Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA: Vrijeme političke infantilizacije je još u zenitu

Objavljeno prije

11 mjeseci

na

Vučić je velemajstor proizvođenja kvazidogađaja i dramatizacija u kojima stvari može preokrenuti samo njegova odluka, donijeta – naravno u posljednji čas

 

 

MONITOR: Da li je neslaganje naših prodemokratskih stranaka stvar njihove demokratičnosti ili nečeg drugog?

STOJILJKOVIĆ:   Tamo gde nema ni savesti ni moralne odgovornosti, niti je moguće stvari dovesti do eventualne krivične, ostaje samo politička odgovornost. Ona se demokratski utvrđuje na izborima koji nose rizik gubitka vlasti. Čude li zato nastojanja da se torpeduje i minimalna, izborna demokratija? Uz  kontrolu  nad  svim  resursima  moći vlasti poput Vučićeve, koriste još dva oprobana sredstva. Prvo, šire svoj front tako što nakon svakih izbora neko ko je ”zanoćio u opoziciji ne odoli da se probudi u klupama vlasti”. Drugo, tako što kombinovanjem izbornih mućki sa datim  delimičnim ustupcima uvek oko izbornog nastupa  podeli opoziciju. Dakle, ne radi se o višku demokratije u opozicionim redovima, jer se vidi da su i ove stranke  spremne da isključuju nedisiplinovane odbore, već o nedovoljnoj moći očuvanja bar strateškog jedinstva u situaciji decenijske neravnopravnosti i posledične frustriranosti. Na kraju, kad se, uz jedinstvo, sklope gubitak podrške spoljnih veto igrača i masovni izlazak nezadovoljnih građana na ulice, ipak dođe do promena.

MONITOR: Oni koji u Srbiji bojkotuju dio ovih izbora, kao glavni argument pominju da su u pregovorima sa vlašću došli do toga da je „imaju u šaci“, a da je izlazak na izbore 2.juna velika greška. Da li je mogućnost izbora na jesen bio samo „golub na grani“, kako komentarišu neki od protivnika bojkota?

STOJILJKOVIĆ: Izborni uslovi su daleko od prihvatljivih ali takvi neće biti ni posle leta. Mali pomak je ipak napravljen ali je plaćena cena podela opozicije. Pri tome, nije lako objasnti da, pod istim uslovima, na neke izbore hoćeš a na druge nećeš. Ostaje nada da će se nešto promenti do krajnog roka za prijavu izbornih lista. Ili bar da se  neće razoriti strateško opoziciono jedinstvo koje se raspada međusobnim sumnjama i optužbama.

MONITOR: Više predstavnika opozicije je bilo u posjetama i razgovorima u Evropskom parlamentu, Bundestagu, francuskom Savjetu…Utisak je da je efekat njihovog lobiranja za skretanje pažnje EU na izbornu kradju, imao domet samo do Rezolucije EP. Stigao je izvještaj ODIHR i njegovih 25 preporuka i manje-više jasnog pritiska na vlast. Da li je moguće da je donijeta odluka da Brisel zaustavi dalje javne pritiske na Aleksandra Vučića?

STOJILJKOVIĆ: Brisel je već zabavljen sopstvenim izborima i već tradicionalno licemerno sklon da gleda da, u svom procenjenom geostrateškom interesu, oprosti nepodopštine svakom igraču stabilokrati koji je “mangup iz naših a ne njihovih redova“.  Konkurs za miljenika je, međutim, ipak otvoren i Vučić može biti zamenjen nekim lojalnijim – a ako se baš posreći i sklonijim demokratiji.

MONITOR: Savo Manojlović, predvodnik pokreta Kreni-Promeni, izaći će prvi put na izbore i to kao kandidat za gradonačelnika Beograda. Nije pokazao volju da bude dio opozicije „Biram borbu“. Da li bi Manojlović mogao da ispuni vakuum „perspektivne“ građanske desnice?

STOJILJKOVIĆ: Nadajmo se da je tačna procena da Manojlović siguno prelazi cenzus, da će Kreni-promeni izvesti na izbore i nešto apstinenata i da će biti u postizbornom savezu sa “Biram borbu” koalicijom. Naći će se tu i neki iz građanske desnice koja je već uspešno izmrvljena ili pak integrirana u poredak. Kad ćemo već postati politički punoletni ?

MONITOR: Ovog mjeseca se u GS UN glasa o predlogu Rezolucije o genocidu u Srebrenici- a u Komitetu ministara SE o prijemu Kosova u članstvo. Pokrenute su, u zadnji čas, i neke diplomatske aktivnosti. Koliko ovaj „prekretnički maj“ ide na ruku učvršćivanju pozicije Aleksandra Vučića u predizborno vrijeme?

STOJILJKOVIĆ: Vučić je velemajstor proizvođenja kvazidogađaja i dramatizacija u kojima stvari može preokrenuti samo njegova odluka, doneta – naravno u poslednji čas. Igrač na više razboja istovremeno iz  nevolja izlazi tako što servilnost prema moćnicima  prepokriva verbalnim junačenjem za unutrašnju upotrebu. I prolaziće mu to sve dok polovina birača drži  da je narod bez vođe koga samo treba slediti, kao telo bez glave.

MONITOR: Aleksandar Vučić je nedavno neke predstavnike SAD i Švajcarske nazvao„odvratnim“.  Za slovenačke je rekao da su „najodvratniji“. Pravdao se a posle i izvinio „slovenačkom narodu“…Njegove inicijative u Njujorku i Strazburu nisu dobro primljene u regionu. Procjenjuje se da je i ono što govori Dodik, njihova zajednička odluka. Da li Vučić „zna“ da je još nezamjenjiv regionalni igrač i za Zapad i za Istok?

STOJILJKOVIĆ: Zna, naravno i to sve dok uspešno hoda po žici i čini se da, iako mu ni Istok ni Zapad ne veruju, ne vide mu još realnu zamenu nekim lojalnijim. Kao ni sopstveni uplašeni građani skloni, recimo, da poveruju da je odbrana Dodika, odbrana Srpske. Verbalni ispadi poput Vučićevih ili Dodikove rasistoidne priče da ne može da deli isti vazduh sa Bošnjacima – koja se posle pegla u izjavi koja cilja tek bošnjačku političku elitu nije, međutim,  tek lokalno izolovana pojava. Radi se o globalnom trendu histerizacije reakcija na neistomišljenike koja se širi medijima i društvenim mrežama, odnosno  kenselovanja neistomišljenika kao agresivnoj reakciji na negdašnja preterivanja  političke korektnosti.

MONITOR: Ministar spoljnih poslova BiH, Elmedin Konaković, „ocrnio“ je ambasadora Izraela u Srbiji, Jahela Vilana, zbog njegove izjave da je teško upoređivati holokaust i genocid u Srebrenici…Reagovanje Izraela na Hamasov napad, u Gazi je do sada životom platilo više od 35.000 ljudi, mahom civila. U kom „svijetlu“ biste posmatrali ovaj nediplomatični sukob?

STOJILJKOVIĆ: Očito da ni žrtve genocida nisu imune na neku vrstu „ ekskluzivnosti u patnji “ ali ni na spremnosti da, kao Izrael u Gazi, primeni genocidnu reakciju na teroristički napad. Na drugoj strani, u priči o rezoluciji Generalne skupštine o genocidu u Srebrenici, ima čini se bar jednako želje da se-unutar geostrateških igara i sponzorstava, ojača argumentacija da je  Republika Srpska  genocidna tvorevina, kao i   nastojanja  da  se zločini  nikada  ne zaborave i ne ponove.

MONITOR: Oba doma Kongresa su izglasala 95 milijardi pomoći saveznicima SAD. Predsjednik Džozef Bajden je zagovornik rješenja o „dvije države“ na Bliskom istoku, ali i insistiranja da Ukrajina „ide do kraja“ u ratu sa Rusijom. Tajvan je element glavnih neslaganja SAD i Kine…Kako  je predsjednička trka uveliko u toku, koliko će stavovi o spoljnoj politici i finansiranju saveznika uticati na njen ishod?

STOJILJKOVIĆ: Kako su samo stvari izgledale jednostavno pre samo tri decenije sa padom Berlinskog zida i Fukojaminim panliberalnim Eshatonom i proglašavanjem kraja   istorije. Kapitalizam je ostao bez konkurencije – no, sa decenijskim rastom Kine i agresijom Rusije na Ukrajinu kao imperijalnom reakcijom na prethodnu  tendenciju njenog okruživanja, kao da je Pax Americana dovedena u pitanje. Nadam se da smo tek u drugom hladnom ratu kome sledi, nakon burne decenije sleganja tla, stabilizovan multilateralan poredak a ne već na ivici novog svetskog rata sa samouništavajućim posledicama. Meni se, kao “čudaku“  koji – između plutokratskog kapitalizma sa već perverznim nejednakostima i distopijskom slikom sveta iz Davosa u kome „ nećemo imati ništa a bićemo sretni “ i novih despotija (u kojima spin diktatori sistemom socijalnog bodovanja i obećanim rastom kontrolišu   podanike), bira ono što Piketi   naziva decentralizovanim, participativnim i ekološkim socijalizmom. Izbor između Trampa i Bajdena je neprivlačan ali posledično važan. Trampov populizam je maligna,  “autoimuna bolest demokratije “ (Kin), ali on ne vodi ratove i lako se dogovara sa autokratama. No u svetu u kome vladaju oni koji uspešno upravljaju pažnjom, pobediće onaj ko u prinudnom izboru bolje pogađa moj interes. Ili ga manje iritira. Vreme političke infantilizacije je još u svome zenitu.

 

Nova vlada, stari obrazac

MONITOR: Među 31 ministrom i ministarkom nove Vlade Srbije je i Nenad Popović koji se sa potpredsjednikom Aleksandrom Vulinom nalazi na listi sankcionisanih od strane SAD. Ipak, najveća novost je da je ministarka i Milica Đurđević Stamenkovski, predsjednica desničarske stranke Zavetnici koja je na izborima u decembru bila dio desne opozicije i velika kritičarka vlasti. Kako ocjenjujete logiku kojom je sastavljena ova Vlada?

STOJILJKOVIĆ: I najnovija „prvomajska“ Vučić-Vučevićeva vlada sledi stari obrazac. Prekobrojna je da namiri sve apetite i sklopljena u poslednji čas-iako za to nije bilo nikakvog racionalnog političkog razloga, sem da se unize i disciplinuju njeni članovi. U njoj je jezgro proverenih – koji se rotiraju sa pozicije na poziciju, upotrebljivih na srednji rok i onih koji igraju samo jednu sezonu. U ravnoteži ili šaci se drže sopstveni kadrovi, apetiti partnera i tzv. eksperti koji, na kraju završe kao partijski uhljebi. Povratak Vulina je dokaz da najverniji ponovo izrone i kada to niko ne očekuje. To je i razlog što se vođa tako odano služi na dvoru. Zavetnica i Macura su stara priča o nagrađivanju prebega koji se onda usisaju i marginalizuju. Najzad, Vulin i Popović poruka su za spoljnu publiku upotrebu-što opet ne znači da će vlada voditi prorusku politiku. I da će baš potrajati. Jedan je samo veliki nabildovani Vođa koji nas vodi tamo gde opstaje na vlasti-bila to i nedođija.

 

Ne vjerujući u promjene, birači slijede svoj mali uhljebni interes

MONITOR:. Procjena je da 800.000 ljudi u Srbiji  živi u apsolutnom siromaštvu…Još jedan je Prvi  maj: ima li rješenja za   ovu našu „enigmu“?

STOJILJKOVIĆ: Beg iz siromaštva, kvalitetne  javne usluge i radna mesta su tri teme koje građani EU smatraju prioritetima u anketi Eurobarometra, tokom kampanje za izbore za Evropski parlament. Najvažnija su to pitanja i za građanke i građane Srbije u kojoj , recimo, do plate za pristojan život od hiljadu i stotinak evra ne dosegne bar njih  četiri petine. No ta pitanja nisu i  na vrhu izborne agende zato što svi učesnici  izbora jedno   obećavaju zavodeći siromašnu biračku većinu- a drugo rade kada dođu na vlast, stvarajući sopstvenu klijentelističku mrežu, odnosno servilno služeći korporativnom kapitalu. Posledično-ne verujući više da će se ovde ikada nešto suštinski promeniti, birači slede svoj mali kalkulantski uhlebni interes ili se “lože” na velike teme straha za sudbinu srpstva. Rešenje je u tome da, recimo, sindikati i profesionalna udruženja uspostave svoje zahteve i prinude (opozicione,   demokratske) političke aktere da ih oročeno i kontrolisano ispunjavaju. U prethodno izmenjenom sistemu izbora koji nam obezbeđuje makar približan uticaj onome koji na to ko će se naći na izbornim listama imaju partijske oligarhije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo