FELJTON
DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (III): Usponi i padovi

Objavljeno prije
5 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?
Hiljadugodišnja Republika prestala je postojati u Perastu 23. avgusta 1797. Pa onda Austrija, ali kako je Napoleon miješao Evropu, tako se miješala i Boka: 1806. Rusi, za godinu i koji mjesec, pa tek zatim Francuzi, do Napoleonovog pada 1813. Ali samo oni su tu uveli nove strukture: prvu kolsku cestu današnje Crne Gore iz Dalmacije do Kumbora i Kotor-Budva. A Napoleonov zakonik je postavio da je pred zakonom svako jednak. Njegovim padom došlo je do ujedinjenja Boke sa Crnom Gorom, ali je to narodno uređenje preinačio Bečki kongres 1814. – uz saglasnost Rusije – opet u korist Austrije.
Tako za sto godina, s time, što je bečki režim ovdje sad zatekao jednu generaciju kasnije, nostalgičnu prema Serenisimi. Pritom je službeni jezik ostao italijanski, a i svi stručni izazi pomoraca i ribara bili su iz Venecije. Boka i dubrovačka obala pripojeni su Dalmaciji sa istim skupnim imenom. Doduše, ta Dalmacija je bila slijepo crijevo dunavske Monarhije, poreski jalova pokrajina. Propalo brodovlje se tek počelo popravljati, na jedra, kad Trst istupi sa parnim brodovima – i gotovo – iseljavanja, Perast „mrtvi grad“.
Na proljeće 1848. pobuni se Evropa: Pariz, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, pa još Venecija. Što je u Boki? – Njegoš prijeti sa Cetinja Bokeljima, ako se ne bi držali svoga ćesara i vjernog mu bana Jelačića. Zatim odmazde posvuda bez razlike, pod apsolutnim diktatom mladog cara Frana Josipa. Ustanci u Boki protiv vojne obaveze. No ta policijska država puno košta, a još potpiri Garibaldi, izgubljena je Lombardija, pa onda i Veneto, do pred Trst. A s druge strane Bizmark potuče Austriju do nogu. Nema druge, treba se nagoditi s najjačom opzicijom u Carevini: od 1867. nova dvojna država: Austro-Ugarska. Strogo ustavno-pravna država. Dalmacija dobija parlament u Zadru. I počinju investicije, kao što je mulo za Herceg Novi. I gradi se nova cesta kroz Boku, još i do Cetinja. Pa flotna baza s Arsenalom u Tivtu – pojavi se stručna radnička klasa. Ciglana. Garnizon u Kumboru, Hidroplanska baza, fabrika torpeda sa probnom Lansirnom. Grade se granični forovi sa prilaznim putevima i pozadi. Radi logistike svega toga, željeznica i pretovarna luka u Zelenici. Tu se začinje i turistika – glavna privredna grana buduče Crne Gore. Uostalom, Dalmacija nije više slijepo crijevo, okupacijjom Bosne i Hercegovine, dobila je pozadinu. Neviđeni napredak Boke u malo decenija!
Ali onda svjetski rat – danas znamo da iza toga nije ništa postalo bolje. Kraljevina Jugoslavija je ovdje živjela samo na toj infrastrukturi. Relativno dobro, zahvaljujuči novom preduzimaštvu na toj infrastrukturi. I neizbježno dalje u tradiciji venecijanske kulture sa austrijskom civilizacijom – sasvim živo i 30-ih godina. Pod kraljevskim diktatom obrazovane su banovine, po mogučnosti tako, da imaju srpsku večinu. Zetska banovina od Bojane do Pelješca, s time, što je Sutorina od Trebinja priključena Herceg Novom. Upravni centar je na Cetinju, ali se Boka za drugo obračala Dubrovniku.
Pa onda drugi rat: raspad Jugoslavije, a Boka – od Grude do Jaza – anektirana u Italiju: italijanski državljani od proljeća 1941. do jeseni 1943. I kad je u Kaštel Novom otvorena gimnazija, gore na Srbini, sakupljenim učenicima u dvorištu, novi direktor je s balkona ovako govorio italijanski: Bokelji, vaš zavičaj se italijanski zove „Bocche di Cattaro“ – usta Kotora – vaši stari su morali otkloniti venecijansko znamenje plačući, vi ste bili zadnji branioci i čuvari serenisime Republike, vaše stare kuće, vaš govor, sve još čuva tu naročitu tradiciju. Mi sada nismo došli ovamo kao osvajači – mi smo se vama vratili.
Kako se uzme. Bilo je doraslih studenata, koji su koristili priliku opet za Padovu. A ovi „povratnici“ su se zaista trudili da ugode narodu: snabdjevenost, zdravstvo. Ali s druge strane: fašizam i Mamula. Partizani s Orjena, zbog kojih su popaljena pozadinska sela. Onda oslobođenje u „Narodnu republiku Crnu Goru i Boku“. Ali uskoro je brisana Boka, bez da je narod pitan, u ime Crnogoraca što su tu šljegli. Boka je i raspuštena, ukidanjem sreza i parcelisanjem na tri male opštine. A istina je ovo: Već se druga doseljenička generacija prilagođavala bokeškoj naročitosti. Za to nije trebalo mijenjati vjeru ili nacionano svojstvo. Bokelj je taj, ko se uživi u osnove venecijanske kulture i zapadnjačke civilizovanosti: Srbin, Hrvat ili Crnogorac, te još poneki Musliman, Italijan, Austrijanac, Mađar, Čeh, Albanac ili Rom. Rusi su onomad stigli iz Crnog mora preko Zelenike, htjeli su natrag i tek sad su se skrasili.
Titov režim nije brisao tradicije od 18. vijeka naovamo, ali je iskorijenio kraljevinu, koja je pak baš to negirala. Ali štetno je bilo ukidanje privatne privredne inicijatijative kroz nacionalizacije, što je onda podređeno jednoj ideologiziranoj novoj klasi – kako je Đilas opomenuo. Boka bi i tako bila zatrta, da se nije još mogla osloniti na svoju pomorsku tradiciju. Brodovi Jugooceanije po svim morima svijeta, hranili su Crnu Goru. Inače, turizam-turizam-turizam: najprostija investicija zapošljavanja radi sticanja deviza. Ali mono-ekonomija je nestabilna i društvo strada, ako turisti neće ili ne mogu dolaziti.
Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedmdesestsedam godina?
(Kraj)
Komentari
IZDVOJENO
-
Ima li spasa za Plantaže
-
ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove
-
BUDVANSKI IZBORNI MARATON: Treći put bog (ne)pomaže
-
SLUČAJEVI GREČIN I PELINJAGRA: Državni nemar opet da plate građani
-
VALENTINA PAVLIČIĆ NA KORAK DO IZBORA ZA PREDSJEDNICU VRHOVNOG SUDA: Štrik koji treba opravdati
-
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Logika Skarlet O’Hare
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije
1 sedmicana
11 Aprila, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)
Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.
Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.
Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).
Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”
U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”
Tekst glasi:
Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje
Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.
Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.
Izvrini Nar. Odbor
S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović
Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.
U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.
Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”
Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.
S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović, navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:
Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije
3 sedmicena
28 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.
Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.
I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.
Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.
Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.
Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad, ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.
Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione
vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa
crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.
Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.
Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.
Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.
Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.
…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.
No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.
I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.
Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije
4 sedmicena
21 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.
Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”
Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”
Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.
U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.
O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:
,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.
Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.
Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.
2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.
3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope

TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
DRUŠTVO4 sedmice
,,SLUČAJ TENDER” ZA ULCINJSKA KUPALIŠTA: Brzina koja budi sumnju
-
Izdvojeno4 sedmice
GAZA U IZRAELSKO-AMERIČKOM PAKLU: Zeleno svijetlo za čišćenje
-
IN ENGLISH6 dana
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
INTERVJU4 sedmice
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice
-
IN ENGLISH6 dana
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
Izdvojeno3 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku