Ali, uvijek zaćutim i nježim se kad se pomene nepomenik Ivan Crveni. I danas mi to zvuči grdnije nego Ivan Grozni. No, loše stvari ne počinju tu… Prvo sjećanje me vuče na prevozno preduzeće Pljevlja, pa krivine starim putem od Nikšića do zemlje predaka – Medene glavice na Krnovu, gdje sa lijeve i desne strane sada gospodare „nakaze od vjetrenjača” kako ih zove domicijelni narod, a ne kao nekada vjetrovi, koji češljaju krnovsku stepu uporno kao tinejdžer frizuru. I onda, kad izađeš iz busa, sa želucem između desni, čeka te Ivan Crveni. Vječni čoban, ali ne vjetrenjača, kako bi ga prikazala svjetska književnost, već desetoro goveda, marke „buša”, i konjić, čiji su rep i griva viši i bujniji od njegovog tijela.

Nijesam ja nikad razumio podjelu na bijele i zelene, na bijele i crvene, na bijele i crne… nego sam mislio da Ivana zovu „crveni” zbog lica opaljenog vjetrom krnovske visoravni. Neću da lažem da mi je ličio u najranijim maštanjima na Džeronima, prkosnog apačkog poglavicu, ali sam brzo to zaboravio, jer nigdje nije bilo Jenkija da mu se majke najebavaju. Onda mi je zaličio na vrača. Glavu je omotavao šalom, ili kako se već zvala ta tkanina, koju sam prepoznavao na tradicionalnim vjekovnim crnogorskim trbusima, za što su zaglavljivali noževe i kubure, i ko zna šta još, ali kondome nijesu kako se neslano šalio moj brat Miko komentarišući brojnost crnogorskih familija do pojave kontracepcije. Da je sreće, bar bi tu ostali neemancipovani. No, vazda mi nešto naučimo što ne valja, kao i svaki napredak i progres… Mogao bih se ja sad zajebavati do daljnjeg, ali ne da mi „svijetli” obraz, pa ću da se vratim na događaj, koji, iako, lažem, tvrdim da sam vidio rođenim kratkovidim očima: Bilo je tridesetak i kusur godina prije mog rođenja, kada je Ivan Crveni uz krdo goveda marke „buša” imao i stado ovaca marke „pramenka” i dva brdska konja jednog za tovara drugog za jahanje, marke „jajećak”, kad se vratio iz Rusije. Pobjeda nad fašizmom bila je bez upita, velika, bolna, krvava… ali pobjeda i konačna. Vratio se Ivan Crveni, za kojeg su mislili da je mrtav. A nije se vratio od dobra, nego da braći uzme dio sirotinje, jer se drugčije ne vraćaju bjelosvjetske protuve.

Bijahu SSSR i SFRJ prekinule ideološki pupak, već par godina, kada se austrogurskom cestom od Nikšića prema i kroz Drobnjak pojavila delegacija sa juga, a sa sjevera durmitorski Centralni komitet raspoređen kao tragači na mine ili divokoze, kako im ne bi utekao Ivan Crveni, koji je dobrovoljno živio Krnovo kao personifikaciju sibirskih nedaća i kazamata. I čini mi se, iako lažem, da su ga sahvatali podno Krnovskih vrela, a ne bi ga nikad uhvatili, iako ih je vidio, ali su goveda marke „buša”, ovce marke „pramenka”, brdski konjić za tovara i konjić „jajećak” nasrnuli na Radonjin vrt, jedinu oazu pitomine na čitavoj Krnovskoj visoravni. Između hajke i čista obraza, Ivan Crveni je izabrao klopku. Odbio je nasrtljivo živo od Radonjine oaze, podbo jajećaka u slabine i digao ga na zadnje noge kao Džeronimo iz uzbudljivo predvidljivog vesterna, a onda se okrenuo istoku, i umjesto da se prekrsti posljednji put kao „pravoslavni komunista” isimulirao je „smrt fažizmu, sloboda narodu” sa pesnicom na čelu, knedlom u grlu i horizontom u očima. Drekno bi on, kao na svoja goveda, ovce i konje, ali nije htio da ispoštuje lovce. Na svoju glavu. Na svoj obraz. Na svoju ideju. Na svoju viziju… Istina je šta su oni rekli, a laž je da sam ga ja čuo, ali to više nije važno, radi se o postmodernoj:

– Jesi li ti drug Vladimira Iljiča Lenjina?
– Jesam.
– Jesi li ti osnivač KP Jugoslavija?
– Jesam.
– Jesi li organizator 13-og ustanka?
– Jesam.
– Jesi li ti ranjen u Staljingradskoj bici?
– Jesam.
– Je li Trocki peder?
– Jesam.
– Je li Frida Kalo kurva?
– Jesam.
– Je li Donald Tramp idiot?
– Jesam.
– Jesi li lud?
– Nijesam.

Da je rekao da jeste, vjerovatno bi ga poslali na Goli otok. Ovako su shvatili da je lud. Bar tako kaže legenda. Danas mu nema ni groba ni mramora. Samo se još vjetrenjače ponekad u dugim zimskim noćima se sjete crvenog viteza. Ili sam to utripovao. Biće da jesam. I mi smo otjerali „crvene” i strpali ih u „istorijske rezervate”.

Obrad NENEZIĆ