Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PUSIĆ, SOCIOLOŠKINJA, MINISTARKA INOSTRANIH I EVROPSKIH POSLOVA HRVATSKE 2011–2016: Pokušaji da se diktatori odobrovolje uvijek su jalovi i pogrešni

Objavljeno prije

3 godine

na

Pristup međunarodnim odnosima kao igri nulte sume („ja mogu profitirati, samo ako i koliko ti izgubiš”) je majka svih političkih neuspjeha i mnogih ratnih zločina

 

MONITOR: Kakvo ocjenjujete položaj Hrvatske u EU, posebno s obzirom na „ratnu psihozu“ zbog Ukrajine?

PUSIĆ: Hrvatska, zbog svog geopolitičkog položaja i relativne stabilnosti, ima u više područja priliku igrati važniju ulogu nego što bi njezina veličina i ekonomska snaga same po sebi omogućavale. Za razliku od svjetskih sila i najvećih, vodećih država EU, manje zemlje kao što smo mi nemaju same po sebi neku političku težinu. Primjerice, Njemačka ili Francuska su važne i utjecajne gotovo bez obzira kakvu politiku vode. Za nas to nije tako. Mi moramo voditi pametnu politiku i imati vrlo aktivnu i uspješnu diplomaciju da bismo ostvarili svoje interese. Za to, naravno, moramo prvo imati neku inteligentnu ideju što su naši interesi. To je već 75 posto uspješne politike i mnogo je rjeđa pojava nego što se obično misli. U posljednje vrijeme, zbog ruske agresije na Ukrajinu, hrvatski položaj na Jadranu i posjedovanje makar i plutajućeg LNG terminala, daju Hrvatskoj relativno važnu ulogu u okolnostima novog modela europske energetske sigurnosti. Hrvatska je tu mogla imati i veće kapacitete da je realiziran originalni projekt LNG terminala, ali je on zaustavljen pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima u razdoblju 2014-2015. Činjenica da do hrvatskog LNG terminala postoji plinovod koji vodi do Mađarske, Slovačke pa i do Ukrajine, jedna je od onih koje nam daju veći utjecaj od naše veličine. Kako ćemo tu našu komparativnu prednost ugraditi u opći sustav nove europske energetske sigurnosti, pitanje je sposobnosti, dalekovidnosti i političke inteligencije hrvatskog političkog vodstva.

Manje zemlje ne mogu izbjeći vazalni položaj stalnom disrupcijom, ucjenama i razbijanjem zajedništva. Time postaju samo antipatične male zemlje koje onda, kad im treba podrška, ne mogu računati na dobronamjernost partnera. Temelj utjecaja zemlje kao što je Hrvatska leži u sposobnosti da se maksimalno iskoriste vlastite komparativne prednosti tako da one predstavljaju istovremeno i globalni, ili bar regionalni, kao i nacionalni doprinos. Pristup međunarodnim odnosima kao igri nulte sume („ja mogu profitirati, samo ako i koliko ti izgubiš”) je majka svih političkih neuspjeha i mnogih ratnih zločina.

MONITOR: Hrvatski predjsednik prednjači u aktivizmu kada se radi o interesima Hrvata u BiH. Tražio je da Vlada uslovi ulazak Finske i Švedske u NATO izmjenama izbornog zakonodavstva u skladu sa predlogom HDZ Dragana Čovića – koji nije u skladu sa odlukama Suda u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Kako Vi vidite ovu Milanovićevu ponudu?

PUSIĆ: Prijedlog novog izbornog zakona za BiH koji pokušava nametnuti HDZ BiH, ne štiti prava Hrvata u BiH. Štoviše, on bi većinu njih ostavio bez političke reprezentacije i de facto je u prvom redu uperen upravo protiv BiH Hrvata, s izuzetkom manjine koja živu u tri zapadnohercegovačka kantona. Taj prijedlog štiti isključivo vodstvo HDZ BiH, a posljedično i sadašnje lidere glavnih etničkih stranaka. Takav pristup decenijama uništava BiH, a bosanskohercegovački Hrvati su se već toliko napatili od raznih vidova „političke pomoći” iz Hrvatske da će ih u doglednoj budućnosti nestati ako im se nastavi ovako „pomagati”.

Što se ulaska Finske i Švedske u NATO tiče, to je odluka koju će za Hrvatsku donijeti Hrvatski sabor, mislim bez mnogo dileme.

MONITOR: Kako gledate na odbijanje velike većine zemalja EU da prihvate prijedlog ukrajinskog predsednika Volodomira Zelenskog o prijemu Ukrajine u EU po nekoj vrsti hitne procedure?

PUSIĆ: Po hitnoj proceduri moguće je dobivanje kandidacijskoga statusa za Ukrajinu. Mislim da je predsjednik Zelensky o tome govorio. To je pozitivna politička poruka. Članstvo u ovim okolnostima niti bi što doprinijelo u obrani Ukrajine, jer EU nije vojni savez, niti je moguće dok se u Ukrajini ne uspostavi mirnodopska vlast. Svi navijamo za Ukrajinu, pomažemo na razne načine – i kao države i kao društva, želimo da ruska agresija što prije prestane i da Ukrajina uspostavi vlast na svom cijelom teritoriju. Svjesni smo i da je to rat koji se ne vodi samo za Ukrajinu, već za mnogo više od toga, iako je i sama Ukrajina već dovoljno veliki cilj. No mi u Hrvatskoj i BiH najbolje znamo kako je poraće često kompliciranije od rata. To će biti razdoblje u kojem će se EU morati svesrdno angažirati da pomogne u Ukrajini izgraditi demokraciju koja će je kvalificirati za članstvo.

MONITOR: Ponovo su Makron i Šulc pokušali da razgovaraju o prekidu rata u Ukrajini sa Putinom, tražeći od njega „ozbiljne i direktne razgovore“ sa Zelenskim. Odgovor je bio zahtjev za prestanak naoružavanja Ukrajine. Uslov Zlenskog je povlačenje ruske vojske. Da li Rusija i Ukrajina čekaju potez američkog predsjednika Bajdena i njegov mirovni sporazum sa Putinom, pokazujući EU da ona za njih nije „igrač“?

PUSIĆ: Prvo, ne vidim o čemu bi Zelensky trebao razgovarati s Putinom. Kad vam netko na najgore moguće načine ubija desetine tisuća ljudi, sravnjuje gradove sa zemljom i otima teritorij, o čemu da s njim razgovarate? Iz Putinovih govora i ponašanja sasvim je jasno da on nema nikakve pa ni neprihvatljive zahtjeve prema Ukrajini, o kojima bi se onda eventualno moglo razgovarati. Cilj je da Ukrajina i Ukrajinci nestanu kao suverena država i nacija, koje on, kako sam kaže, ionako ne priznaje. To je zahtjev o kojem Ukrajinci teško mogu pregovarati. Amerika će tu na kraju sigurno odigrati značajnu ulogu, kao i u svim ratovima u Europi od početka XX stoljeća, uključujući i naše balkanske iz 1990-ih. Nije posebno važno što bi Putin želio pokazati Europi, ali je važno da EU još nema taj stupanj zajedništva i usklađene vojne premoći koji bi joj omogućio da igra ulogu usporedivu s američkom. Europska snaga je u prvom redu ekonomske prirode i tu je važno da uskladi svoje aktivnosti i upotrijebi svoju moć.

MONITOR: Portparolka ruskog MIP-a Marija Zaharova ponovo je, ovih dana, pomenula temu „trećeg svijetskog rata“. Kako vidite globalne promijene koje se dešavaju ili će se tek desiti a čiji je povod napad Rusije na Ukrajinu?

PUSIĆ: Prijetnja „trećim svjetskim ratom” i nuklearnim oružjem je taktika koju Putin i njegova vlast često koriste, prvenstveno zato što su vidjeli da to djeluje na njegove zapadne protivnike. Europa je sebe uvjerila kako od Drugog svjetskog rata nije bilo rata na njenom teritoriju, iako kao što znamo to nije istina, navikla je da sporove rješava pregovorima i sadašnja prijetnja ratom je dezorijentira. To ne znači da tu prijetnju ne treba uzimati ozbiljno. Znači samo da se ona ne može otkloniti popuštajući ruskoj agresiji i teritorijalnim aspiracijama. EU je nastala kako bi spriječila rat među svojim članicama i u tome je uspjela. Ali to još nije dovoljno kako bi se spriječio rat u Europi. Jedna od mnogih opasnosti od diktatura, kakva je ona u današnjoj Rusiji, je da su one najokrutnije i najbešćutnije prema vlastitim građanima. Dok je Rusiji svejedno koliko će stotina tisuća njenih vojnika poginuti u ratu, dotle je ona veoma opasan protivnik i mislim da je to realnija opasnost. Rusija ima dugu povijesnu tradiciju iznimne okrutnosti prema vlastitim ljudima. Mihail Gorbačov je prvi ruski lider koji je pokazao neko poštovanje prema samim Rusima, odnosno građanima Rusije i tadašnjeg SSSR-a. I to je jedini put kojim se Rusija može vratiti na svoje utjecajno i važno mjesto u međunarodnom poretku. Pokušaji da se udobrovolje okrutni diktatori uvijek su na kraju bili jalovi i pogrešni.

 

Naša regija Rusiji služi isključivo za destabilizaciju Evrope

MONITOR: Odnosi u tzv. regionu djeluju predinamizirano agresijom Rusije na Ukrajinu. Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, htio je doći u Beograd, a sigurno je da dolazi njemački kancelar Olaf Šulc. Predsjednici Zoran Milanović, Borut Pahor i Aleksander van der Belen (austrijski predsjednik) lobirali su za davanje BiH statusa kandidata za članstvo u EU. Govori se i o tome da Beograd može imati ulogu „dvostukog agenta“ u ovoj krizi Zapad–Istok?

PUSIĆ: Našoj regiji nikad nije nedostajalo dinamike! Takva nam je lokacija. Ruska agresija na Ukrajinu promijenila je ukupnu europsku pa donekle i globalnu sigurnosnu situaciju. Za razliku od zemalja Istočnog partnerstva, Rusija u Jugoistočnoj Europi nema teritorijalnih aspiracija. Ova regija joj služi isključivo za destabiliziranje Europe. Cijela priča oko dolaska ruskog ministra Lavrova u Beograd, veoma je zanimljiva i poučna. Prvo, ne bih se iznenadila da je srbijanski predsjednik Vučić bio upoznat s time da će susjedne zemlje zabraniti prelet Lavrovljevog aviona. Time bi nastavio svoju dosadašnju politiku: otvoren za kontakte s Rusijom na najvišoj razini, ali u EU nitko ga ne može optužiti da je primio Lavrova i time kršio zajedničku EU politiku. Drugo, stav EU je uvijek bio da je za regiju najvažnije pridobiti Srbiju, a onda će sve ostalo ići lako. Ovo iskustvo pokazuje nešto drugo: kad bi sve zemlje koje je okružuju napredovale prema EU članstvu, to bi ponukalo/prisililo Srbiju da i sama ozbiljnije krene tim putem. U prvom redu zbog pritiska javnosti u Srbiji koja prati događanja u neposrednom okruženju. Što se tiće neke „dvostruke agenture” Srbije, to smatram smiješnim i besmislenim. Kao i sve ostale zemlje iz regije, ona nedvosmisleno pripada u EU, samo još to mora sama politički osvijestiti.

Nema sumnje da bi BiH trebala dobiti status kandidata za članstvo u EU, kao što bi i Kosovo trebalo dobiti bezvizni režim. Kao što znamo, to je još vrlo daleko od članstva, ali je neki pozitivni pomak i motivacija. Ja zagovaram Balitčki pristup pristupanju država tzv. Zapadnog Balkana EU, koji se do danas pokazao najuspješnijim.

 

Cilj za države Zapadnog Balkana je jasan: punopravno članstvo.

MONITOR: Francuski predsjednik Emanuel Makron je ponudio rješenje u formi „evropske političke zajednice“ u kojoj bi se našle zemlje kontinenta koje žele da postanu članice EU. Tu su se našle i države Zapadnog Balkana koje su već odavno u procesima EU integracija. Prijedlog je naišao na različite reakcije. Kakvo je Vaše mišljenje?

PUSIĆ: Model europske političke zajednice mogao bi biti forma koja bi uključivala države današnjeg Istočnog partnerstva. Države Zapadnog Balkana su bijela točka okružena EU teritorijem, njihovo članstvo je teritorijalna konsolidacija EU i smatram da tu nema prostora nikakvom relativiziranju. Može se raspravljati o najboljem i najefikasnijem putu, ali konačni cilj za države ZB je jasan: punopravno članstvo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo