INTERVJU
DR VESNA PUSIĆ, SOCIOLOŠKINJA, MINISTARKA INOSTRANIH I EVROPSKIH POSLOVA HRVATSKE 2011-2016: EU nema odgovore na potencijalnu migrantsku krizu

Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor online
Ja sam na samom početku ove katastrofe mislila da tu ima mnogo potencijalnog prostora za EU, da bi se Gaza mogla privremeno staviti pod međunarodni protektorat u kojem bi EU igrala značajnu ulogu. Na žalost, EU momentalno za to nema liderskih kapaciteta
MONITOR: Hrvatska je jedna od „oštrijih“ članica EU kada se radi o migrantskoj politici. Slovenija je na kratko suspendovala šengenska pravila na svojoj granici sa Hrvatskom, što se tumači oprezom od novog priliva ilegalne migracije preko granica Srbije i BiH. Hrvatska bezbednosno-obavještajna agencija podigla je nivo pozornosti posle terorističkog napada u Briselu. Ima li to veze i sa najnovijim događajima na Bliskom istoku?
PUSIĆ: Sloboda kretanja ljudi unutar Schengenskog prostora može funkcionirati samo ako i dok je se pridržavaju sve članice Schengena. Onog časa kad su Austrija i Italija najavile privremeno vraćanje kontrola na granici sa Slovenijom, bilo je jasno da će i Slovenija to učiniti na granici s Hrvatskom. U protivnom bi svi imali slobodan prolaz iz Hrvatske prema Sloveniji, ali graničnu kontrolu na izlazu iz Slovenije, što bi naravno bilo neodrživo i neizdrživo za Sloveniju. Jasno je da situacija na Bliskom istoku ima direktne veze s time. Prvi veliki izbjeglički/migrantski val koji je uzdrmao cijelu Europu dogodio se 2015., za vrijeme rasplamsavanja rata u Siriji. Za sada se rat događa na teritoriju Gaze i Izraela, ali opasnost od prelijevanja na države u bližem i daljem susjedstvu je stalno prisutna, a to bi rezultiralo ogromnom izbjegličkom krizom. Iako je od 2015. prošlo punih 8 godina, EU nije smislila bolju i efikasniju politiku azila, europske solidarnosti i integracije, tako da nema odgovore na potencijalnu krizu.
MONITOR: Hrvatsku očekuju u 2024-oj, parlamentarni, predsjednički i izbori za parlament EU. Može li neko ovog puta ozbiljnije ugroziti dominaciju dvije „stožerne“ stranke HDZ i SDP?
PUSIĆ: Hrvatska politička scena se prilično promijenila i mi više nemamo dvije stožerne stranke, već samo jednu jaku stranku a to je HDZ. SDP je potonuo i po podršci se izjednačio sa strankom Možemo, s kojom se nalazi na više-manje istom političkom prostoru. U SDP-u ima nekoliko jačih političkih figura, uglavnom žena, ali ni jedna od njih nije predsjednica stranke. Možemo je istakao Sandru Benčić kao kandidatkinju za premijerku, političarku s dosta javne podrške, vidljivosti i političke strasti, ali nisu uspjeli dogovoriti predizbornu koaliciju s SDP-om koji bi podržao Benčić. Osim toga, Možemo do sada nije uspio stvoriti stranačku infrastrukturu po cijeloj Hrvatskoj. U tim okolnostima HDZ ima prilično dobre izglede za pobjedu na parlamentarnim izborima 2024. Problem s HDZ-om je da nema ljudi. Ta stranka s najbrojnijim članstvom, najvećim brojem parlamentaraca i ljudi u izvršnoj vlasti i državnoj upravi, osim Plenkovića, nema lidera.
MONITOR: Nedavno su obavještajne službe SAD objavile kako se Rusija miješa u izbore u mnogim zemljama. Bivša predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, prije nekoliko mjeseci je obavjestila javnost da je ona izgubila drugi predsjednički mandat zbog „ruskog miješanja“. Kako ocjenjujete ove navode?
PUSIĆ: To je prvenstveno smiješna izjava, da ne kažem nešto grublje. Grabar-Kitarović je poznata po svojim oduševljenim slikama s Putinom. Da se Rusija slučajno odlučila miješati u prošle predsjedničke izbore u Hrvatskoj, to bi bilo njoj u korist. Ali mislim da Rusija te izbore nije smatrala dovoljno važnima da bi se u njih miješala.
MONITOR: U vrijeme održavanja trećeg samita Pojas i put u Pekingu, obelodanjeno je istraživanje Katarine Jakimovske (Centar za evropske studije Vilfrid Martens-Brisel), o uticaju Kine na ekonomiju i politiku Zapadnog Balkana. Sve više se problemom smatra mogući kineski uticaj i na zemlje članice EU- za šta se kao primjer uzima Mađarska. S obzirom da se tvrdi da je Kina danas najveći globalni zajmodavac, kako je moguće ograničiti njen politički uticaj kroz tzv. inkluzivnu globalizaciju?
PUSIĆ: U našem dijelu Europe najopasniji politički utjecaj u ovom trenutku je onaj Putinove Rusije. Staro je pravilo da su malim državama uvijek najopasnije velike sile koje su geografski najbliže. Ako su te velike sile ujedno i diktature koje vode rat praktički u susjedstvu, onda ne treba posebno dokazivati opasnost od njih. Kina koristi ekonomsku moć kako bi dovodila manje države u položaj financijske ovisnosti. No u ovom času mislim da Kinu više interesira EU nago Zapadni Balkan. EU nema jasan stav i politiku svojih budućih odnosa s Kinom. Smatram da koliko god je moguće treba izbjeći, odnosno deeskalirati novi hladni rat Amerike i Kine i pronaći nove modalitete suradnje.
MONITOR: Rat koji se rasplamsao na Bliskom istoku uključio je ne samo SAD već i druge regionalne i globalne aktere. Rat u Ukrajini, bar privremeno, pada u drugi plan. Može li Putin, s obzirom na uticaj Rusije na B. Istoku (Iran, Sirija…), iskoristiti te okolnosti da za sebe izvuče i neke indulgencije Zapada?
PUSIĆ: Putin se agresijom na Ukrajinu diskvalificirao kao bilo kakav međunarodni posrednik i tu neće odigrati nikakvu ulogu. Značajnu ulogu bi mogle odigrati neke države iz regije kao što su Katar, Egipat, Jordan, ili šireg susjedstva kao Turska. Naravno Iran i Saudijska Arabija bi mogli odigrati ogromnu ulogu, ali pitanje je koliko su njihove vlasti na to spremne i u kojem pravcu bi išao njihov utjecaj. Prije napada Hamasa na Izrael, Saudijska Arabija je bila pred potpisivanjem sporazuma o suradnji s Izraelom, tako da tu moraju postojati neki komunikacijski kanali. No nesmiljeno bombardiranje Gaze od strane Izraela otežava posredničku ulogu arapskim zemljama.
MONITOR: Vlada Benjamina Netanjahua ima podršku SAD da uništi Hamas. EK se, poslije kritika na račun prvih izjava Ursule fon der Lajen, opredijelila za balansiraniju politiku. Jozep Borelj se zalaže za već ponuđeno rješenje o dvije države….Može li EU bez SAD proaktivno djelovati u ovoj krizi i doprinijeti „trajnom miru“ na Bliskom istoku?
PUSIĆ: I SAD i EU se slažu oko potrebe da se iskorijeni Hamas, kao što se i jedni i drugi slažu oko toga da se palestinski narod ne može izjednačavati s Hamasom. No ni jedni ni drugi nisu u stanju u ovom času zaustaviti napad Izraela na Gazu. Kad konačno do toga dođe, mislim da će to biti rezultat angažmana Amerike i nekih arapskih država iz regije. Ja sam na samom početku ove katastrofe mislila da tu ima mnogo potencijalnog prostora za EU, odnosno da bi se Gaza mogla privremeno staviti pod međunarodni protektorat u kojem bi EU igrala značajnu ulogu. Na žalost, EU momentalno za to nema liderskih kapaciteta. Jedina kriza čijem rješavanju EU može danas ozbiljno doprinijeti je Zapadni Balkan.
Koketiranje s fašistima iz Drugog svjetskog rat služi za promociju takve politike danas
MONITOR: Nedavno je Ministarstvo inostranih poslova Hrvatske reagovalo na podizanje spomenika i otvaranje spomen sobe Draži Mihailoviću. Dio javnosti u Srbiji je bio iznenađen reakcijom sa tako visokog nivoa hrvatske države. Hrvatska i Srbija imaju više neriješenih a životno važnih pitanja koja su, već dugo, u sjenci prepucavanja oko „ustaštva“ i „četništva“, ali se srpski i hrvatski lideri u BiH dosta dobro slažu oko zajedničkih interesa. Kako to da razumijemo?
PUSIĆ: Koketiranje s fašističkim kvislinzima iz Drugog svjetskog rata, bilo četnicima ili ustašama, je krajnje antipatično. Naročito zato što je potpuno jasno da to koketiranje služi u prvom redu za promociju takve ili slične politike danas. Treba samo pogledati stadione za vrijeme neke nogometne utakmice: slabo obrazovani tinejdžeri skandiraju četničke ili ustaške parole. Pa ne valjda zato što su pristalice Draže Mihajlovća ili Ante Pavelića, o kojima nemaju pojima, već zato da izraze koliko mrze svoje nogometne protivnike i signaliziraju spremnost na nasilje. Mislim da je reakcija hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova bila opravdana, ali naravno takve reakcije nemaju nekog utjecaja osim “podizanja crvene zastavice” kao upozorenja na međunarodnoj scene. Koketiranje s fašizmom je trovanje vlastitog društva koje vam nitko ne može riješiti osim vas samih, odnosno vaših vlasti. To svaka vlast mora prvo dokinuti i ukinuti u svojoj vlastitoj zemlji. Dok se to ne desi i dok vlasti podržavaju takvu politiku i takvo ponašanje, imati ćete bolesno društvo i zatrovanu omladinu, a i veliku opasnost da se kvislinška, filofašistička politika uvuče i u današnju politiku. Zato suzbijanje filofašističke politike nije vraćanje u prošlost; to je obračunavanje s lošom i opasnom politikom današnjice.
Što se BiH tiče, srpski i jedan dio hrvatskih lidera (HDZ BiH) se tamo u prvom redu dobro slažu na temu korištenja svih sredstava za osobni ostanak na vlasti. Pri tome prvi otvoreno, a drugi nešto diskretnije destabiliziraju i dovode u pitanje institucije države BiH. Dakle, našli su se na štetnim politikama za svoju zemlju. Što se Hrvatske tiče, hrvatski je očiti interes opstanak BiH i njen uspješan i brz put prema EU članstvu. Preduvijet za to je funkcioniranje BiH kao države. Pri tome ne kažem da Hrvatska uvijek vodi takvu politiku, već kažem da bi je trebala voditi.
Države Zapadnog Balkana nisu jedan veliki paket za ulazak u EU
MONITOR: Šarl Mišel je u avgustu – na Bledu, rekao da bi zemlje Zapadnog Balkana trebalo da postanu članice EU do 2030-e. EK je na to reagovala krajnje uzdržano, a očekivanje Mišela da će se o tome razgovarati na neformalnom sastanku Evropske političke zajednice u Granadi, nije se obistinilo. Da li incident u Banjskoj-na Kosovu može uticati da se ova tema ozbiljnije razmatra na sastanku Evropskog savjeta u decembru?
PUSIĆ: Smatram da EU svakako mora ozbiljno razgovarati o ovoj temi. No, države Zapadnog Balkana nisu jedan veliki paket. Radi se o šest vrlo različitih država, različite spremnosti, vrlo različite javne podrške EU članstvu i ekstremno različite političke volje lidera za EU članstvo. Dakle, stari pristup prema kojem treba prvo uvesti Srbiju u EU pa će onda svi drugi slijediti, više apsolutno ne funkcionira. Po svom političkom stavu, savezništvima, vanjskoj politici, ponašanju i eksplicitnoj političkoj volji svog vodstva, Srbija je danas najdalje od EU članstva. Fijasko terorističkog napada na sjeveru Kosova je samo vrlo vidljiva nezaobilazna demonstracija tog stanja. Na žalost čini se da ni Crna Gora, do prije nekoliko godina regionalna predvodnica na EU putu, danas nije mnogo bliže od Srbije. S. Makedonija, Albanija i Kosovo, bez obzira na momentalne razlike u formalnom statusu, su danas mnogo bliže članstvu. BiH zahtijeva poseban pristup i posebnu pažnju, mnogo angažiraniju, proaktivnu politiku od strane EU, ali tamo podrška građana članstvu nije upitna, a postoji i određena kritična masa pro-EU političara.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
SPAJIĆEVI MINISTRI: Sekretari apostola i ostali
-
NACRT PROSTORNOG PLANA: Spisak želja
-
NOVI SKY DETALJI O FUNKCIONERIMA UPRAVE POLICIJE: Hod po trulim daskama
-
PRAVOSUĐE IZMEĐU STVARNOSTI I NEREALNIH OBEĆANJA: Tužna Justicija
-
DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mnogo toga ne najavljuje dugo trajanje nove vlade
-
,,Stokholmski sindrom” talaca u zarobljenoj državi
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje