Pristup međunarodnim odnosima kao igri nulte sume („ja mogu profitirati, samo ako i koliko ti izgubiš”) je majka svih političkih neuspjeha i mnogih ratnih zločina

MONITOR: Kakvo ocjenjujete položaj Hrvatske u EU, posebno s obzirom na „ratnu psihozu“ zbog Ukrajine?

PUSIĆ: Hrvatska, zbog svog geopolitičkog položaja i relativne stabilnosti, ima u više područja priliku igrati važniju ulogu nego što bi njezina veličina i ekonomska snaga same po sebi omogućavale. Za razliku od svjetskih sila i najvećih, vodećih država EU, manje zemlje kao što smo mi nemaju same po sebi neku političku težinu. Primjerice, Njemačka ili Francuska su važne i utjecajne gotovo bez obzira kakvu politiku vode. Za nas to nije tako. Mi moramo voditi pametnu politiku i imati vrlo aktivnu i uspješnu diplomaciju da bismo ostvarili svoje interese. Za to, naravno, moramo prvo imati neku inteligentnu ideju što su naši interesi. To je već 75 posto uspješne politike i mnogo je rjeđa pojava nego što se obično misli. U posljednje vrijeme, zbog ruske agresije na Ukrajinu, hrvatski položaj na Jadranu i posjedovanje makar i plutajućeg LNG terminala, daju Hrvatskoj relativno važnu ulogu u okolnostima novog modela europske energetske sigurnosti. Hrvatska je tu mogla imati i veće kapacitete da je realiziran originalni projekt LNG terminala, ali je on zaustavljen pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima u razdoblju 2014-2015. Činjenica da do hrvatskog LNG terminala postoji plinovod koji vodi do Mađarske, Slovačke pa i do Ukrajine, jedna je od onih koje nam daju veći utjecaj od naše veličine. Kako ćemo tu našu komparativnu prednost ugraditi u opći sustav nove europske energetske sigurnosti, pitanje je sposobnosti, dalekovidnosti i političke inteligencije hrvatskog političkog vodstva.

Manje zemlje ne mogu izbjeći vazalni položaj stalnom disrupcijom, ucjenama i razbijanjem zajedništva. Time postaju samo antipatične male zemlje koje onda, kad im treba podrška, ne mogu računati na dobronamjernost partnera. Temelj utjecaja zemlje kao što je Hrvatska leži u sposobnosti da se maksimalno iskoriste vlastite komparativne prednosti tako da one predstavljaju istovremeno i globalni, ili bar regionalni, kao i nacionalni doprinos. Pristup međunarodnim odnosima kao igri nulte sume („ja mogu profitirati, samo ako i koliko ti izgubiš”) je majka svih političkih neuspjeha i mnogih ratnih zločina.

MONITOR: Hrvatski predjsednik prednjači u aktivizmu kada se radi o interesima Hrvata u BiH. Tražio je da Vlada uslovi ulazak Finske i Švedske u NATO izmjenama izbornog zakonodavstva u skladu sa predlogom HDZ Dragana Čovića – koji nije u skladu sa odlukama Suda u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Kako Vi vidite ovu Milanovićevu ponudu?

PUSIĆ: Prijedlog novog izbornog zakona za BiH koji pokušava nametnuti HDZ BiH, ne štiti prava Hrvata u BiH. Štoviše, on bi većinu njih ostavio bez političke reprezentacije i de facto je u prvom redu uperen upravo protiv BiH Hrvata, s izuzetkom manjine koja živu u tri zapadnohercegovačka kantona. Taj prijedlog štiti isključivo vodstvo HDZ BiH, a posljedično i sadašnje lidere glavnih etničkih stranaka. Takav pristup decenijama uništava BiH, a bosanskohercegovački Hrvati su se već toliko napatili od raznih vidova „političke pomoći” iz Hrvatske da će ih u doglednoj budućnosti nestati ako im se nastavi ovako „pomagati”.

Što se ulaska Finske i Švedske u NATO tiče, to je odluka koju će za Hrvatsku donijeti Hrvatski sabor, mislim bez mnogo dileme.

MONITOR: Kako gledate na odbijanje velike većine zemalja EU da prihvate prijedlog ukrajinskog predsednika Volodomira Zelenskog o prijemu Ukrajine u EU po nekoj vrsti hitne procedure?

PUSIĆ: Po hitnoj proceduri moguće je dobivanje kandidacijskoga statusa za Ukrajinu. Mislim da je predsjednik Zelensky o tome govorio. To je pozitivna politička poruka. Članstvo u ovim okolnostima niti bi što doprinijelo u obrani Ukrajine, jer EU nije vojni savez, niti je moguće dok se u Ukrajini ne uspostavi mirnodopska vlast. Svi navijamo za Ukrajinu, pomažemo na razne načine – i kao države i kao društva, želimo da ruska agresija što prije prestane i da Ukrajina uspostavi vlast na svom cijelom teritoriju. Svjesni smo i da je to rat koji se ne vodi samo za Ukrajinu, već za mnogo više od toga, iako je i sama Ukrajina već dovoljno veliki cilj. No mi u Hrvatskoj i BiH najbolje znamo kako je poraće često kompliciranije od rata. To će biti razdoblje u kojem će se EU morati svesrdno angažirati da pomogne u Ukrajini izgraditi demokraciju koja će je kvalificirati za članstvo.

MONITOR: Ponovo su Makron i Šulc pokušali da razgovaraju o prekidu rata u Ukrajini sa Putinom, tražeći od njega „ozbiljne i direktne razgovore“ sa Zelenskim. Odgovor je bio zahtjev za prestanak naoružavanja Ukrajine. Uslov Zlenskog je povlačenje ruske vojske. Da li Rusija i Ukrajina čekaju potez američkog predsjednika Bajdena i njegov mirovni sporazum sa Putinom, pokazujući EU da ona za njih nije „igrač“?

PUSIĆ: Prvo, ne vidim o čemu bi Zelensky trebao razgovarati s Putinom. Kad vam netko na najgore moguće načine ubija desetine tisuća ljudi, sravnjuje gradove sa zemljom i otima teritorij, o čemu da s njim razgovarate? Iz Putinovih govora i ponašanja sasvim je jasno da on nema nikakve pa ni neprihvatljive zahtjeve prema Ukrajini, o kojima bi se onda eventualno moglo razgovarati. Cilj je da Ukrajina i Ukrajinci nestanu kao suverena država i nacija, koje on, kako sam kaže, ionako ne priznaje. To je zahtjev o kojem Ukrajinci teško mogu pregovarati. Amerika će tu na kraju sigurno odigrati značajnu ulogu, kao i u svim ratovima u Europi od početka XX stoljeća, uključujući i naše balkanske iz 1990-ih. Nije posebno važno što bi Putin želio pokazati Europi, ali je važno da EU još nema taj stupanj zajedništva i usklađene vojne premoći koji bi joj omogućio da igra ulogu usporedivu s američkom. Europska snaga je u prvom redu ekonomske prirode i tu je važno da uskladi svoje aktivnosti i upotrijebi svoju moć.

MONITOR: Portparolka ruskog MIP-a Marija Zaharova ponovo je, ovih dana, pomenula temu „trećeg svijetskog rata“. Kako vidite globalne promijene koje se dešavaju ili će se tek desiti a čiji je povod napad Rusije na Ukrajinu?

PUSIĆ: Prijetnja „trećim svjetskim ratom” i nuklearnim oružjem je taktika koju Putin i njegova vlast često koriste, prvenstveno zato što su vidjeli da to djeluje na njegove zapadne protivnike. Europa je sebe uvjerila kako od Drugog svjetskog rata nije bilo rata na njenom teritoriju, iako kao što znamo to nije istina, navikla je da sporove rješava pregovorima i sadašnja prijetnja ratom je dezorijentira. To ne znači da tu prijetnju ne treba uzimati ozbiljno. Znači samo da se ona ne može otkloniti popuštajući ruskoj agresiji i teritorijalnim aspiracijama. EU je nastala kako bi spriječila rat među svojim članicama i u tome je uspjela. Ali to još nije dovoljno kako bi se spriječio rat u Europi. Jedna od mnogih opasnosti od diktatura, kakva je ona u današnjoj Rusiji, je da su one najokrutnije i najbešćutnije prema vlastitim građanima. Dok je Rusiji svejedno koliko će stotina tisuća njenih vojnika poginuti u ratu, dotle je ona veoma opasan protivnik i mislim da je to realnija opasnost. Rusija ima dugu povijesnu tradiciju iznimne okrutnosti prema vlastitim ljudima. Mihail Gorbačov je prvi ruski lider koji je pokazao neko poštovanje prema samim Rusima, odnosno građanima Rusije i tadašnjeg SSSR-a. I to je jedini put kojim se Rusija može vratiti na svoje utjecajno i važno mjesto u međunarodnom poretku. Pokušaji da se udobrovolje okrutni diktatori uvijek su na kraju bili jalovi i pogrešni.

Naša regija Rusiji služi isključivo za destabilizaciju Evrope

MONITOR: Odnosi u tzv. regionu djeluju predinamizirano agresijom Rusije na Ukrajinu. Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, htio je doći u Beograd, a sigurno je da dolazi njemački kancelar Olaf Šulc. Predsjednici Zoran Milanović, Borut Pahor i Aleksander van der Belen (austrijski predsjednik) lobirali su za davanje BiH statusa kandidata za članstvo u EU. Govori se i o tome da Beograd može imati ulogu „dvostukog agenta“ u ovoj krizi Zapad–Istok?

PUSIĆ: Našoj regiji nikad nije nedostajalo dinamike! Takva nam je lokacija. Ruska agresija na Ukrajinu promijenila je ukupnu europsku pa donekle i globalnu sigurnosnu situaciju. Za razliku od zemalja Istočnog partnerstva, Rusija u Jugoistočnoj Europi nema teritorijalnih aspiracija. Ova regija joj služi isključivo za destabiliziranje Europe. Cijela priča oko dolaska ruskog ministra Lavrova u Beograd, veoma je zanimljiva i poučna. Prvo, ne bih se iznenadila da je srbijanski predsjednik Vučić bio upoznat s time da će susjedne zemlje zabraniti prelet Lavrovljevog aviona. Time bi nastavio svoju dosadašnju politiku: otvoren za kontakte s Rusijom na najvišoj razini, ali u EU nitko ga ne može optužiti da je primio Lavrova i time kršio zajedničku EU politiku. Drugo, stav EU je uvijek bio da je za regiju najvažnije pridobiti Srbiju, a onda će sve ostalo ići lako. Ovo iskustvo pokazuje nešto drugo: kad bi sve zemlje koje je okružuju napredovale prema EU članstvu, to bi ponukalo/prisililo Srbiju da i sama ozbiljnije krene tim putem. U prvom redu zbog pritiska javnosti u Srbiji koja prati događanja u neposrednom okruženju. Što se tiće neke „dvostruke agenture” Srbije, to smatram smiješnim i besmislenim. Kao i sve ostale zemlje iz regije, ona nedvosmisleno pripada u EU, samo još to mora sama politički osvijestiti.

Nema sumnje da bi BiH trebala dobiti status kandidata za članstvo u EU, kao što bi i Kosovo trebalo dobiti bezvizni režim. Kao što znamo, to je još vrlo daleko od članstva, ali je neki pozitivni pomak i motivacija. Ja zagovaram Balitčki pristup pristupanju država tzv. Zapadnog Balkana EU, koji se do danas pokazao najuspješnijim.

Cilj za države Zapadnog Balkana je jasan: punopravno članstvo.

MONITOR: Francuski predsjednik Emanuel Makron je ponudio rješenje u formi „evropske političke zajednice“ u kojoj bi se našle zemlje kontinenta koje žele da postanu članice EU. Tu su se našle i države Zapadnog Balkana koje su već odavno u procesima EU integracija. Prijedlog je naišao na različite reakcije. Kakvo je Vaše mišljenje?

PUSIĆ: Model europske političke zajednice mogao bi biti forma koja bi uključivala države današnjeg Istočnog partnerstva. Države Zapadnog Balkana su bijela točka okružena EU teritorijem, njihovo članstvo je teritorijalna konsolidacija EU i smatram da tu nema prostora nikakvom relativiziranju. Može se raspravljati o najboljem i najefikasnijem putu, ali konačni cilj za države ZB je jasan: punopravno članstvo.

Nastasja RADOVIĆ