Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima
MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?
HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to „nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.
MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?
HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.
MONITOR: Haški tribunal je podigao optužnice i protiv dijela hrvatskog vojnog vrha, a Karla del Ponte je tvrdila da je i optužnica za Tuđmana bila spremna, ali je on preminuo. Ni domaće pravosuđe nije pokazalo spremnost da procesuira ratne zločine ili da te procese, u razumnom roku, dovede do kraja. I od međunarodne zajednice i od današnje demokratske Hrvatske, akteri Domovinskog rata, uglavnom su ostali nedodirljivi. Kako to razumijete?
HEDL: Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako vladajući u Srbiji govore da je Haški tribunal antisrpski i da je sudio samo Srbima. Isto ponavlja i dio hrvatske politike, naravno misleći na Hrvate. Nažalost, Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerena: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima. Pa su se onda lokalna pravosuđa počela ponašati kao mali haški sudovi. Može ovako, a može i onako. A onda su lokalna pravosuđa, sudeći za ratne zločine svojim sunarodnjacima, krenula logikom „jest da su to kurvini sinovi, ali to su naši kurvini sinovi“. Pa imamo to što imamo. Imamo murale „heroju“ Ratku Mladiću po Beogradu, ili mural Mihajlu Hrastovu u Karlovcu kome je bilo suđeno jer je u „samoobrani“ ubio 13 rezervista JNA, ili pak Milorada Dodika koji negira geniocid u Srebrenici. Ne čini li vam se kako to „sjeme zla“, posijano i pritajeno u plodnom tlu, čeka neku buduću kišu, da proklija, nikne i procvjeta cvjetovima zla?
MONITOR: Vesna Teršelič, poznata antiratna aktivistkinja, upitana da reaguje na jednu od izjava za ratne zločine optuženog Branimira Glavaša, odgovorila je da je njegove izjave najbolje ignorisati i djelovati proaktivno u pitanjima međunacionalnih odnosa. Šta mislite o „fenomenu Glavaš“ i ovoj reakciji Vesne Teršelič?
HEDL: Kad se izgovori ime onog kojeg ste spomenuli prva mi je pomisao da dobro, pedantno, dugo i pažljivo, onako kako to čine kirurzi, operem ruke. Iz osjećaja nepodnošljivog gađenja prema tom stvoru, prema svemu što se oko njega događalo i još se događa. Napisao sam knjigu o tome 2010. Ondje sam rekao sve što je trebalo reći. Slažem se s Vesnom Teršelič: ignoriranje je ono što zaslužuje, duboko, posvemašnje i trajno.
MONITOR: Zagreb danas vodi lijevo-zelena koalicija „Možemo“. Može li ona u budućnosti ozbiljnije razbiti višedecenijski dvopartizam i neku vrstu „zarobljavanja politike“ u Hrvatskoj, koja već decenijama opstaje?
HEDL: Politička platforma „Možemo“ koja danas vlada Zagrebom bila je velika nada ne samo za glavni grad već i za Hrvatsku. Upravo u smislu da bi mogla razbiti politički monopol HDZ-a i SDP-a i ponuditi Hrvatskoj mogući „treći put“. „Možemo“, platforma koja danas vlada Zagrebom, susrela se s mnogim ormarima punim kostura, ostavštinom 20-godišnje vladavine Milana Bandića, pokojnog gradonačelnika Zagreba. Oni sada moraju povlačiti brojne nepopularne poteze (ukidanje uhljebničkih radnih mjesta, ukidanje naknade roditeljima koji su rađanje djece shvaćali kao obiteljski biznis, uvođenje reda u razvrstavanje otpada što nužno poskupljuje odvoz smeća…), ukidati sinekure i zaustaviti politiku pijanog milijardera. Moraju štedjeti u gradu koji je do grla u dugovima, u kojem se raspada infrastruktura i voda (čak i doslovno) curi na sve strane. Sve su to nepopularni potezi, koje Bandić, da je živ ne bi povlačio. Zato je i dobivao silne izbore. Može se lako dogoditi da na sljedećim izborima „Možemo“ izgubi Zagreb, a onda su im šanse u ostatku Hrvatske (gdje i sada, osim Zagreba, praktično ne postoje) apsolutno nikakve. Na radost HDZ-a pa i SDP-a. Jer u Hrvatskoj, kao u onoj srpskoj pjesmi, da parafraziramo njen naslov – do izvora (vlasti) dva putića vode.
Mnogo ljudi u Hrvtskoj o Titu drugačije misli nego što to prezentira vlast
MONITOR Titova vlast je donijela Hrvatskoj teritoriju koju danas ima. Brojnim Hrvatima kao da „ne prija“ sjećanje na njihovog slavnog zemljaka?
HEDL: Puno ljudi u Hrvatskoj o Titu, njegovoj ulozi i vladavini misli puno drugačije nego što to javno prezentira vlast. Tuđman je na Pantovčaku, među bistama hrvatskih velikana, držao i Titovu. Bila je ondje i za Mesića i Jospovića, pa ju je uklonila Kolinda Grabar Kitarović. A Milanović, socijaldemokrat, nije je vratio. Trg Maršala Tita stajao je u Zagrebu za vrijeme cijele Tuđmanove vladavine, a onda je ime trga promijenio Milan Bandić, bivši socijaldemokrat. Aktualni predsjednik gradske organizacije SDP-a Zagreba Viktor Gotovac, najavljuje kako će vratiti ime Trga maršala Tita kada SDP osvoji vlast u Zagrebu.
Priče o Titu kao diktatoru, krvniku, jednom od najvećih zločinaca u povijesti, ta mantra hrvatske krajnje desnice, pada u vodu jednom već toliko puta izrečenom usporedbom: sjetite se sprovoda Josipa Broza i uporedite ga s Tuđmanovim. Znam puno ljudi u Hrvatskoj koji su svjesni svega što je učinio Tito, i dobrog i lošeg. Ali me čude oni koji veličaju Pavelića, poglavnika koji je dobar dio Dalmacije i Istru predao fašističkoj Italiji, a pljuju po Titu koji je vratio taj dio Hrvatske.
Dejton je rasplinuo slatke snove o podjeli Bosne, ali ne i otklonio
MONITOR: Hrvatska se već duže ponovo otvoreno involvira u krizu u BiH. Kako tumačite način na koji hrvatski lideri danas zastupaju interese Hrvata u BiH?
HEDL: Ne samo sada, kada se premijer i predsjednik ni o čemu ne mogu dogovoriti, već od ranije, Hrvatska nema jasnu politiku prema BiH. Tuđman je, stojeći pred zemljopisnom kartom Hrvatske, govorio kako država ima neprirodan oblik, ako kiflica, koju treba popuniti. Maštao je o Banovini hrvatskoj koja bi taj „neprirodni oblik“ zaoblila, popunila. Pa pokušaj stvaranja Herceg-Bosne, pa hrvatska uloga u ratu u BiH (HVO – Hrvatsko vijeće obrane), u kojem Hrvatska nije sudjelovala kao što ni Miloševićeva Srbija nije sudjelovala u ratu Hrvatskoj. Dayton je rasplinuo slatke snove o podjeli Bosne, rasplinuo ali ne i otklonio. Čudne se stvari zbivaju u četverokutu Dragan Čović – Andrej Plenković – Milorad Dodik – Zoran Milanović. Taj četverokut podijeljen je na dva jednakokračna trokuta, u kojima, ovisno o vremenu i prilikama, svatko od njih može biti dio jednog. No problem je što BiH čini jedan drugi trokut, koji nije jednakokračan, već raznostraničan, a čine ga Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Čini mi se da hrvatska politika (pa neka mi bude dopušteno reći: ni srpska) to nisu shvatili.
Nastasja Radović
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice