Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR POLITIČKE SOCIOLOGIJE Vlast voli poslušne partnere

Objavljeno prije

na

Kad pogledamo političku scenu naših ex-yu država, ali i javnost uopšte, primijetićemo da je u njenoj žiži malo ljudi kojih se sjećamo iz ranih 90-ih, kao onih koji su činili ne tako brojno ali odlučno društvo „prvoboraca”. Njima su se, poslovično, u svojim govorima o lakom pomirenju, često rugali naši ambiciozni političari, sada već i oni koji su vjerno sjedjeli uz Miloševićeve skute. Ipak, jasno je svima, da nije bilo tih ljudi, iz raspadnute i ratom razorene zemlje, ne bi stizao nikakav drugačiji glas. Kako izaći sa tim na kraj, razgovarali smo sa dr Zoranom Stojiljkovićem, profesorom političke sociologije na beogradskom Fakultetu političkih nauka, kojeg bi upravo rado svrstali u to, zašto ne reći, odabrano „prvoboračko” društvo. Stojiljković je nedavno, u izdanju Službenog glasnika, objavio obimnu i sveobuhvatnu studiju Srbija u lavirintima tranzicije. MONITOR: Prošlo je već dvadeset godina od kako je SFRJ počela da se raspada i da se od nje formiraju nezavisne države, te 1991, iz ratnih sukoba. Ali i dalje se domaće i strane javne ličnosti nadmeću u vezi sa odgovorom na pitanje: da li je raspad SFRJ bio neizbježan? Kako Vama to danas izgleda?
STOJILJKOVIĆ: U mojoj mentalnoj mapi prostor eks-Jugoslavije je bio prostor optimalnog – demokratskog i ( multi)nacionalnog redizajniranja i prelaza iz autokratskog u pravno, demokratsko i socijalno odgovorno, evropsko društvo i državu/države. Kriza, strah od promena i dominantna autoritarna i kolektivistička političko-kulturna matrica stanovništva i na kompromise nespremne i nesposobne intelektualne i političke elite raspad su učinile najverovatnijim, ali ne i neizbežni scenarijem, kao i uostalom odsustvo svake ozbiljnije spoljne podrške njenom opstanku. Nacionalističke, rekao bih čak urođeničke igre i proizvedeno ludilo i svest lokalnih političkih piona da mogu, njenim razbijanjem, postati državne i nacionalne vođe, uz pomoć i podršku svojih kamarila koje su spremne da zarađuju i na razaranju i ratu, dovele su konačno do agonije i krvavog raspada.

MONITOR: U Srbiji se postavlja pitanje i novinarske odgovornosti za ratne zločine, ali nema lustracije kao elementarne odgovornosti za kršenje ljudskih prava. Kao da su političari uspjeli sve da nas prevare?
STOJILJKOVIĆ: Političari su za takvo ponašanje imali svoje individualne razloge, ojačane logikom političkog oportuniteta i koristi, ali ne treba samo njih kriviti. Lustracije, bar one efektivne, nema bez masovne katarze i oslabađanja od iluzija i ostrašćenosti. Pitam se gde su i među onima koji pretenduju da su intelektualci potreba za (mučnim) preispitivanjem i osećaji krivnje, stida i kajanja.

MONITOR: Bili ste, na razne načine, u prvim redovima borbe protiv Miloševićevog režima. Prošlo je i deset godina od tzv. prve demokratske vlade u Srbiji. Kako razmišljate danas: koliko je opozicija Miloševiću bila dorasla velikom zadatku?
STOJILJKOVIĆ: Lično, zaista nemam nekakav prvoborački sindrom, niti sklonost da stvari vidim kroz ličnu prizmu ili ulogu moje (političke, sindikalne i ine) familije u svetskoj (kontra)revoluciji (Bora Ćosić). Smatram to smešnim i kaćipernim ego-tripom, ili pak željom, takođe neprihvatljivom, da se na ovaj ili onaj način, naplate zasluge. Demokratska opozicija Miloševiću imala je, i to je mogao da vidi svako ko je to hteo i smeo, ugrađenu konstrukcionu grešku: bio je to dovoljno širok politički kišobran da se iznudi obaranje režima, ali ne i da se izvedu strukturne promene – mnogi su zapravo hteli tek izmenu postave na vlasti. Sa izuzetkom nekolicine, radilo se i o ličnostima malog formata, slabog integriteta, a velike gladi za vlašću i privilegijama.

MONITOR: Slobodni izbori su bili jedna od vaših preokupacija. Da li je za njih dovoljna samo formalna demokratska procedura i da nema krađe glasove, već i nešto više? Jesu li izbori „slobodniji” tamo gdje su građani bolje obaviješteni o svojim pravima i više znaju o savremenim političkim idejama i programima, kao i o tome šta je zapravo „politički integritet” nego u „mladim demokratijama”?
STOJILJKOVIĆ: Izbori, ravnopravni i neizvesni, u kojima građani znaju i mogu i umeju da procene šta i ko im se nudi na otvorenom a ne monopolisanom političkom tržištu, kao i ko daje pare onima koji čine izbornu ponudu, odnosno da li ima i ko su igrači iza političke pozornice koji ograničavaju i usmeravaju politički izbor, jedino zaslužuju epitet demokratskih izbora. U tom pogledu nisam siguran da su Srbija i zemlje u regionu dosegle i nivo istina još defektnih, ali bar izbornih demokratija.

MONITOR: Kao visoki sindikalni funkcioner „Nezavisnosti” imali ste i iskustvo pokušaja da budete partner sa demokratskim vladama. Ali, to se pokazalo nemogućim?
STOJILJKOVIĆ: Vlasti vole mlađe, poslušne partnere, jer to godi sujeti i daje demokratski i evropski imidž i šmek. Mantra o socijalnom dijalogu i koheziji je suviše politički poželjna da bi se mogla otvoreno ignorisati. No, za više od privida dijaloga neophodna je kakva-takva komplementarnost interesa i ravnoteža moći. To u teškim, tranzicionim i postkonfliktnim društvima sa ogromnim balastom siromaštva i nezaposlenosti nije, naravno na štetu zaposlenih i sindikata, slučaj. Ako tome pribrojimo i nedostajuću tradiciju autonomnih radničkih borbi i disciplinujuće efekte krize, blizu smo tumačenja uzroka frustrirajućeg stanja u kome predugo živimo.

MONITOR: Da li je to i zbog pretežno neoliberalne koncepcije privatizacije koju su forsirale vlade nakon 2000, poslije one Miloševićeve koju smo zvali „burazerskom”?
STOJILJKOVIĆ: Naravno, interesi i prioriteti su bili različiti, čak sukobljeni tako da je motiv lakog bogaćenja – u uslovima neravnoteže ponude i tražnje i političkog lobiranja i korupcije, nadvladao interese za socijalnom pravičnošću, ili bar izdržljivosti privatizacionih promena, ali i dugoročnim, pozitivnim razvojnim efektima. Činjenica da je trećina privatizacija i formalno neuspešna, kao i da nakon decenije imamo gotovo pola miliona radnih mesta manje govori najbolje o učincima i (skrivenim) motivima privatizacije u srpskoj varijanti.

MONITOR: Zanimljivo je da EU traži od srpskih vlasti da naprave kontrolu dvadesetak privatizacija. Kako Vi to tumačite?
STOJILJKOVIĆ: Vidim to, kao i u slučaju preispitivanja (re)izbora u pravosuđu, tek kao zakasneli čin koji odlično pokazuje uspostavljeni odnos moći: nešto grbo možete bar naknadno (i ne preterano uspešno) ispravljati tek ako imate podršku nekog dovoljno moćnog i uticajnog na svoje vlasti – evropskih institucija, recimo. Pitam se šta bi sve trebalo još da učinimo da dođe dan kada će vlasti pisati domaće zadatke i odgovarati na upitnike sopstvenih građana i njihovih asocijacija.

MONITOR: Posebno poglavlje Vaše knjige o ovdašnjoj tranziciji zauzima tema „politika i novac”. Hrvatska vlast je na tome, do sada, najviše „stradala”, morala je da se odrekne premijera Sanadera, ali drugdje na zapadnom Balkanu raščišćavanje te sistemske korupcije ide teško ili ga nema. Jer nema dovoljno spoljašnjeg pritiska i „uslovljavanja”?
STOJILJKOVIĆ: Čini se da će tog pritiska za približavanje EU – integracijama biti sve više. Od zemalja u regiji će se tražiti da slede “hrvatski scenario”. Pitanje je, međutim, ima li dovoljno unutrašnjeg pritiska odozdo, kombinovanog sa oportunom političkom izbornom računicom na vrhu da je cena opstanka na vlasti da se neko od svojih tajkuna i korupcionaša “pusti niz vodu”. Dobar broj političara, bar u budućnosti, može postati “pošten” ako to postane politički isplativo.

MONITOR: Bavili ste se dugo civilnim društvom. Ima mnogo NVO i velikih NVO lidera, a malo zaista aktivnog društva, van političkih organizacija. Čini se da su nam društva u značajnoj mjeri pokorna političkim elitama i njihovim partnerima iz svijeta tranzicionog biznisa?
STOJILJKOVIĆ: Srbijom i regijom vlada politički cinizam i stanje duha u kome je svako na prodaju i ima svoju (zlo)upotrebnu namenu i vrednost. Intelektualci željni medijske pažnje i sinekura manje-više otvoreno nude svoje usluge, pristajući na autocenzuru i lobotomiju. Poučen istraživanjima konflikata i promena mislim da će tome doći kraj kada generacije obrazovanih, koje režim ne uspeva da adekvatno uposli, umesto strategije ,,samo da diplomiram pa da emigriram” odaberu ponovo taktiku građanske neposlušnosti i ponude alternativnih projekata, koji su delom i politički.

MONITOR: Pominjete „evropski socijalni model”. Kada ćemo i mi u ovom regionu početi da ga „kopiramo” i koliko smo spremni danas za to?
STOJILJKOVIĆ: On se već kopira, ali bez aktera i sadržaja originala, na žalost doživljava sudbinu transplantiranog organa u neprijateljskom telesnom okruženju. Do promena će doći kada civilno društvo, uključiv i sindikate i prave poslodavce, definiše svoje interese, umreži se i uđe u ozbiljne pregovore sa akterima politike u stilu i smislu: naši glasovi za vašu podršku zahtevima koje smo definisali. Promene će i ovoga puta biti iznuđene, nema se više kud, i opet socijalno i razvojno preplaćene.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo