Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Čekaju nas godine stagnacije

Objavljeno prije

na

Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti

 

MONITOR: Proglašen je kraj pandemije, ali se posljedice po ekonomiju tek očekuju. Kakav će uticaj imati epidemija korona virusa na ekonomske prilike u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Niz socioekonomskih pokazatelja govori da Crna Gora još nije izašla iz krize koja je globalno započela 2008. godine, odnosno 2009. Godine, kada je u Crnoj Gori zabilježena recesija.  Prosječna zarada se, prema podacima Monstata, u periodu od 2009. do 2019. godine uvećala za 11% dok se potrošačka korpa (hrana i bezalkoholna pića plus izdaci za neprehrambene proizvode i usluge) u istom periodu takođe uvećala za 11%. Stopa siromaštva je, prema Monstatu, 2008. godine iznosila 4,8%, dok se u 2018. godini u riziku od siromaštva nalazi čak 23,8% stanovništva. Registrovana stopa nezaposlenosti na početku 2009. godine je iznosila 10,9% dok je krajem 2019. godine iznosila 16,3%. Na osnovu zvaničnih parametara, možemo da konstatujemo da smo u protekloj deceniji imali u najboljem slučaju stagnaciju realne zarade, odnosno opadanje životnog standarda kroz rast nezaposlenosti i siromaštva, dok je benefite privrednog rasta očigledno privatizovala uska elita. Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti.

Kada su 90-ih godina zapadne zemlje bilježile godine prosperiteta, dotle su se zemlje Istočne Evrope socijalno i ekonomski oporavljale od tmine gvozdene zavjese. U toj, za nas izgubljenoj deceniji, Crna Gora je  slijedeći od međunarodne zajednice osuđenu politiku, dopala pod režim sankcija. Tih 90-ih godina se nerado sjećamo, zbog siromaštva i kulturnog propadanja. U prvoj deceniji 21. vijeka uspjeli smo da „uhvatimo” par godina prosperiteta od 2004. do 2009. godine, kada je investicijama u nekretnine, Crnu Goru zahvatila globalna finansijska plima i u samo tri godine podigla prosječnu zaradu sa 282 eura (2006. godine) na 463 eura (2009. godine). Da bismo, nakon toga, opet imali deceniju stagnacije, ekonomske i političke. Smatram da nas čekaju godine, u najboljem slučaju, stagnacije, prije svega iz političkih razloga, odnosno slabosti institucija. Džon Majnrajd Kejns je u kontekstu Velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća, i neophodnosti države da adekvatnim politikama umanji efekte krize izjavio: „Na dugi rok svi smo mrtvi”, u našem kontekstu gledano,  većina nas se može smatrati  „gubitnicima tranzicije”.

U kratkom roku epidemija će izazvati smanjenje javnih prihoda koje će, s obzirom na visinu javnog duga, teže biti nadoknaditi  iz zaduženja. Stoga će Vlada vjerovatno ići u pravcu štednje, pominje se i mogućnost umanjenja zarada u javnom sektoru. Štednja će na drugoj strani smanjiti potrošnju, koja opet određuje privredni rast, pa postoji rizik da uđemo u začarani krug pada tražnje I, konsekventno tome, pada prihoda.

MONITOR:   Da li se u prethodnoj deceniji moglo uraditi više?

PEJOVIĆ: Jeste, jer iskustvo krize iz 2008. govori da su diverzifikovane ekonomije, oslonjene na proizvodnju i izvoz laše podnijele krizu. Nažalost, iako se o tome stalno govorilo, politike koje bi osnažile domaću ekonomiju su izostale. Šta više, afirmativno se govorilo kako udio turizma u BDP raste. Pitam se zašto se nije uradilo više u privlačenju stranih direktnih investicija, usmjerenih u proizvodni sektor kao što su to radile zemlje u okruženju, potom u naučno-istraživački rad, kojim bi se možda došlo do nekog inovativnog proizvoda, na bazi potencijala koje Crna Gora posjeduje (u preradi aluminijuma, drveta, ljekovitog bilja). Zašto nije bolje organizovan otkup poljoprivrednih proizvoda, što bi proizvođačima dalo neophodnu sigurnost da uvećaju kapacitete i budu konkurentniji na tržištu?  Ponekad se pitam da li se u Crnoj Gori na siromaštvo gleda kao  na problem ili na supstrat, na koji kada nakapate identitetske podjele, čak dobijete i određenu političku dinamiku, odnosno dinamiku ništavila, da se poslužimo naslovom knjige profesora Milana Popovića.

MONITOR: Vlast najavljuje nove izbore.

PEJOVIĆ: Ako bi se u nekoliko riječi mogla izraziti emanacija globalnog iskustva pandemija virusom, onda bi to bila solidarnost, jedinstvo, kohezija… No, naša vlast za to ne haje, već bi da kapitalizuju činenicu što je u Crnoj Gori bilo malo inficiranih slučajeva (što je opet razultat objektivnih okolnosti kao i rada nadležnih institucija). Takođe mi se čini da ljudima u vrhu režima fali socijalnog senzibiliteta da osjete nagomilanu socijalnu frustraciju, već su spremni da preko svega prebace nacionalno identitetski veo, „mi patriote i oni koji to nisu”. Vlast takođe ne haje ni za činjenicu da se opozicija pred građanima obavezala da će bojkotovati izbore ukoliko se konstituiše koncentraciona vlada koja bi pripremila demokratske izbore, a za to je potrebno makar godina. No, na koju kartu igra vlast? To je svakako podrška zapada i legitimisanje „izbornog rezultata” što je do sada bilo slučaj, čak i onda kada je postojala opravdana sumnja u rezultate izbora (predsjednički izbori 2013, parlamentarni 2016. godine) ili je opozicija čak mogla da preuzme vlast kao na lokalnim izborima u Podgorici (2010. i 2014), odnosno u Nikšiću 2012. godine. Ipak, nalaz Freedom house po kome Crna Gora više nije demokratska država dovodi pod upit ovo očekivanje vlasti. Tu je i obraćanje ambasadorke SAD u Crnoj Gori, gdje se sa zakašnjem konstatuje da je endemska korupcija usporila evroatlantske integracije. Ovdje bih dodao da korupcija nije samo usporila integracije već i gurnula četvrtinu populacije Crne Gore u siromaštvo.

MONITOR: Kažete da je reakcija američke administracije zakašnjela.

PEJOVIĆ: Za borbu protiv korupcije nije dovoljno jačati pravosuđe i tužilaštvo jer krovnu kadrovsku politiku u istim institucijama vodi nesmjenjiva vlast. Opadanjem demokratije i siromaštvom u Crnoj Gori je došlo do radikalizacije pa čak i antizapadnog kursa u dijelu opozicije, dok je građanska opozicija nažalost nejaka sa procentima. Zapadnjaci ovdje često „brkaju” uzrok i posljedice. Navodno „opozicija nije zrela u Crnoj Gori da preuzme vlast”, ili je takvo stanje posljedica što je zapad dozvolio režimu da u opoziciji marginalizuje snage i pojedince koji su pokazali objektivan kapacitet. Istini za volju režimu su u ovome nerijetko pomagali i opozicioni „lideri”.

Partnerski odnos se ne gradi tako što će zapadni centri moći zatvarati oči pred neregularnostima, zarad toga što režim slijedi „spoljnopolitičke prioritete”. Takav scenario smo vidjeli na Bliskom istoku gdje su zajednice na kraju srušene u sukobima izmedju diktatura i radikalne opozicije. Vjerovatno administracija SAD uviđa opasnost destabilizacije u Crnoj Gori i odatle oštra poruka američke ambasadorke. EU i SAD treba da pomognu demokratizaciju Crne Gore kako bi državu vodila elita koja će unaprijediti vladavinu prava i demokratske standarde, ali i usmjeriti institucije ka ostvarenju opštedruštvenih interesa.  Pored svih kritika koje bi se mogle iskazati na račun zapadne politike, Crna Gora sa svojim autokratskim nasljeđem nema alternative, osim da usvaja demokratske standarde kroz proces evroatlantskih integracija.

MONITOR: Da li postoji mogućnost dalje političke radikalizacije u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Mora se pokazati uzdržanost. Političari i crkvene vođe ne bi smjeli da se igraju sa građanskim mirom i ljudskim životima. Ko želi da svoju nezamjenjivost, bilo u vlasti ili opoziciji, gradi na scenariju prijetnji i pritisaka prema „onima drugima,” na pogrešnom je putu. Smatram da razgovori Vlade i Mitropolije treba da se nastave. Takođe, neophodno je da se Zapad uključi u medijaciju između vlasti i opozicije kao 2016. godine. Nažalost, i dalje smo politički nedostatni da bismo sami rješavali probleme.

MONITOR: Četrnaest godina je od referendum. Kako vidite perspektive Crne Gore?

PEJOVIĆ: Autokratsko nasljeđe jeste patologija našeg društva, ono ne samo da se negativno odražava na politički sistem, već se loše reprekutuje  na produktivnost u ekonomiji budući da umanjuje kreativnost i inovativnost. U hijerarhijom opterećenom  društvu građani ne mogu biti sretni. Ako niste prvi u firmi, partiji ili instituciji, vi gotovo da i nemate pravo „glasa”.  U Crnoj Gori čovjek je u dodatnom egzistencijalnom strahu, jer živi u brutalnom kapitalizmu u kome njegova radna, socijalna prava često nisu zajemčena. Socijalni pritisak „odzgo prema nadolje”, nerijetko i agresivan, kome je pojedinac izložen, rezultira agresijom prema bližnjima, pa u Crnoj Gori imamo prisutno i nasilje u porodici.

Visoka stopa samoubistava (statistika kaže da smo u prvih deset država u svijetu), činjenica da se u Crnoj Gori ljekovi za smirenje koriste znatno više od prosjeka EU, (naišao sam u medijima na podatak da apoteke godišnje izdaju 300.000 kutija antidepresiva i drugih ljekova za smirenje) govore da je građanin Crne Gore u ozbiljnom riziku za mentalno zdravlje. U uzrocima ovakvog stanja nalaze se siromaštvo i socijalne razlike. Ovdje morate cjelokupnu vitalnu energiju i znanje koje ste sticali decenijama da spregnete da biste na kraju mjeseca izvukli golu egzistenciju. Pitam se da li ljudi koji vode ovu državu osjećaju empatiju prema narodu!

Smatram da je nama kao društvu potrebna humanizacija, da bi nam se možda desila renesansa. Sa autokratijom na jednoj strani i šovinizmom na drugoj, nećemo daleko stići.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo