Ja sam na samom početku ove katastrofe mislila da tu ima mnogo potencijalnog prostora za EU, da bi se Gaza mogla privremeno staviti pod međunarodni protektorat u kojem bi EU igrala značajnu ulogu. Na žalost, EU momentalno za to nema liderskih kapaciteta

MONITOR: Hrvatska je jedna od „oštrijih“ članica EU kada se radi o migrantskoj politici. Slovenija je na kratko suspendovala šengenska pravila na svojoj granici sa Hrvatskom, što se tumači oprezom od novog priliva ilegalne migracije preko granica Srbije i BiH. Hrvatska bezbednosno-obavještajna agencija podigla je nivo pozornosti posle terorističkog napada u Briselu. Ima li to veze i sa najnovijim događajima na Bliskom istoku?

PUSIĆ: Sloboda kretanja ljudi unutar Schengenskog prostora može funkcionirati samo ako i dok je se pridržavaju sve članice Schengena. Onog časa kad su Austrija i Italija najavile privremeno vraćanje kontrola na granici sa Slovenijom, bilo je jasno da će i Slovenija to učiniti na granici s Hrvatskom. U protivnom bi svi imali slobodan prolaz iz Hrvatske prema Sloveniji, ali graničnu kontrolu na izlazu iz Slovenije, što bi naravno bilo neodrživo i neizdrživo za Sloveniju. Jasno je da situacija na Bliskom istoku ima direktne veze s time. Prvi veliki izbjeglički/migrantski val koji je uzdrmao cijelu Europu dogodio se 2015., za vrijeme rasplamsavanja rata u Siriji. Za sada se rat događa na teritoriju Gaze i Izraela, ali opasnost od prelijevanja na države u bližem i daljem susjedstvu je stalno prisutna, a to bi rezultiralo ogromnom izbjegličkom krizom. Iako je od 2015. prošlo  punih 8 godina, EU nije smislila bolju i efikasniju politiku azila, europske solidarnosti i integracije, tako da nema odgovore na potencijalnu krizu.

MONITOR: Hrvatsku očekuju  u 2024-oj, parlamentarni, predsjednički i izbori za parlament EU. Može li neko ovog puta ozbiljnije ugroziti dominaciju dvije  „stožerne“ stranke   HDZ i SDP?

PUSIĆ: Hrvatska politička scena se prilično promijenila i mi više nemamo dvije stožerne stranke, već samo jednu jaku stranku a to je HDZ. SDP je potonuo i po podršci se izjednačio sa strankom Možemo, s kojom se nalazi na više-manje istom političkom prostoru. U SDP-u ima nekoliko jačih političkih figura, uglavnom žena, ali ni jedna od njih nije predsjednica stranke. Možemo je istakao Sandru Benčić kao kandidatkinju za premijerku, političarku s dosta javne podrške, vidljivosti i političke strasti, ali nisu uspjeli dogovoriti predizbornu koaliciju s SDP-om koji bi podržao Benčić. Osim toga, Možemo do sada nije uspio stvoriti stranačku infrastrukturu po cijeloj Hrvatskoj. U tim okolnostima HDZ ima prilično dobre izglede za pobjedu na parlamentarnim izborima 2024. Problem s HDZ-om je da nema ljudi. Ta stranka s najbrojnijim članstvom, najvećim brojem parlamentaraca i ljudi u izvršnoj vlasti i državnoj upravi, osim Plenkovića, nema lidera.

MONITOR: Nedavno su obavještajne službe SAD objavile kako se Rusija miješa u izbore u mnogim zemljama. Bivša predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, prije nekoliko mjeseci je obavjestila javnost da je ona izgubila drugi predsjednički mandat zbog „ruskog miješanja“. Kako  ocjenjujete ove navode?

PUSIĆ: To je prvenstveno smiješna izjava, da ne kažem nešto grublje. Grabar-Kitarović je poznata po svojim oduševljenim slikama s Putinom. Da se Rusija slučajno odlučila miješati u prošle predsjedničke izbore u Hrvatskoj, to bi bilo njoj u korist. Ali mislim da Rusija te izbore nije smatrala dovoljno važnima da bi se u njih miješala.

MONITOR: U vrijeme održavanja trećeg samita Pojas i put u Pekingu, obelodanjeno je istraživanje Katarine Jakimovske (Centar za evropske studije Vilfrid Martens-Brisel), o uticaju Kine na ekonomiju i politiku Zapadnog Balkana. Sve više se problemom smatra mogući kineski uticaj i na zemlje članice EU- za šta se kao primjer uzima Mađarska. S obzirom da se tvrdi da je Kina danas najveći globalni zajmodavac, kako je moguće ograničiti njen politički uticaj kroz tzv. inkluzivnu globalizaciju?

PUSIĆ: U našem dijelu Europe najopasniji politički utjecaj u ovom trenutku je onaj Putinove Rusije. Staro je pravilo da su malim državama uvijek najopasnije velike sile koje su geografski najbliže. Ako su te velike sile ujedno i diktature koje vode rat praktički u susjedstvu, onda ne treba posebno dokazivati opasnost od njih. Kina koristi  ekonomsku moć  kako bi dovodila manje države u položaj financijske ovisnosti. No u ovom času mislim da Kinu više interesira EU nago Zapadni Balkan.  EU nema jasan stav i politiku svojih budućih odnosa s Kinom. Smatram da koliko god je moguće treba izbjeći, odnosno deeskalirati novi hladni rat Amerike i Kine i pronaći nove modalitete suradnje.

MONITOR: Rat koji se rasplamsao na Bliskom istoku  uključio je ne samo SAD već i druge regionalne i globalne aktere. Rat u Ukrajini, bar privremeno, pada u drugi plan. Može li Putin, s obzirom na uticaj Rusije na B. Istoku (Iran, Sirija…), iskoristiti te okolnosti da za sebe izvuče i neke indulgencije Zapada?

PUSIĆ: Putin se agresijom na Ukrajinu diskvalificirao kao bilo kakav međunarodni posrednik i tu neće odigrati nikakvu ulogu. Značajnu ulogu bi mogle odigrati neke države iz regije kao što su Katar, Egipat, Jordan, ili šireg susjedstva kao Turska. Naravno Iran i Saudijska Arabija bi mogli odigrati ogromnu ulogu, ali pitanje je koliko su njihove vlasti na to spremne i u kojem pravcu bi išao njihov utjecaj. Prije napada Hamasa na Izrael, Saudijska Arabija je bila pred potpisivanjem sporazuma o suradnji s Izraelom, tako da tu moraju postojati neki komunikacijski kanali. No nesmiljeno bombardiranje Gaze od strane Izraela otežava posredničku ulogu arapskim zemljama.

MONITOR: Vlada Benjamina Netanjahua ima podršku SAD da uništi Hamas. EK se, poslije kritika na račun prvih izjava Ursule fon der Lajen, opredijelila za balansiraniju  politiku. Jozep Borelj se zalaže za već ponuđeno rješenje o dvije države….Može li EU bez SAD  proaktivno djelovati u ovoj krizi i doprinijeti „trajnom miru“ na Bliskom istoku?

PUSIĆ: I SAD i EU se slažu oko potrebe da se iskorijeni Hamas, kao što se i jedni i drugi slažu oko toga da se palestinski narod ne može izjednačavati s Hamasom. No ni jedni ni drugi nisu u stanju u ovom času zaustaviti napad Izraela na Gazu. Kad konačno do toga dođe, mislim da će to biti rezultat angažmana Amerike i nekih arapskih država iz regije. Ja sam na samom početku ove katastrofe mislila da tu ima mnogo potencijalnog prostora za EU, odnosno da bi se Gaza mogla privremeno staviti pod međunarodni protektorat u kojem bi EU igrala značajnu ulogu. Na žalost, EU momentalno za to nema liderskih kapaciteta. Jedina kriza čijem rješavanju EU može danas ozbiljno doprinijeti je Zapadni Balkan.

Koketiranje s fašistima iz Drugog svjetskog rat služi za promociju takve politike danas

MONITOR: Nedavno je Ministarstvo inostranih poslova Hrvatske reagovalo na podizanje spomenika i otvaranje spomen sobe Draži Mihailoviću. Dio javnosti u Srbiji je bio iznenađen reakcijom sa tako visokog nivoa hrvatske države. Hrvatska i Srbija imaju više neriješenih a životno važnih pitanja koja su, već dugo, u sjenci prepucavanja oko „ustaštva“ i „četništva“, ali se srpski i hrvatski lideri u BiH dosta dobro slažu oko zajedničkih interesa. Kako to da razumijemo?

PUSIĆ: Koketiranje s fašističkim kvislinzima iz Drugog svjetskog rata, bilo četnicima ili ustašama, je krajnje antipatično. Naročito zato što je potpuno jasno da to koketiranje služi u prvom redu za promociju takve ili slične politike danas. Treba samo pogledati stadione za vrijeme neke nogometne utakmice: slabo obrazovani tinejdžeri skandiraju četničke ili ustaške parole. Pa ne valjda zato što su pristalice Draže Mihajlovća ili Ante Pavelića, o kojima nemaju pojima, već zato da izraze koliko mrze svoje nogometne protivnike i signaliziraju spremnost na nasilje. Mislim da je reakcija hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova bila opravdana, ali naravno takve reakcije nemaju nekog utjecaja osim “podizanja crvene zastavice” kao upozorenja na međunarodnoj scene. Koketiranje s fašizmom je trovanje vlastitog društva koje vam nitko ne može riješiti osim vas samih, odnosno vaših  vlasti. To svaka vlast mora prvo dokinuti i ukinuti u svojoj vlastitoj zemlji. Dok se to ne desi i dok vlasti podržavaju takvu politiku i takvo ponašanje, imati ćete bolesno društvo i zatrovanu omladinu, a i veliku opasnost da se kvislinška, filofašistička politika uvuče i u današnju politiku. Zato suzbijanje filofašističke politike nije vraćanje u prošlost; to je  obračunavanje s lošom i opasnom politikom današnjice.

Što se BiH tiče, srpski i jedan dio hrvatskih lidera (HDZ BiH) se tamo u prvom redu dobro slažu na temu korištenja svih sredstava za osobni ostanak na vlasti. Pri tome prvi otvoreno, a drugi nešto diskretnije destabiliziraju i dovode u pitanje institucije države BiH. Dakle, našli su se na štetnim politikama za svoju zemlju. Što se Hrvatske tiče, hrvatski je očiti interes opstanak BiH i njen uspješan i brz put prema EU članstvu. Preduvijet za to je funkcioniranje BiH kao države. Pri tome ne kažem da Hrvatska uvijek vodi takvu politiku, već kažem da bi je trebala voditi.

Države Zapadnog Balkana nisu jedan veliki paket za ulazak u EU

MONITOR: Šarl Mišel je u avgustu – na Bledu, rekao da bi zemlje Zapadnog Balkana trebalo da postanu  članice EU do 2030-e. EK je na to reagovala krajnje uzdržano, a očekivanje Mišela da će se o tome razgovarati na neformalnom sastanku Evropske političke zajednice u Granadi, nije se obistinilo. Da li incident u Banjskoj-na Kosovu može uticati da se ova tema ozbiljnije razmatra na sastanku Evropskog savjeta u decembru?

PUSIĆ: Smatram da EU svakako mora ozbiljno razgovarati o ovoj temi. No, države Zapadnog Balkana nisu jedan veliki paket. Radi se o šest vrlo različitih država, različite spremnosti, vrlo različite javne podrške EU članstvu i ekstremno različite političke volje lidera za EU članstvo. Dakle, stari pristup prema kojem treba prvo uvesti Srbiju u EU pa će onda svi drugi slijediti, više apsolutno ne funkcionira. Po svom političkom stavu, savezništvima, vanjskoj politici,  ponašanju i eksplicitnoj političkoj volji svog vodstva, Srbija je danas najdalje od EU članstva. Fijasko terorističkog napada na sjeveru Kosova je samo vrlo vidljiva nezaobilazna demonstracija tog stanja. Na žalost čini se da ni Crna Gora, do prije nekoliko godina regionalna predvodnica na EU putu, danas nije mnogo bliže od Srbije. S. Makedonija, Albanija i Kosovo, bez obzira na momentalne razlike u formalnom statusu, su danas mnogo bliže članstvu. BiH zahtijeva poseban pristup i posebnu pažnju, mnogo angažiraniju, proaktivnu politiku od strane EU, ali tamo podrška građana članstvu nije upitna, a postoji i određena kritična masa pro-EU političara.

Nastasja RADOVIĆ