Sinoć sam zatekao majku u suzama. Gledala je neku emisiju humanog karaktera, i već sam htio da dignem graju da ne vjeruje masmedijima, posebno tabloidnim, ali sam se zakovao za fotelju i odgledao emisiju do kraja. Kamerman je čitavo vrijeme zumirao neobično reljefno lice glavne akterke za kojim je plakao film još od kada je „voz” braće Limijer jurnuo u publiku, a onda nastao polom prosvijećenih Parižana da glavom bez obzira nađu spas od krvoločnog predatora koji je jurio da ih pregazi. Neobično je što znam još živih Nikšićana, koji su bili svjedoci tog monstruoznog čina u Grand kafeu, iako su rođeni uz ili posle Drugog svjetskog rata. No, oni isti primaju i boračke penzije jer su iz majčinih trbuha ili očevih testisa jurišali na švapsko-talijanske agresore, kao i na domaće izdajnike i saradnike okupatora. Ono što je zajedničko: Parizu, glavnoj akterki, braći Limijer i vozu jeste da je otac čemerne „heroine” bio slikar, unakaženog lica od bombe neeksplodirane u švapskom bombardovanju grada pod Trebjesom, koji je u Parizu traćio godine da postane poznati svjetski slikar, a kasnije i scenograf, ali se vratio sa tuberkolozom i oženio medicinsku sestru kao jedan poznati nikšići pjesnik tih godina. Ne znam kako je izgledala pjesnikova supruga, ali slikareva je bila „spužva”, kako smo je zvali jer njeno lice ličilo na zgužvani sunđer, ili bolje iscijeđenu suvu drenovinu. Bila je već u godinama kada se udala za imućnog slikara, kojemu je više bila potrebna njegovateljica i sluškinja, nego žena u punom i plemenitom smislu te riječi. Stariji, među kojima i moja majka, kleli su se da je „spužva” bila lijepa kao anđeo sve dok je nije zaveo neki „mladi oficir”, a posle se ispostavilo vojnik – šofer zajebanog oficira. Dovitljivi vojnik, odnekud iz Bosne oblačio je uniforme svog pretpostavljenog – pukovnika Labovića, komandanta Kasarne 13. jul, i tako zgodne Nikšićanke zavodio turirajući moćnu „fiatku” koju su samo gledale u ratnim filmovima da voze fašistički oficiri, te partizanski kad se na kraju filma oslobodi zauzeta teritorija. Kada se saznala prevara kunu se da se rasna ljepotica pretvorila u spužvu ili iscijeđenu drenovinu. Sve bi to bila priča rekla-kazala da „spužvina” kćerka „tragična heroina” emisije humanog karaktera nije bila moja simpatija, prije mog prvog odlaska iz grada čelika, piva i rokenrola. I ne samo moja. Zvali smo je meleskinja, mulatkinja, indijanka, indijka… svakako što je ličilo na neobjašnjivu ljepotu koja je privlačila nikšićke tinejdžere napaljene na filmske junakinje koje su preplavile prve prave bioskope i televizijske ekrane. Nama nije smetao njen rošavi otac koji je kašljao kao „čoperi” prvih bajkera ispod Trebjese, niti njena majka „spužva” koja je svakodnevno „fićom” išla i vraćala se sa posla, nemajući potrebu da ikom kaže dobar dan ili do viđenja. Mi smo ispod očiju, zavjesa, škura… gledali gipku „heroinu” kako njiše kukovima našom ulicom i svima se osmjehuje kao Sofija Loren svojim filmskim partnerima. Ali, iver ne pada daleko od klade.

Slikar je umro negdje devedesetih, a ubrzo za njim i „spužva” referisala mi je majka telefonom dok sam sam se sa studija interesovao šta je novo u gradu. Sa njima sam zaboravio i moju simpatiju iz tinejdžerskih dana, sve dok se nijesam vratio po ko zna koji put u grad pod Trebjesom i zatekao majku kako ispeglanom maramicom suši izbrazdane podočnjake gledajući u „spužvinu” kopiju na televiziji. Krivila je i nevine i krive, i krive i prave, ali nijednog trenutka nije okrivila „spužvu” ili „tragičnu heoriunu”. Posumnjao sam u majčin feminizam, ali bilo je kasno da u njenoj 74oj godini raspravljamo o takvim pojavama. No, da li zbog začudnosti koje je izazvala moja majka ili od priče koja me potresla, ne znam, ali nijesam oči sklopio. Jutros dok prelistavam vijesti na internetu opet sam na istoimenom portalu koji je prikazivao emisiju humanog karaktera našao tekst o „tragičnoj heroini”. U komentarima, odnosno u dijalogu, dokonih stručnjaka opšte prakse, za divno čudo, našao sam rješenje drame koja mi nije dala da spavam. Iako je velika mogućnost da je ovo samo jedna verzija tragedije jedne porodice, ipak genetika sa kojom sam upoznat daje mi za pravo da sumnjam da su dežurni mizantropi i mizogini blizu istine, pa dijalog prenosim od tačke do tačke: DOBRICA71: Kurva. Sve je prodala i uložila u drogu. Nemoj da mi je ko od vas pedera zucnuo. Znam je ko svoj džep. Čim su joj umrli roditelji dovela je u kuću dilera. Znam i njega. Gradski šljam. Udbaš. Radi za državu. Nemoj da mi je ko pisnuo od vas pičaka. Za partiju lijepi i buca plakate, a u slobodno vrijeme diluje. Ili oblači uniformu i bije narod na protestima. Natjerao je da proda jednu, pa drugu kuću, pa stan u gradu i sve su uložili u drogu, ali su zasmetali ovim glavnim iz države što najviše diluju i oooops – kavez. Mala bara mnogo krokodila. I kako prođu gušteri među krokodilima – nemoj ko da je pisnuo od vas dilindara. Znam ih ko svoj džep… TAJNA VEZA64: Sve za ljubav, majmune! Nije tačno da je dilovala. Zaljubila se u kretena kao što si ti. Ista ološ muška samo različite uniforme! Dobili su autistično dijete. Sina, ono slatko stvorenje koje drži u krilu. I kao svaka žena koja voli pokušala je da izvuče iz dugova svog čovjeka, jer je prvo uzeo pare na kamatu da pokrene biznis, pa kad je propao počeo je da diluje za koga je stizao, pa kad je uhapšen prvi put, prvo je prodala jednu kuću da vrati kamatu da ga ne ubiju, pa drugu kuću da vrati glavnicu, da ga ne ubiju, pa je prodala stan da pokrenu njegov biznis, ali je već bilo kasno… Nije više volio ni nju ni ono slatko bolesno stvorenje, uzeo je pare i nestao. Sad je ona socijalni slučaj. Sve vam jebem, svi se muškarci isti… DOBRICA71: Ko je jebe kad je budala! TAJNA VEZA64: Dabogda ti kćerka bila takva budala, majmune…

Ne, nijeste u pravu, bez obzira koliko se svojim (ne)znanjem radujemo tuđoj nesreći, promrmljao sam u bradu i osvrnuo se da me majka ne čuje, nije to ljubav to su geni. Da ste znali „spužvu”, njenu majku, znali biste da su one različite, potpuno različite od svih ostalih žena i muškaraca na ovoj planeti. One ne znaju šta je država, partija, parlament, izbori, dileri, droga, kuće, stanovi… Njih ljubav suši do kraja. Djeca samo usporavaju taj bolni smrtni proces.

Obrad NENEZIĆ