Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu
MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?
PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:
a)međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.
Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.
MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?
PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi naprosto „izbjegli“.
MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?
PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.
MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?
PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.
MONITOR: Hrvatska vlast uporno traži novi izborni zakon, u BiH. Očigledno je to podrška prijedlogu izbornog zakona koji je nedavno promovisao Dragan Čović. Da li se tim pritiscima, zvanična Hrvatska zapravo protivi odlukama Evropskog suda za ljudska prva u Strazburu koji je presudama, u slučajevima Finci i Sejdić, jasno rekao na kakvim principima bi trebalo da se zasnivaju izmene Ustava i Izbornog zakona BiH?
PUHOVSKI: Hrvatskoj je vlasti bitno da se pokaže starijim bratom hrvatskoga pučanstva u BiH. Pritom je važno upozoriti na to da je sadašnja izborna regulacija barem toliko udaljena od načela koja proviruju iz rečenih odluka Evropskoga suda, kao i nedavni prijedlozi Christiana Schmidta – a te bi prijedloge hrvatska strana (makar i gunđajući) ipak bila prihvatila. Nema političke snage da se Dayton, koji umnogome nije omogućio funkcionalnost države, otvoreno dovede u pitanje, pa se obje (katkada i tri) strane švercaju po njegovim marginama – s time što se najjadnijima iskazuju oni – poput Komšića – koji zlorabe Dayton da bi se lažno predstavljali a zapravo, mimo Daytona, zastupaju „građansku opciju“ koja je, u zbilji, prvenstveno tiranija većine.
MONITOR: Agresija Rusije na Ukrajinu uzburkala je duhove u regionu. Neke uznemiruje strepnja da se ovaj začetak mogućeg globalnog sukoba prelije na naš dio Evrope. Šta, posebno nama sa ex-Yu prostora donosi ovaj rat?
PUHOVSKI: Možda sam generacijski ograničen, ali ne razumijem brigu zbog ruskoga utjecaja u regiji (posebice glasnu ovih tjedana baš u Crnoj Gori) praćenu bezbrižnošću spram utjecaja SAD-a i trabanata. Nesvrstanost je pokopana, neutralnost slabi, ali jadno, štrebersko, bespogovorno svrstavanje uz SAD i NATO ne vodi dobru, čini mi se. Jer, iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu. Kada već lokalni moćnici na svim stranama imaju puna usta suverenosti neka ju – barem sporadično – i pokažu. Ako to već nije moguće oficijalno, zaprepašćujuće je to što odmaka od zbornog pjevanja nema ni u medijima (koji nisu proruski) – na primjer u povodu nedavnih nalaza „Amnesty International“ o postupcima ukrajinskih vlasti.
Ako ovaj rat išta donosi, onda je to rapidno slabljenje Rusije, pa je tragikomično vidjeti kako razdvajanje zbog njezina utjecaja na dalekom Balkanu raste paralelno s njezinom sve jasnijom impotencijom.
MONITOR: Nedavni niz spoljnopolitičkih inicijativa SAD-a, posebno posjeta predsjednice Predstavničkog doma Kongresa, Nensi Pelozi, Tajvanu, Južnoj Koreji i Japanu, kao i državnog sekretara Entoni Blinkena Filipinima, po nekima predstavlja „iskušenje“ za spoljnu politiku EU i njene savezničke odnose sa SAD-om. Da li se ovim posjetama koje su odmah izazvale reagovanje Kine, izoštrava sukob koji se vodi u Ukrajini i pokazuje ko su glavni igrači na globalnoj sceni?
PUHOVSKI: SAD dobro stoje protiv Rusije, pa bi, ako je moguće, i na drugome kraju svijeta nastavile ovaj trend, da se drugi tuku za njih. Nema tu puno novoga – igraju se stare imperijalne igre (koje trenutno Putin, uglavnom neuspješno, kopira od pretposljednje verzije Busha jr.).
EU više-manje nitko ništa ne pita ni kada je riječ o evropskome dvorištu, a kamoli o Kini. Unija mora prestati kupovati jeftiniji (ruski) plin i stotine jeftinijih (kineskih) proizvoda da bi se dokazala privrženom zapadnome partnerstvu, no ni to se uglavnom ne propituje. Pokazalo se točnim nešto što je visilo u zraku za vrijeme posljednjih izbora – Biden je zasigurno bolji za SAD, Trump bi bio manje loš za svijet – kratkoročno, dakako, jer okoliš je Putin skinuo s liste prioriteta, no ne zadugo.
Tuđman je za većinu arhiviran
MONITOR: Kako današnja Hrvatska gleda na „lik i djelo“ Franje Tuđmana?
PUHOVSKI: Tuđmana uglavnom ne gledaju („ne doživljavaju“, rekli bi mlađi), arhiviran je za većinu (primjerice, s mojega se balkona dobro vidi njegov spomenik na Vukovarskoj ulici u Zagrebu; već mjesecima nisam vidio da je netko zastao u prolazu pored te neskladne prostorne intervencije, a kamoli došao u razgled). HDZ i desni pretendenti ga rutinski spominju (po načelu ,,odabranih poglavlja“), Milanović bi sve više da ga kopira, no to je onaj („viši“?) ešalon zajednice koji prebiva na domjencima, podjeli kolajni, ili na komemoracijama u Kninu i Vukovaru, ostalih se to mnogo manje tiče.
Realna će pak ocjena Tuđmanove uloge biti moguća tek kada javnost osvijesti i ono što danas nije javno prezentno (u različitim omjerima) – da je, naime, Tuđman zaslužan za pobjedu u ratu, ali i odgovoran za teške povrede ljudskih prava i preskakanje demokratske procedure. Bit će, konačno, potrebno tematizirati bitan povijesni kontekst – da je, naime, Hrvatska sve ono što danas ima (neovisnost, prije svega, demokracija nije ni približno toliko popularna, niti je za nju Tuđman posebice zaslužan) mogla dobiti i bez rata i bez Tuđmanova „mudrog“ (ponekada i zaista: mudrog) vodstva. Ako su to mogli postići svi iz bivše Jugoslavije (osim Vojvodine), pa i bez rata, kao Slovenija i Makedonija, pa i protivno međunarodnome pravu, kao Kosovo/a, pa i u uvjetima radikalne podijeljenosti društva- kao Crna Gora, ili BiH (koja, umnogome, i dalje ne zna što bi sa svojom državnošću), nekako bi to valjda uzmogla i Hrvatska i očuvala oko 15000 života (izgubljenih samo na jednoj strani). Uzme li se sve to u obzor, pokazalo bi se, mislim, da je Tuđman jedan od najvažnijih političkih funkcionara u hrvatskoj povijesti, no ne i njezin tvorac.
Novinar Vlado Matijanić je umro zato što je tretiran kao običan, navažan pacijent
MONITOR: Smrt novinara ortala Indeks, Vladimira Matijanića, bacila je veliku sijenku na hrvatski zdravstveni sistem čiji dio su i KBC Split i Hitna pomoć kojima se, prema svjedočenju Matijanićeve partnerke, Andree Topić, Matijanić, obolio od kovida, više puta uzaludno obraćao. Koliko su građanke i građani Hrvatske spremni da reaguju povodom ovakvih, „mirnodopskih“ tragedija?
PUHOVSKI: Pokazala se je, posve očito, slaba funkcionalnost sustava, odsutnost brige za potrebite – i to kod onih kojima je to u opisu radnoga mjesta. Ali reakcije u većini promašuju bitno – hrabrost Vladimira Matijanića koji je, u očitoj životnoj ugrozi, odbio koristiti činjenicu da je javno poznat kako bi skratio put do pomoći. Umro je, vjerojatno, zato što je bio tretiran kao običan, nevažan pacijent i još k tomu necijepljen (što je bila posljedica njegove autoimune bolesti). Umjesto da se na tomu insistira, ne baš inteligentni glasovi iz oporbe pripovijedaju kako bi netko drugi, npr. član/ica vladajuće stranke, zasigurno bolje prošao. No, to nije bitno – nego, koliko je moguće, izjednačenost šansi sviju da dobiju pomoć. Opet postaje jasno da je unutar političke kaste stalno iznova riječ o preraspodjeli privilegija, a ne o pravima svih i svakoga.
Nastasja RADOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU2 sedmice