INTERVJU
Dragan Velikić, književnik iz Beograda: Čitava Srbija je Vučićev talac
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor onlinePrvi put u istoriji Srbije kriminal je savladan tako što mu je ukinuto ime, tačnije što je premješten u legalne tokove svakodnevnog života, što je legalizovan potpunim izostankom sankcionisanja glavnih igrača. Jedina institucija koja još uvijek postoji u Srbiji je Ulica. Ovu vlast samo Ulica može otjerati
MONITOR: Idućeg mjeseca iz štampe izlazi Vaš novi roman Adresa. Šta je tema tog romana?
VELIKIĆ: Grad kao prostor mojih romana prisutan je već od prvenca Via Pule pa do ovog poslednjeg Adresa. Pored Beograda i Pule, tu su još Beč i Budimpešta. Sve su to mesta u kojima sam živeo, i ništa logičnije nije nego da se imoji junaci kreću tim prostorima koje dobro poznajem.
Roman Adresa je do kraja beogradski roman. Ideja mi je bila da dam život grada, njegovo postojanje u vremenu, ali i život jednog običnog čoveka u tom gradu, i u paralelnom vremenu ‒ onom sopstvenog postojanja i onom postojanja grada ‒ to sam želeo da uhvatim. Toliko toga je prošlo Beogradom, toliko naroda, vojski, nebrojeno različitih života, što je moralo ostaviti neki trag. Dakle, jedna linija romana prati život grada od rimskih vremena do danas. Glavni junak je dokumentarista u Muzeju pošte. Samim tim sam odredio njegovu vizuru, koja je postala i moja vizura, pa sam se zato bavio velikim sistemima kao što su pošta i železnica. Kako roman odmiče, sve više postaje važna ona linija romana koja prati dešavanja u Anno Domini 2018. Tu je svakodnevica Beograda danas, u vreme vladavine razbojničke družine koju čini vrh stranke na vlasti.
Nije preterano reći da je Beograd pod okupacijom. Ovde ljudi gladuju, doslovno se ubijaju zato što ne mogu da plate račun za struju. I zato sav taj lunapark u koji je Srbija pretvorena. Zato jelke, Deda Mrazevi, saonice i jeleni na ulicama i trgovima Beograda, zato jarboli, novogodišnji ukrasi od oktobra do marta, sva ta lažna bajkovitost ‒ veštičina kuća za Ivicu i Maricu, zato rijaliti na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, da ti bedni i poniženi građani ne vide u čemu žive. Srbija je zemlja pod anestezijom.Ali, pored svega Beograd je grad neverovatne energije, i uvek se u čudu pitam odakle izvire taj duh, taj humor, ta kreativnost. Pokušao sam da u romanu Adresa dam jednu sveobuhvatnu sliku tog grada.
MONITOR: Nedavno ste rekli da je Srbija privatna država u kojoj su institucije samo makete, a sumnjiva prošlost kapital bez kojeg nema napredovanja. Zašto to tvrdite?
VELIKIĆ: Nije tu ništa skriveno, svako ko živi ovde, pa bogami i u susedstvu, zna na sopstvenoj koži šta je privatna država – to je kvazi država u kojoj zavisiš isključivo od volje vladajućih – što političara, što lokalnih moćnika koji su u dilu sa tim političarima. Primera je bezbroj, prosto ne znam za koji bih se uhvatio, jer nema smisla da zaseni ostale, a toliko ih je da sve starije od mesec dana pa nadalje ‒ pada u zaborav.
MONITOR: Kako je predsjedniku Srbije Aleksandru Vućiću uspjelo da Srbiju potčini – da ne poštuje Ustav, da kontroliše većinu institucija i medija…?
VELIKIĆ: To je čitav lanac događaja čiji je ovo rezultat. Vučićev dolazak na vlast rezultat je opravdanog nezadovoljstva vladavinomdemokratske koalicije, koja nije uspevala dovoljno brzo da odgovori na očekivanja građana, i dovoljno uspešno da se izbori sa svim avetima prošlosti. Lustracija nije bila sprovedena, večiti preletači su zagadili Demokratsku stranku – evo ih danas kao perjanica Vučićevih tzv. naprednjaka – građani su ih zbog toga kaznili, a ispostavilo se da su sebe kaznili; da smo svi kažnjeni, svi koji ne činimo političko-kriminogeni vrh vlasti u Srbiji. Kažnjeni su i ovi mučenici što za sendvič, ili zbog različitih pretnji, kaskaju za cirkusom i glume budale glumeći zainteresovanu publiku, jedino što nisu svesni da samo suprotstavljanjem mogu da počnu normalno da žive; ovim svojim tužnim bauljanjem od mitinga do mitinga samo produžavaju agoniju.
Trenutno je predsednik Vučić u predizbornoj kampanji‒ jer u Srbiji su redovni samo vanredni izbori ‒ i sa bulumentom bednih i poniženih ljudi, dovedenih kao roblje o trošku poreskih obveznika, obilazi opljačkanu i upropaštenu zemlju. Čitava Srbija je njegov talac. Koliko mora biti amoralna osoba, pa da naruči takav rijaliti u cilju ažuriranja laži, kojima već sedam godina nemilice zagađuje javni prostor. I što je još gore, koliko mora da je ludilo koje opslužuje takvu bestidnost.
MONITOR: Jesu li i u Srbiji prljava biografija i sumnjva prošlost najbolja peporuka za napredovanje u politici i biznisu?
VELIKIĆ: Što se sumnjive prošlosti tiče – to je jedina ulaznica za ulazak u svet politike, jer je to čvrsta garancija da ćete raditi sve što vam se naredi. Ljudi čistog obraza i čiste prošlosti ne ulaze u kombinacije, jer nisu podložni manipulisanju. I bojim se da to nije srpski specijalitet, da se globalna politika toga odavno setila.
MONITOR: Da li Srbija treba da prizna Kosovo?
VELIKIĆ: Problem koji Srbija i Kosovo imaju građen je više od jednog veka, gradili su ga i kraljevi i premijeri – Tito ga je držao pod kontrolom, ali suštinski se ni njegova politika nije bavila dubinom problema –a vi sada od mene očekujete da ga presečem, kao Gordijev čvor? Srbija i Kosovo moraju da nađu zajednički jezik i izlaz za probleme čitavog ondašnjeg stanovništva, ljudi koji podjednako žive katastrofalno, na obodu civilizacije, nezavisno od nacionalne pripadnosti. Nemam poverenja ni u srpske, ni u albanske političare, kao što ne verujem ni da evropske institucije koje se bave Kosovom razmišljaju o ljudima. Kao i u Srbiji, i na Kosovu kao jedini izlaz vidim da ljudi shvate da su oni ti koji su odgovorni za društvo u kome žive, da počnu da razmišljaju sopstvenom glavom, da slome stereotipe, da shvate da im je dužnost da zaštite i pripadnike onog drugog naroda, da se pobune protiv mafijaške politike koja ih guši sve zajedno i ne da im da žive.
MONITOR: Vučić je poručio da Srbija nikada neće prihvatiti ultimatum koji je Priština postavila usvajanjem platforme, uz prijetnju: ,,Sada sikter sa tim papirom, bando iz Prištine…” Kako to komentarišete?
VELIKIĆ: Pa to morate Vučića pitati, ja zaista nisam sposoban da komentarišem njegove izjave, njegove ‘’danas jedno, sutra drugo, prekjuče treće…’’. Šta Vučić izgovori, to ni Vučić ne zna šta znači, a ne mi ostali. Da je bahat i primitivan to je jasno.
MONITOR: Šta će se postići građanskim protestima u Srbiji?
VELIKIĆ: Važno je da se ponovo aktiviramo, da probudimo energiju koja je nekuda iscurela poslednjih decenija, da se vidi koliko nas je nezadovoljnih, da se ohrabre oni koji zbog straha ne smeju da se pojave, da dignemo glavu konačno i stresemo nesumnjivo najgoru vlast koju je Srbija ikada imala. Ovo jeste dno dna. Ja uvek gledam pozitivno, pa računam da nam se sve desilo da bismo se probudili i preuzeli konačno odgovornost za svoje živote.
Srpsko društvo je na korak od opšte amnestije kriminala. Prvi put u istoriji kriminal je savladan tako što mu je ukinuto ime, tačnije, što je premešten u legalne tokove svakodnevnog života, što je legalizovan potpunim izostankom sankcionisanja glavnih igrača. Jedina institucija koja još uvek postoji u Srbiji je Ulica. Ovu vlast samo Ulica može oterati.
MONITOR: Tokom protesta građani su prije nekoliko dana organizovali ,,Dnevnik slobodne Srbije” ispred zgrade RTS-a. Kakave su šanse da profesionalizam u medijima nadvlada propagandu i tabloidizaciju, da mediji budu nezavisni i slobodni?
VELIKIĆ: Šanse su velike od trenutka kada počne da se primenjuje zakon, kada vlasništvo medija postane transparentno, kada se govor mržnje bude kažnjavao, kada se neizveštavanje sa mesta događaja – a mesto događaja im je tik ispred zgrade Televizije – kad se bude sankcionisalo od strane profesionalnih udruženja… Ma vrlo je jednostavno, pogotovo što znam koliko je dobrih i poštenih novinara u državnim medijima. Ali taj sam vrh piramide, zaštrašen ko zna čime, preplaćen našim novcem, čvrsto drži produžene uzde iz SNS-a. Do jedne ure – što bi se kod vas reklo. Kad pukne – biće grdno.
MONITOR: Godinama pišete za domaće i strane listove eseje “stida i opomene”, razobličavajući visoku politiku, pa zbog toga za Vas kažu da ste individualac koji protiv sebe ima sve, a ponašate se kao pravi džentlmen, kao da je cio svijet na Vašoj strani….
VELIKIĆ: Ha ha ha … to ste vi citirali mog prijatelja Miljenka Jergovića. Pa ne umem da vam odgovorim… Ja se trudim da budem na strani istine, to valjda čoveku daje najveću snagu. I nisam neki ogorčen čovek, jer ja sam od 90-ih prisutan koliko-toliko na kulturnoj mapi Evrope. Nije ni ta Evropa cvećka, ali svuda ima divnih ljudi, uspešnih izdavača, odličnih prevodilaca. Moj svet nije skučen, to mi daje dodatni osećaj slobode.
MONITOR: Zašto u ovom našem regionu nema više intelektualaca koji tako reaguju na ovo što se dešava u bivšim jugoslovenskim republikama?
VELIKIĆ: Ja bih vam sad iz rukava izbacio desetine imena časnih žena i muškaraca koji su dežurna savest ovog prostora, ali me je prosto strah da se ne mogu svih setiti, pa ću mnoge izostaviti. Dakle, ima ih podosta. Pitanje je da li im mediji daju dovoljno prostora, i da li mogu da stignu do građana od silnih krimi-seksi afera učesnika rijalitija koji pune medije. I do vas je, gospodo u medijima, i to u velikoj meri.
Veseljko KOPRIVICA
foto: Milovan MILENKOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
KOLAŠINSKI PLANOVI – BEZ LJETNJIH MANIFESTACIJA: Neshvaćena turistička priča
-
PETNJICA: PREDIZBORNA FABRIKA PEŠKIRA: Sto odsto pamučne prevare
-
WHY MINISTRY OF EDUCACTION PROTECTS DIRECTOR OF ELECTRO-TECHNICAL SCHOOL IN PODGORICA: Reward for violence
-
VESELIN VUČUROVIĆ, ISTRAŽIVAČ I INOVATOR DRUŠTVENIH I PRIRODNIH PROCESA: Mjesečni račun za struju – jedan euro
-
Milan Lane Gutović
-
Teokratski Balkan
INTERVJU
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre
Objavljeno prije
3 danana
24 Januara, 2025Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre
MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?
VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.
MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja, ili za partijske interese?
VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.
MONITOR: Ako su partijski interesi ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?
VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.
MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju, se nastavljaju i čini se rastu. Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?
VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.
MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?
VUKOVIĆ: Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.
Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.
MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?
VUKOVIĆ: I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.
MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?
VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.
MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?
VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.
MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?
VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost
Objavljeno prije
3 danana
24 Januara, 2025Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu
Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.
Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.
Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.
MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?
RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.
Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.
MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?
RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.
MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i na koje ste prepreke nailazili?
RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.
MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?
RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.
MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?
RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.
MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?
RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.
M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene
Objavljeno prije
3 danana
24 Januara, 2025Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike
MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani, nezadovoljni i već višestruko razočarani građani lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…
MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?
STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike. U poslednjoj deceniji protesti su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i tragičnim događajima iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste. Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.
MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?
STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja vodi preuranjenim podelama.
MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?
STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene. Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike.
MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?
STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“. Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.
MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?
STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?
MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?
STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.
Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.
Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.
MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?
STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.
U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”
Vučić se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“
MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 dana
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 3 dana
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Voz
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Dijalektika ljudskog života
Ferid Muhić
Novi broj
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
Izdvajamo
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
-
INTERVJU4 sedmice
PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika
-
DRUŠTVO3 sedmice
GOVOR MRŽNJE I MI: Nekažnjiv, pa raste
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJ – NAJPOTCJENJENIJA TURISTIČKA DESTINACIJA EVROPE: Iz Londona se bolje vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
BEZ DOGOVORA U BUDVI: Vlada zakazala konstitutivnu skupštinu
-
DRUŠTVO3 sedmice
SKUPŠTINA CRNE GORE: Godina počinje blokadom
-
Izdvojeno3 dana
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
OKO NAS4 sedmice
PRIMORCI SLOŽNO TRAŽE DECENTRALIZACIJU: Nadležnost, briga o resursima i novac da ostanu opštinama