Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr VESNA PEŠIĆ: Kraj Tadićevog pozorišta

Objavljeno prije

na

U Srbiji je opet velika stranačka dinamika – sastavljanje nove vlade i razgovori predstavnika Stejt departmenta sa strančkim liderima. Šta možemo da očekujemo od te i takve dinamike razgovarali smo sa dr Vesnom Pešić, sociološkinjom i političarkom „alternative”, koja pokušava da pokaže javnosti koji su mogući pravci izlaska iz političke i sveopšte krize, a čija je knjiga Divlje društvo- kako smo stigli dovde ovih dana izašla iz štampe u izdanju Peščanika. MONITOR: Da li je stvaranjem okolnosti da Ivica Dačić bude mandatar nove vlade Srbije pobijedio jedan od dva „pogleda na prošlost” nakon 2000, o kojima govorite u jednom tekstu Vaše nove knjige?
PEŠIĆ: Ako mislite na dva suprotstavljena pogleda na prošlost, ali i na budućnost, koju su reprezentovali poslije 5. oktobra Đinđić i Koštunica, onda smo mi danas ostali u kontinuitetu sa prološću koja je zbog toga deo naše sadašnjosti. Tu svakako spada i ono nepotrebno pomirenje Tadića sa Dačićem, kojim je hteo da zatvori pitanje loše prošlosti. Tadić je uveo u politiku nekakav iluzionistički pristup, da je život samo dobra predstava, pozorište u kome se očekuju glumačke sposobnosti. Sve sa svačim može da se kombinuje, nema bitnih razlika između političkih pozicija, konflikti su nepoželjni, može i Draža i Tito i Evropa i Kosovo… Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane. Taj manirizam, prisluškivati šta narod voli da čuje, a nemati sopstvene političke ideje, nego glumatati politiku, vladati preko korupcije i ucena, to Tadić nije nasledio ni od Koštunice ni od Đinđića, to je njegov lični „doprinos”. To je shvtanje da je za Srbiju najbolje da stoji u mestu, da se tu i tamo ponešto pomeri, unapred ili unazad svejedno. Priča o kontinuitetu je danas priča o nečinjenju, a ne o ubeđenjima i jasnoj politici. Mi smo s Tadićem živeli u pozorištu. Ono je sada zatvoreno jer na blagajni nema ni dinara. Srbija je među poslednjim i najzaostalijim zemljama u Evropi, korupcija je nepodnošljiva, sve su institucije minirane i predstava je morala da se prekine – na zahtev publike. Koliko je u tome kontinuiteta sa 90-im, a koliko neposobnosti i intertnosti, a i tajkunizacije DS, treba tek raspraviti.

MONITOR: Dačić kaže da „Srbiju neće vraćati u 90-te”, a Vučić, preko čijeg ministarstva za informisanje je predložen pogromaški zakon 1998, najavljuje da će odmah preko skupštinske većine tražiti da se postojeći, takođe sporan Zakon o informisanju, stavi van snage. Šta to oni rade?
PEŠIĆ: Dačić tu deluje neubedljivo. Imao je nekoliko konradiktornih izjava, jedna je bila da se konačno poništava Peti oktobar, pa onda ona jeziva himna one zastrašujuće Žandarmerije, od koje je morao da se ograđuje, a ipak se pisac himne – šef Žandarmerije, nije ni pomerio ni kaznio zbog „himne” od koje smo crveneli do ušiju. Čemu takva Žandarmerija koja je veoma slična Crvenim beretkama po stilu i izgledu, naslednica Legijine superpolicijske formacije koja je bila jača od vojske. On je izjavio da će Srbija poslati policijske snage na Kosovo, a onda je i to morao da ispravlja, i sve tako, kao da to šta će on reći zavisi od trenutne inspiracije. Najviše zabrinjava njegovo trčanje u Rusiju, jednom na dva dana, jednom na četiri, ne znamo šta je tamo tražio, ali je bilo smešno kada su njegove partijske kolege javnost uveravale „kako odlasci u Moskvu nemaju veze s pravljenjem vlade”. Malo morgen nemaju! Srbija je već preterano zaljubljena u Rusiju i Putina, pa ako se ljubav intenzivira, može se dogodidi da nas EU i SAD otpišu.

Vučić će, verujem, nastojati da se zaboravi njegova loša prošlost sa Miloševićevim zakonom o informisanju. Verujem da će se potruditi, jer je on od svih političara iz 90-ih, sa one crne strane barikade, najviše napredovao. A mediji u Srbiji su u kritičnom stanju, a i to kao posledica vladavine naših, demokratskih snaga, koje su se i na tom planu teško izbrukale. Između ostalog, i zato su izgubili izbore.

MONITOR: Dio srpskih medija ovih dana prenosi svoje izvore „iz briselskih krugova” da prema Dačiću vlada i dalje veliko nepovjerenje Zapada. Imate li Vi neke informacije u vezi sa tim ?
PEŠIĆ: Imam utisak da se stranci nisu mnogo mešali, sem kad je u pitanju odnos sa Rusijom. Ukoliko bi Srbija, sada praznog budžeta, popunjavala deficit prodajom EPS i Telekoma Rusiji, to ne bi naišlo na dobar prijem u SAD i EU. U EPS dosta su uložili Nemci odmah posle 5. oktobra, pa bi igranje s potpunom energetskom zavisnošću Srbije od Rusije, a već smo zavisni od njihovog gasa i nafte, možda prešlo njihove crvene linije. A već nam Rusi, navnodno, čuvaju Kosovo, što je za Zapad dovoljno iritanatno. Mislim da će te stvari biti jasno predočene Dačiću, a i konzekvencije do kojih bi došlo ako bi mu se učinilo da nije mnogo važno šta SAD i EU sugerišu. Najveća je opasnost da nam važni igrači opet okrenu leđa, a ta tendecija postoji, ne samo zbog nove vlade, već mnogo više zbog toga što i oni tamo gledaju da se što više oslobode finansijskih obaveza, jer ih već dovoljno imaju. Čula sam uveravanja da neće biti prodaje EPS, ali još nisam čula uveravanje da nam se neće vratiti Mira Marković i njen sin.

MONITOR: Ivica Dačić je kao ministar unutrašnjih poslova bio „rado viđen gost” u Vašingtonu, posebno nakon saradnje sa američkim bezbjednosnim službama u vezi sa kokainskom aferom „Balkanski ratnik”. Da li će mu te zasluge biti uračunate u „grejs period” premijerskog mandata?
PEŠIĆ: Koliko sam ja pratila njegovo kretanje u SAD, on je bio priman na dosta niskom nivou, odlazio je dva puta na molitveni doručak, koji je u privatnoj organizaciji, a ne znam zašto bi on dobio nekakvu slavu oko Šarića, kada je celu stvar otkrila američka DEA. Oko njegove uloge prvog policijaca bilo je mnogo marketinga, a ja mislim da on često pojma nije imao šta se tu dešava. On se više slikao nego što je rukovodio poslovima u policiji. Borba protiv kriminala je preuveličana, a protiv korupcije uopšte je nije ni bilo. Naprotiv, i on i Tadić, napravili su nekažnjivu kliku. Partokratija je metastazirala za ove četiri godine, a ona je glavni uzrok sistemske korupcije.

MONITOR: Izgleda kao da je Dačić vješto „izradio” demokrate i Borisa Tadića?
PEŠIĆ: Ne mislim da je Dačić izradio lakoverne demokrate, nego su oni bili u totalnom autu jer su hteli da zadrže Tadića kao mandatara, a to prosto ne može. I u politici postoje neka pravila, kad izgubiš izbore, nema skakanja na novu i višu funkciju, kao da ništa nije bilo. Pošto su Tadića nametnuli kao mandatara, oni nisu imali otvorene mogućnosti da prate šta se dešava, a još manje su bili u stanju da otkače gubitnika i ponude nekog drugog kandidata za mandatara, koji se ne bi mogao odbiti. Nadam se da će demokrate razmilisti o svemu šta su činili i zašto su izbore izgubili, na miru, u opoziciji. Građani su pokazali da oni koji prave katastrofe, neće proći nekažnjeno. Ja to smatram napretkom.

Od 5. oktobra do danas na vlasti je bilo ono „najbolje što imamo”, sve iz tzv. demokratskog tabora, ako je to ono najbolje, onda je Srbija u velikom problemu. Zaostala društva, kao što je naše, ne stvaraju lako nove alternative, i onda dolazi povratak unazad, jer su se ovi na vlasti obrukali, a u opoziciji su ostale „stare snage”. Tadić je morao da ode, jer bi s njim bilo još gore. Mentalno bismo se totalno iscrpli. Ovako je otvorena mogućnost da se „stari” poprave i osveste, a demokrate preispitaju i nauče na grešakama.

MONITOR: Lideri zemalja iz regiona pokazali su veliku uzdržanost nakon promjena u Srbiji. Nakon povjeravanja mandata za sastav vlade Ivici Dačiću, u Hrvatskoj je bilo komentara da „fašisti” dolaze na vlast. Da li se radi o ozbiljnijem zaoštravanje odnosa?
PEŠIĆ: Mislim da su mogli malo da sačekaju sa reakcijama. Videli ste da posle početnih grešaka, koje su posledica toga što Nikolić nije bio vičan političkoj korektnosti, nije više bilo sličnih situacija. To se uči. Kad pitaš običnog Srbina na ulici čiji je bio grad Vukovar, pa oni bi u 99 posto slučajeva rekli da je to bio većinsko srpski grad i da ga je JNA oslobađala od ustaša. Nisu valjda gledali one tenkove koji su iz Beograda išli u Vukovar da spasavaju hrvatski grad! Problem je, i to se sada jasno vidi, što se gotovo nijedna zabluda iz naše prošlosti nije razoktrila i odbacila, nego brojne takve zablude sada ulaze i u udžbenike, pa se onda čudimo kako to da su i mlade generacije nacionalističke.

Crna Gora je ispravno uradila što se uzdržala od komentara, jer regionalni odnosi još vise o koncu, pa je bolje nešto i prećutati nego reći koju više nego što treba. Dodika ne treba pominjati u ovom kontekstu, jer RS nije država, i zna se da će on sarađivati s bilo kojom vlašću u Srbiji. Na šta bi on mogao da se žali, nije valjda na to što je Nikolić rekao da nije bilo genocida u Srebrenici. Bošnjaci su se držali prilično odmereno, i to je dobro, jer ja mislim da je najvažnije s Federacijom popraviti odnose.

MONITOR: Međunarodna upravljačka grupa za Kosovo odlučila je da u septembru proglasi kraj nadgledane nezavisnosti. Šta se tu može očekivati u reakcijama nove vlasti u Beogradu?
PEŠIĆ: Ne očekujem da će ova vlada voditi ka rešenju kosovskog problema, baš kao što ni prethodna nije ništa uradila. Ovde se još ne shvata da je Kosovo druga država, eto, više neće biti nadzirana nezavisnost, nego puna suverenost. Volela bih da me neko prijatno iznenadi i pogura taj stari problem, koji je nerešiv, sve dok Srbi ne shvate da je Kosovo odavno izgubljeno.

I od prethodne i od ove vlade se traži da prihvate da u realnosti ta država postoji, ali ne moraju formalno da je priznaju. To bi bio veliki korak napred od sadašnjeg zakucavanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo