Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Vesna Pešić: Sve uloge Aleksandra Vučića

Objavljeno prije

10 godina

na

vesna-pesic-4

MONITOR: Premijer Srbije se još nije izjasnio u vezi sa odlaskom na ceremoniju obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Da li je to taktika ili tek pogrešan politički gest?
PEŠIĆ: Zašto Vučić ne zna šta da radi sa Srebrenicom i odlaskom na obeležavanje dvadesete godišnjice genocida, vezano je za njega lično i sadašnju vlast čije poreklo je poznato: SRS i njegove perjanice – Šešelj, Nikolić i Vučuć, pravili su granice Velike Srbije, i mnogo otvorenije od Miloševića. Ta stranka i njeni lideri,učestvovali su kao vojska pod komandom JNA (odnosno srpske vojske), u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Podržavali su Miloševićev režim, bili njegova udarna pesnica, podržavali su i Karadžića i Mladića u osvajanju teritorije koja se danas zove Republika Srpska. Za Vučića je ogroman napor da ode u Srebrenicu, jer treba odigrati ulogu kajanja i sućuti, i to zato što to od njega očekuju Brisel i Vašington. Rezolucija koju je u UN podnela Velika Britanija brine vlast bar iz dva razloga. Oni Rezoluciju tumače kao udar na RS, te otvaranje novog pitanja oko koga će krenuti pritisci na Srbiju. Tražiće se da Srbija smanji podršku RS i natera je da prihvati promene koje bi omogućile da BiH postane funkcionalna država. A RS je vrhovni nacionalni interes, ratni plen, pogotovu što je jasno da je Kosovo otišlo. Drugi razlog, izrekao je Predsednik Nikolić: Srbija i Srbi nikako ne smeju da izgube oreol pravednika i pobedničkog naroda, pa oni ovu Rezoluciju vide kao pokušaj da se Srbi upišu u „genocidne narode”. A zna se ko je bio genocidan! Pri tom se ne shvata da nema genocidnih naroda.

MONITOR: Da li ulazimo u period nestabilnosti u odnosima naših država u regionu?
PEŠIĆ: Vučić igra ulogu proevropskog političara, ali to ne čini sasvim iskreno. Verujem da mu je stalo da se otvori neko poglavlje, kako ne bi izgledalo crno na belo da je neuspešan. SNS je obećao Briselu i pre izbora 2012. godine da će voditi proevropsku politiku i zato su tamo pustili niz vodu Tadića. Vučić zarad održavanja na vlasti, deluje preventivno, trudeći se da bude kooperativan sa Briselom. To se najbolje vidi oko Kosova. Dajući ustupke do kojih je EU, SAD i Nemačkoj stalo, obezbeđuje njihovu podršku. To isto se odnosi i na drugi uslov – regiononalnu saradnju i pomirenje. Iako ni hrvatska politika nije bezgrešna, ovaj uslov je za Vučića još teži. Ne samo ideološki, nego zbog njegove agresivne i svađalačke prirode koju redovno iskazuje i kod kuće. On kao da je operisan od diplomatskog takta i umerenosti. Da bi to ublažio, ima nekoliko trbuhozboraca koji se svađaju umesto njega, a on se pravi „mirotvorac”, mada uvek stane iza njih. Iako njemu nije teško da svakodnevno izgovara brda laži, ipak je teško 24 časa igrati i uloge koje mu ne odgovaraju. Otuda njegova stalna ljutnja, ili samosaželjenje, te kukanje da su velike teškoće pred Srbijom, kako mu je jako teško i mora da radi danonoćno.

MONITOR: Albanski lideri nisu poslušali savjet SAD, najvažnijeg pokrovitelja, u vezi sa ustanovljavanjem suda za ratne zločine. Da li moćnih pokrovitelja, ne samo u slučaju Kosova, već i Rusije kada je riječ o Srbiji, gubi na značaju?
PEŠIĆ: Pobednici još teže od ratnih gubitnika podnose međunarodni krivičan sud, to se lepo moglo videti u Hrvatskoj. Kako mogu biti osuđivani ljudi koji su se „samo branili od agresora”, i ja mislim da je tu poziciju zauzela i Priština. Zločini moraju biti kažnjeni, ne može se praviti razlika među žrtvama. Sigurna sam da će kosovska Vlada popustiti i prihvatiti krivični sud za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom. I Angela Merkel ih je pritisnula. Teško će tim pritiscima odoleti, jer je Kosovo bilo i ostalo najsiromašnija zemlja u Evropi. Rusija je oduvek bila uticajna na ovim prostorima, posebno u Srbiji u kojoj postoji „ruska hipnoza” kao komponenta srpskog nacionalizma. Tu spektakularan rasplet ne treba očekivati. Vlast u Srbiji smatra da je Rusija njena zaštitnica, čuvar „srpskog Kosova” i tu poziciju neće napustiti.

MONITOR: Koliko je ruska diplomatska akcija u vezi sa britanskim predlogom rezolucije o Srebrenici, podnošenjem ruskog predloga rezolucije, rezultat dogovora sa srpskim državnim vrhom a koliko „osvetnička” solo akcija Vladimira Putina prema zemljama EU i SAD?
PEŠIĆ: Pošto su naše vođe, Vučić, Dačić i Nikolić, krenuli da vrište kao „Damjanov zelenko” zbog britanske rezolucije, a Dodik direktno tražio od Lavrova da Rusija stavi veto na rezoluciju, teško je oteti se utisku da je tu nekog dogovaranja ipak bilo, i da su nam Rusi izašli u susret. To ne znači da pri tom nisu završavali i neke svoje stvari. Veto ne mogu i neće da stave, jer se to retko čini za takve sitne stvari, pa velike sile neće da troše veto na njih. Dovoljno je da se otvoreno iskaže neslaganje sa predlogom rezolucije, ili kao što se desilo, Rusija je predložila svoju rezoluciju. Sada se pravi kompromis, ali će Britanija svoj predlog, u nešto izmenjenoj formi, najverovatnije staviti na glasanje. No, cela nepotrebna uzbuna, ne samo da razotkriva da Srbija nije shvatila svoju lošu prošlost i devedesete godine, nego će ona najverovatnije dvostruko platiti. Rusi ne čine ništa iz ljubavi pa će verovatno tražiti kontra usluge od Srbije, naročito u sadašnjoj situaciji kad je pod teškim ekonomskim i političkim sankcijama. Srbija će platiti i na zapadnoj strani, jer je od razbuktavanja ukrajinske krize, pod sumnjom da je prikriveni ruski igrač koji bi, kao član EU, mogao iznutra rovariti.

MONITOR: U DS, potpredsednik Borislav Stefanović najavljuje program „srpske Sirize”?
PEŠIĆ: Ne verujem da će Stefanović uspeti da sa svojim još nenapisanim programom preobrazi DS i nju postaviti na radikalno levu poziciju. Ta stranka nije tako formatirana. Uverena sam da i on sam to zna. Završiće se tako što će on odvaliti još jedan komad od DS, ili će nekim čudom odustati i sačekati bolji momenat.

Traganje za što „levljom kartom”, je krakteristično za društva u velikoj krizi. Srbija je propala. Našli smo se na repu evropskih zemalja. Setite se da su se socijalističke revolucije desile u zaostalim zemljama, a zaobišle su razvijena društva. Nije ih predvodila Srbija, nego velike zemlje, pa je zato nerealno da će se rušenje ovakvog kapitalizma desiti baš kod nas. Grčka jeste pokrenula rušenje neoliberalizma, i u tome je njen značaj.

MONITOR: Štiglic i Krugman, dobitnici Nobela za ekonomiju, ohrabrili su Grčku da ide ka izlasku iz euro-zone. No ministar finansija Grčke najavljuje borbu protiv eventualnog izbacivanja Grčke iz monetarne unije, pominjući čak i odlazak na sud u Strazburu. Kako to da razumijemo?
PEŠIĆ: Neće biti formalnog izbacivanja iz evrozone, pa ne vidim kako će i koga Siriza tužiti sudu. Glavni je problem što je Grčka već u bankrotu. Kako će u takvoj situaciji sačuvati evro, da li će se vratiti na drahmu, ne znam. Nobelovce ne bih komentarisala. Njima svaka čast, ali oni nisu političari i ne snose odgovornost. Lično bih volela da EU i Grčka nađu dobro rešenje, da se uzme u obzir istorijat i pogrešni lekovi koji su joj prepisani, te da se shvati da ima odgovornosti na strani poverilaca, kao i da se uzme za ozbiljno budućnost EU. EU je godinama otezala da reši krizu, pa su zemlje na Jugu Evrope najviše stradale kao slabije ekonomije dok je SAD odmah upumpala bilione dolara i tako pokrenula ekonomiju i spasla banke, te glavne krivce, od bankrota. Tek ove godine je istu meru primenila Centralna banka EU, kada su stvari otišle dođavala. Za to odgovornost snosi Nemačka, koja je sprečavala takve mere pa, evo, već osam godina traje kriza, što je neizdrživo. Ne vredi Nemačkoj da bude najjača u Evropi, ako bi se od nje napravila pustinja!

Dogovoreno suparništvo

MONITOR: Na godišnjicu sarajevskog atentata, Nikolić i Dodik su, u Beogradu, otkrili spomenik Gavrilu Principu. Vučić je taj dan obilježio otvaranjem investicionog dansko-kineskog pogona i riječima: Ovo su naši „vidovdani”! Vode li se dvije državne politike ili se radi o za javnost priređenom suparništvu?
PEŠIĆ: Ne vode se dve politike, mada Nikolić nije srećan što ga je Vučić toliko skrajnuo, a sigurno povremeno pokušava da proturi po nešto, što ne odgovara Vučiću i njegovom „evropejstvu”. Ali u krajnjoj instanci, reč je o podeli uloga. Vučiću odgovara da ima neku kontru u Nikoliću, na koga može spolja da se požali i vadi, kako eto on ne može sve da učini što bi hteo – jer nema podršku. Ta korumpirana i nesposobna vlast, vodi pilićarsku politiku, iz perspektive radikalskog srpstva, pa im Dodik poklanja spomenik Principu. Hoće da kažu da su i tada, kao u uvek, bili samo pravednici i pobednici, dizali glas protiv „tirana”, a to treba da služi da se preskoče i zamute proklete devedeste godine u kojima ni ovi iz sadašnje vlasti, ni politika Srbije, nisu bili pravednici. Ako nisu bili jedini, jesu bili najveći krivci, za krvavi i ratni raspad Jugoslavije. Oni tako čuvaju i sebe, da njih neko ne bi mnogo propitivao „šta si tata radio u ratu”. Oni i sada forsiraju nacionalizam kao najtežu propagandnu artiljeriju za odbranu vlasti u Srbiji.

Drugo je Grčka

MONITOR: Koliko bi pravac grčke politike i društva mogao da utiče i na društvena gibanja i političke odluke u Srbiji i drugim regionalno bliskim zemljama, ali i u EU?
PEŠIĆ: Naša situacija nema veze s grčkom krizom. Doduše, može je biti u budućnosti, jer Vučić vodi MMF-ovu politiku poverilaca tj. štednje koja se pokazala neuspešnom u Grčkoj. Grčka je pred velikim izazovima, ali je i EU u velikoj opasnosti, jer u njoj sada banke vode politiku, a ne političari, kako je odlično primetio najveći živi filozof – Habermas. Ta kriza razotkrila je kako su se neke države prekomerno zaduživale pod uticajem stvaranja velikog profita finasijskom kapitalu. Još je važnije što lekovi za zaduženost, kao što je rigorozna štednja nisu pravi lekovi, ne rešavaju problem nego ga produbljuju i napravili su katastrofu u Grčkoj. Toliki dugovi koje Grčka ima ne mogu se vratiti. To mora da je svakom jasno. Činjenica je da je Grčka po svojoj strukturi veoma slična drugim balkanskim zemljama, jer se zaglibila u partokratskoj korupciji i tajkunskoj privredi u kojoj bogati ne plaćaju poreze i uživaju privilegije, sudovi ne funkcionišu, birokratija je ogromna i povlašćena…To mora da se menja i meni se čini da to Siriza hoće da sprovede, ali zato traži time out i odlaganje vraćanja duga. Pokazalo se da lekovi MMF-a ne funkcionišu, to je ova zemlja dokazala. Grčka je te lekove primenjivala pet godina. Rezultati su porazni i veoma je neprijatno gledati kako se EU ponaša prema Grčkoj, naročito Nemačka koja tu igru vodi. To je bruka za EU, koja sigurno nije obećavala da će politiku voditi birokrate i banke.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

3 dana

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života

 

 

MONITOR: Dešava nam se „američki sindrom“.  Zabrinuti ljudi govore o mjerama bezbjednosti u školi, a kao da svijest o okolnostima odrastanja, društvenim vrijednostima i mentalnom zdravlju nije toliko u njihovom fokusu?

JURIĆ: Problem sistemski. Živimo u civilizaciji i kulturi nasilja i nije nimalo čudno da se „američki sindrom“ proširio po cijelom svijetu, jer živimo- zahvaljujući medijima, u istom svijetu koji je užasan, pa bi se onog beogradskog dječaka moglo promatrati kao simptom tog svijeta, a ne kao jednu izuzetnu nakazu. Time ne umanjujem zločine u kojima netko ubije jednu ili deset osoba, nego želim reći da je nakazno prvenstveno to što nakon svih ratova, masovnih zločina i genocida, još i danas- upravo u ovom času, netko tko u samo godinu dana potamani više od 40.000 civila još uvijek može biti smatran herojem.

„Zagrebački slučajevi“ nisu istog tipa i ranga kao „beogradski slučaj“ koji je mnogo korjenitiji i kompliciraniji. Međutim, reakcije vlasti i drugih političara, medija i mnogih građana, pogotovo putem društvenih mreža, iste su – panične, histerične i kratkovidne, a nerijetko i licemjerne. Osim toga, takve reakcije čak mogu biti okidač za  druge labilne osobe. Najpametnije što su naši političko-medijski pametnjakovići uspjeli smisliti jest da treba pojačati direktnu kontrolu i represiju-te od škola napraviti tvrđave sa kamerama, detektorima metala, obezbjeđenjem ili čak policijom, i to ne samo na ulazima. Obrazovanje i odgoj danas se ionako već nalaze u dubokoj krizi, a uz ovakve mjere postali bi sasvim neurotični-pa i psihotični, što smo već testirali u vrijeme pandemije koronavirusa. Dakle, umjesto histerično- individualno i vankontekstualno, ovim bismo se svi zajedno, kao zajednica, trebali baviti pažljivo, smireno i kontinuirano. Iz ovakvih bi situacija trebali proizaći ozbiljni apeli i odgovarajuće aktivnosti, s usmjerenjem na sistematsku i multidimenzionalnu brigu o mentalnom zdravlju – individualnom i kolektivnom.

MONITOR: Hrvatska je pred predsjedničkim izborima. Kako ocjenjujete kampanje osam kandidata/kinja, od kojih je troje nezavisnih? Kakav je odnos tzv. nacionalnih prema egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama?

JURIĆ: Možda nisam baš najbolja osoba za odgovaranje na ova pitanja, jer aktivno bojkotiram rituale tzv. parlamentarne demokracije, pri čemu moja sklonost anarhizmu igra ključnu ulogu. Nisam apolitičan i itekako pratim što se zbiva u sferi tzv. visoke politike, ali ne želim se uplitati u to, čak ni kao statist. Socijalno i politički sam angažiram na druge načine, ponajprije javno propitujući globalno i lokalno vladajući pseudodemokratski sistem koji bi zapravo trebalo zvati oligarhijom, političkih i ekonomskih silnika. Iz te perspektive, za aktualne predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogu reći da su – skupo ništavilo. Nitko ne govori ništa bitno, pa ni o egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama. Nitko se, dok se hvali svojim demokratskim legitimitetom, ne osvrće na činjenicu da vrlo mali broj ljudi izlazi na izbore. Naposljetku, nitko se nimalo ne stidi enormnih troškova ove predstave. Navodno je ovih osam kandidata, koje bismo mogli zvati „Zoran i sedam patuljaka“, u kampanji do sada potrošilo 1,28 milijuna eura. Za taj iznos mogla bi se nabaviti dva ili tri skupa medicinska aparata kao što je CT, izgraditi jednu ili dvije sportske dvorane u provincijskim školama, nahraniti mnoge gladne, skućiti mnoge beskućnike… Sve ono za što se inače skuplja novac putem donacija građana. A oni su to bacili u vjetar ili-bolje rečeno, rasporedili po prijateljskim džepovima.

MONITOR: U paketu Crne Gore za „odobrovoljavanje“ Hrvatske je i molba da se Crnoj Gori ustupe predmeti protiv njenih državljana koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik 1991. Koliko su današnja Hrvatska, vlast i građanstvo osjetljivi na temu agresije na Hrvatsku?

JURIĆ: Naravno da su građani osjetljivi na to, jer su duboke rane ostale nakon pokolja koje su režirali naši voždovi uz pomoć onih svjetskih. Ali umjesto da se prepisuju blagotvorni terapeutski lijekovi, narodu se sa najviših vrhova vlasti dilaju teške halucinogene droge. Zato moramo usmjeriti pogled na svakodnevni život običnih ljudi. Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života.

MONITOR: U Hrvatskoj je Katolička crkva prilično involvirana u egzistencijalna pitanja, posebno kada se radi o pravu na abortus. Toliko da se mnogi akušeri pozivaju na pravo na prigovor savjesti. Hrvatska se sprema da ponovo uvede vojnu obavezu. Kakav je Vaš stav o korišćenju zakonskog prava na prigovor savjesti?

JURIĆ: Ne možemo govoriti o prigovoru savjesti bez razlikovanja prigovora savjesti u različitim područjima. Nije isto odbiti da se služi vojska i da se ide u rat-s jedne strane, i odbiti-s druge strane, da se izvršava medicinski postupak koji spada u opis posla koji ste sami izabrali, za koji ste se školovali i za koji ste znali da ćete ga morati provoditi. Da i ne govorimo o tome kako se tim odbijanjem u ginekologiji ugrožavaju ili poništavaju zagarantirana prava žena, sve dok abortus nije ilegalan. Siguran sam da većina liječnika koji su uložili prigovor savjesti to nisu učinili zbog savjesti-nego baš zbog manjka savjesti, to jest zbog neke vrste socijalnog oportunizma, želje da se ne zamjeraju nekim autoritetima poput Crkve. A ima i dosta licemjerja, jer znamo da ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu prigovor savjesti, dok abortuse obavljaju privatno.

MONITOR: Vaš fakultet je podržao studentske proteste u Beogradu i Srbiji. Ali, u njima su i srednjoškolci. Više zvaničnika izjavilo je da se djeca zloupotrebljavaju jer kao maloljetnici ne bi smjeli da se „bave politikom“… Neki stručnjaci se, međutim  pozivaju na Konvenciju o pravima dijeteta i brane njihovo pravo na društveni angažman, pominjući i primer Grete Tunberg. Kakvo je Vaše razumijevanje ove situacije?

JURIĆ: Podržavam kritički orijentirane, emancipatorske i progresivne proteste i akcije mladih u današnjim okolnostima, ali i zato što smatram da se bez toga nikada nikakav socijalno-politički pomak nije dogodio. O instrumentalizaciji djece i omladine govore oni koji za svoj ćar neskriveno instrumentaliziraju i djecu i omladinu, kao i odrasle i stare. A i oni koji slave Gavrila Principa ili Boška Buhu, koji su, po današnjim kriterijima, zapravo bili djeca. Teza o instrumentalizaciji mladih dio je opće infantilizacije svih građana-uključujući mlade, sa ciljem da se suzbije bilo kakva vaninstitucionalna politička inicijativa.

MONITOR: Ljudska prava su i dalje na vrhu agende Zapada. Kada su etički postulati vrijednosti zapadne civilizacije u pitanju, koliko je relativizacija njihove primjene postala opasna za njen opstanak?

JURIĆ: Zapadu se vraćaju arogancija i nasilje koje su stoljećima neometano prakticirali diljem svijeta. Relativizaciju tzv. zapadnjačkih i europskih vrijednosti provodili su prvenstveno Zapad i Europa. Tko ima još neke vjere u to da zapadnjačke i europske vrijednosti reprezentiraju SAD i EU – živi u dubokoj deluziji. Ali i općenito, ne smijemo prestati propitivati što uopće podrazumijevaju i impliciraju „vrijednosti Zapada“ i „europske vrijednosti“, kao što je činio Miroslav Krleža u svom eseju „Evropa danas“ iz 1935. godine. Vrijedilo bi ga umnožavati, raspačavati i čitati na devedesetu godišnjicu njegovog objavljivanja.

MONITOR:. Da li je povratkom Trampa politika, koja je bila i promoterka emancipatorskih ideja u svojoj istoriji, ustuknula pred otvorenom vladavinom plutokratije?

JURIĆ: Već sam rekao da ono što se danas smatra demokracijom ja smatram oligarhijom, a u većini slučajeva radi se i o eksplicitnoj ili implicitnoj plutokraciji. Budući da su ti oligarsi i plutokrati „hakirali“ sam pojam demokracije, demokracija nam je dalja nego ikad, ako je ideal demokracije maksimalno lokalizirana i maksimalno direktna demokracija, čiji je smisao da zajednički odlučujemo o zajedničkim stvarima.

Što se tiče Trumpa, naravno da je on ekološka katastrofa, ali mislim da o njemu ne smijemo pričati kao da je Bidenova ili Obamina Amerika bila dobra za razliku od one koju će voditi ili one koju je već vodio Trump. Čak mislim da neće biti mnogo gora, barem za ostatak svijeta, mimo same Amerike.

 

Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je tragičan incident

MONITOR: Dogodila se tragedija u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. U medijima je bilo informacija da je počinilac bio đak te škole, a njegova majka je izjavila da se liječio od psihičkih problema. Bio je i protest građanstva koje je tražilo veće bezbjednosno osiguranje u školama. Da li se ovakva tragedija mogla izbjeći?

JURIĆ: Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi ne treba tretirati kao promišljeni i planirani teroristički čin-što su neki radili, nego kao tragičan incident do kojeg je došlo zbog duševnog rastrojstva osobe kojoj je taj zločin vjerojatno neshvatljiv kao i nama. Takvi događaji ne mogu se predvidjeti i spriječiti-ni na ulicama, ni u zgradama različitih institucija, ni u porodičnim domovima, tako da je teško reći da li se ova tragedija mogla izbjeći. Djelomično su možda odgovorni psihijatrijska ustanova gdje se ovaj nesretnik liječio i zdravstveni sistem. Prije manje od godinu u Zagrebu smo imali sličan slučaj, kad je mladić-također duševno rastrojen, ubio vlastitog oca. Izvrstan prilog o tome objavila je emisija „Provjereno“ na zagrebačkoj Nova TV, gdje je majka tog mladića ukazala na probleme medicinske skrbi i cijelog sistema u ovakvim slučajevima. Ali taj apel otišao je, izgleda, u prazno. I svaki put kao da je prvi. To je razočaravajuće i zabrinjavajuće, a posebno je degutantno to što neki čak i na ovome nastoje steći političke bodove.

 

Uskoro će se Hrvatska i Crna Gora kuvati u EU loncu

MONITOR: Hrvatska je odbila da podrži prijevremeno zatvaranje 31. poglavlja u pristupnim pregovorima Crne Gore. Izgleda da Hrvatska realizuje prijetnje koje je uputila Podgorici posle Rezolucije o Jasenovcu?

JURIĆ: Izgleda da je tako. Ali Republika Hrvatska samo čini ono što se očekuje od nje kao štreberice i bullyja u razredu Europske unije. Te međudržavne čarke će proći kako su i došle-niotkuda i nizašto, s profitom za političke i ekonomske moćnike i sa štetama za sve ostale. Osim u NATO-u, uskoro će se naše dvije zemlje, a potom i ostale balkanske zemlje-zajedno kuhati u EU-loncu, kao ona žaba koja se živahno kuha u vreloj vodi sve dok ne premine. A kada se shvati da u EU ima još manje demokracije nego u našim pseudodemokratskim državama, bit će prekasno. EU-demokracija nalik je na takmičenje za pjesmu Eurovizije, ali je ovo drugo barem zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NERMA DOBARDŽIĆ, ZAMJENICA ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE: Nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti

Objavljeno prije

2 sedmice

na

27 Decembra, 2024

Objavio:

Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta

 

 

MONITOR: Koje su najčešče predstavke koje kancelarija Ombudsmana razmatra a odnose se na povredu rodnih  prava?

DOBARDŽIĆ:Pritužbe se uglavnom odnose na lično svojstvo pol, rodni identitet, seksualna orijentacija i/ili interseksualne karakteristike u oblasti rada i zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Takođe, pritužbe se odnose i na govor mržnje, na koji reagujemo, osim postupanja po pritužbama i po sopstvenoj inicijativi, kroz saopštenja za javnost, kao i preventivno, odnosno pojavljivanje institucije Zaštitnika u medijima i to ukazivanjem na načela zabrane diskriminacije i štetnost pojave govora mržnje, kao oblika diskriminacije.

MONITOR: Koji primjeri kršenja ovih prava su najdrastičniji?

DOBARDŽIĆ:Jedan od najaktuelnijih problema jeste porast rodno zasnovanog nasilja. U oblasti rada i zapošljavanja, u odnosu na porodični status; seksizam i mizoginija, govor mržnje zbog ličnog svojstva – seksualna orijentacija.

MONITOR: Kako institucije reaguju na preporuke koje upućujete a tiču se povrede nekih od ljudskih prava?

DOBARDŽIĆ:Institucija Zaštitnika prati u kontinuitetu izvršenje preporuka. Takođe, dajemo sistemske preporuke koje uključuju i izmjene zakona i podzakonskih akata, kao i preporuke za ubuduće kako bi se prevenirao neopravdano nejednak tretman. Ostajem nezadovoljna zbog neizvršavanja svih preporuka jer ipak imamo trend kontinuiteta kada je u pitanju neizvršavanje datih preporuka.

MONITOR: Kako biste ocijenili stanje ženskih prava u našem društvu, koji su ključni problemi?

DOBARDŽIĆ:Teže je uspostaviti balans između porodičnog i profesionalnog života. Ukazujem na posebno ranjiv položaj žena koje dolaze iz ruralnih područja, slabijeg socijalno ekonomskog statusa, žene Romkinje, žene lica sa invaliditetom, žene pripadnice LGBTIQ zajednice, kao i žene za vrijeme trudničkog i porodiljskog odsustva i korisnice psihoaktivnih supstanci. Ova ranjiva kategorija je u posebnom riziku od diskriminacije, pa i nasilja. Nasilje nad ženama je oblik diskriminacije, koji je kao takav prepoznat Istanbulskom konvencijom, a institucija Zaštitnika je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Podsjećam da je izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika iz 2011. godine, kao posebna mjera, uveden kvotni sistem propisivanjem obaveze da na izbornoj listi bude najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Međutim, pokazalo se da ovaj model nije dao očekivane rezultate u jačanju parlamentarne zastupljenosti žena jer su uglavnom bile rangirane pri dnu partijskih lista, bez stvarnih šansi da budu izabrane, što je dalo povoda da se izmjenama Zakona iz 2014. godine uvede dodatna garancija saglasno kojoj na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola. Što znači da su političke stranke ispoštovale zakonske obaveze ali primjećujem da to govori o spremnosti partija da samo ispoštuju zakonski osnov, formalno, kako bi im se odobrila lista, dok napori za postizanje suštinske jednakosti i jednakih mogućnosti izostaju.

Ukazujem da je za postizanje de facto jednakosti u parlamentarnoj zastupljenosti žena, osim dosljedne primjene privremenih mjera, kakve su kvotni sistem, neophodan posvećen i stalan odnos prema razvoju kapaciteta i snažnijem institucionalnom podsticanju žena da aktivno učestvuju u političkim procesima.

Pitanje rodne ravnopravnosti je široko pitanje kojem se kontinuirano mora posvećivati pažnja kroz sistemski pristup na svim nivoima od obrazovanja do profesionalnog angažmana. Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta.

Primjećujem da se žene ne nalaze na rukovodećim mjestima, u dovoljnoj mjeri.

Zapažam nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti.

MONITOR: Ima li nekih pozitivnih promjena u praksi?

DOBARDŽIĆ: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je, uz tehničku i finansijsku podršku sistema Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori, uspostavio Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetim u Crnoj Gori, koji čine predstavnici/e deset organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, kao i predstavnik/ca institucije Zaštitnika, koji su izabrani na osnovu javnog poziva za članove/ice Nezavisnog mehanizma.

Nastavljena je saradnja sa civilnim sektorom i međunarodnim organizacijama. Dalje, ističem da su novinari/ke zainteresovani za rad Zaštitnika i da redovno izvještavaju o radu i donijetim mišljenjima i preporukama, što je za instituciju od posebnog značaja. Ovo zbog toga što je za rad institucije izuzetno važno da javnost bude upoznata sa njenim radom, odnosno sa eventualnim kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao i mjerama koje se s tim u vezi preduzimaju od strane nadležnih organa, a po preporukama Zaštitnika.

 

Komisija protiv rasizma i netolerancije

MONITOR: Krajem prošle godine izabrani ste za članicu Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojstvu nezavisne ekspertkinje iz Crne Gore. Kakvi su izazovi sa kojima se susrećete u radu u toj komisiji?

DOBARDŽIĆ: Podsjećam da ECRI prati zakonodavne politike, administrativne i druge mjere u borbi protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije, provjerava njihovu efikasnost.

Mandat ECRI-ja se sprovodi kroz tri segmenta: posjete i izvještavanje o situaciji u zemljama članicama SE, saradnja sa civilnim sektorom i rad na opštim temema po kojima se daju odgovarajuće preporuke generalne politike.

Imajući u vidu mandat ECRI-ja imam priliku da se bliže upoznam sa zakonodavnim politikama i situacijom u ovoj oblasti u zemljama članicama Savjeta Evrope i da dam svoj doprinos. ECRI u svom godišnjem izvještaju ukazuje na potrebu za efikasnijom primjenom preporuka koje ECRI upućuje zemljama članicama prilikom svake nadzorne posjete.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo