Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Svetlana Slapšak, antropološkinja: Političari prave policijske države

Objavljeno prije

na

MONITOR: EU i Zapad su ovih dana izloženi napadima i prijetnjama fundamentalističkih organizacija Al kaide i Islamske države. Izvršioci napada na Charlie Ebdo su ne samo francuski državljani već i rođeni Francuzi. S jedne strane „unutrašnji” terorizam, a s druge pored gnušanja i protesta te okupljanja evropskih lidera u Parizu, ne čuje se nijedan smislen politički odgovor na izazov koji već dugo traje. Očekujete li da će se sem krivičnih mjera i pooštravanja bezbjednosnih kriterija na granicama, osmisliti drugačiji plan Zapada prema izazovu „osvete Islama”?
SLAPŠAK: U Francuskoj je svejedno gde i od koga je građanin rođen: to je jedna od stvari koje ni u Evropi neki ne razumeju, kao što se i poziv za nacionalno jedinstvo odnosi na sve građane: nekadašnji Jugosloveni i današnji Amerikanci bi to ipak morali razumeti bez teškoća. Unutrašnji terorizam je zasnovan na nepoštovanju francuskog ustava i zakona, koji u svom programu ima i Nacionalni Front Le Penove, dakle na razdvajanju građana po etničkom, verskom i drugim kriterijumima „porekla”: između unutrašnjih terorista i domaćih fašista nema prave razlike. Eto vam Orbana, koji u Mađarskoj steže do gušenja medije i slobodu izražavanja, i koji je iz drskog samopokazivanja u Parizu već izvukao poruku o kulturama „koje nisu naše”, odnosno carte blanche da i dalje doslovno istrebljuje Rome… Nedvosmisleno je da političari nemaju više mašte nego da prave policijske države, gde god stignu. Osmisliti drugačiji plan Zapada bio bi, recimo, masovno primanje svih izbeglica iz Afrike, Azije i Evrope – naravno da Evropa može da zaposli milione svojih i tuđih, ali neće, jer taj deo politike kontroliše neuhvatljivo papirno „tržište”, koje uglavnom više nije evropsko…

MONITOR: Zašto to Evropa neće da uradi?
SLAPŠAK: Priliv ljudi bi značio nužno širenje EZ, nove podele rada, novu proizvodnju hrane, nove socijalne odnose, novu kulturu, prekid izolacije i demokratizaciju Istoka Evrope. A „ispražnjeni” delovi sveta pod terorističkim režimima i u ratnim stanjima bi se mogli blokirati već ukidanjem izvoza nafte, koja je ozbiljno pojeftinila, i prestankom izvoza i švercovanja oružja. I pri tome vojske i policije ne bi ostale nezaposlene! Pasivna dekolonizacija bi pomogla žiteljima deprivilegovanih delova sveta da se oslobode eksploatacije i terora koji se plaća od spolja, i gladi i bede iznutra. Kad se društvena situacija uravnoteži, mnogi mladi i stari Evropljani bi otišli da žive tamo…

MONITOR: Da li se koncept multikulturalnosti pokazao promašenim ili bar nedovoljnim za složenost koju zahtijeva život ljudi rasno i vjerski različitih u današnjem evropskom Zapadu, pa i u SAD? On je, čini se, pored očuvanja tradicija nacionalno-vjerskih zajednica, takođe getoizirao te djelove zapadnih društava?
SLAPŠAK: Naprotiv, složenost života zahteva multikulturalnost – a i mnogo je veselije! Svi problemi izlaze iz potrebe vladajućih ekonomskih i političkih grupa, koje traže „priču” da zadovolje neobrazovanog i siromašnog, i u toj priči uvek je kriv neko drugi i različit, „nama stran”. Kapital tako upravlja masama i neutralizuje pobunu, jer se sirotinja stalno tera u sukobe bez smisla, sa sebi sličnima. Posledice te politike, uz ofrljaško liberalno pokazivanje nebrige (za škole, socijalnu zaštitu, laički državni sistem, aktivnu ulogu kulture u društvu) koja se prikazuje kao „sloboda” su – da dobijate geto: kulturno deprivilegovani i nepismeni traže načina da se „ulanče” i prežive, i bez blagotvornog delovanja pismenosti, kulture, društvene sigurnosti i zdravstvene zaštite, oni predvidivo padaju u sasvim nove plemensko-sektaške okvire. Niti je to nacija, niti vera, već pleme+sekta. Nikakve tradicije oni ne čuvaju, već improvizuju u prostoru ignorancije. Tako je mogućno dobiti mlađeg brata Kouachi, koji sasvim američki mlati rukama i glavom u reperskom filmu, ženi se, malo zatvor, malo ulica, ništa škola, radi mizerne poslove i u završnici umire sa skupom opremom (oružje, meci, bomba, odeća) kojom bi, da ju je prodao, mogao osigurati život svoje porodice za dugo vremena.

MONITOR: Angela Merkel je prije nekoliko godina u jednom svom važnom nastupu rekla da je multikulturni model propao, ali nije predložila ništa novo. Danima prije napada u Parizu u istočnom dijelu Njemačke trajali su protesti protiv „islamizacije” Evrope, a bilo je, tvrdi se masovnijih, kontra-protesta u drugim djelovima Njemačke. Da li je opasno prepustiti građanima da u strahu očekuju budućnost?
SLAPŠAK: Misliti da nije opasno znači biti slep, gluv i neodgovoran Evropejac. Merkelovoj je potrebna glasačka masa, u njoj su i nacisti, jer njihovih kandidata na izborima (za sada) ne može biti: potrebno joj je da njena potpora, nemački kapital, ima odrešene ruke u iscrpljivanju Grčke, prinudnom prodajom nemačkog oružja i „merama” kojima se uglavnom vraćaju pare nemačkim bankama, da one ne bi pretrpele štetu. Grčka uporno pomaže nemačkoj privredi i ekonomiji – to je deo tajne nemačkog „uspeha” u krizi. Ukoliko u Grčkoj i Španiji na vlast dođu – i održe svoja obećanja – ljudi koji nameravaju da ne isplaćuju više „dugove” i da zaustave politiku svenarodnog iscrpljivanja, EZ ne bi morala sa strahom da očekuje budućnost. Da dopunim odogovor na prvo pitanje – rad, vrednosti i novac su uveliko promenjeni: „1%” se trudi da obezvredi novac i pokupuje/pokrade sve što može, naročito ključne prirodne resurse, i da se doslovce i oružjem ogradi pred „99%” ostavljajući ih u bedi, prljavštini, bolestima i ratu. To znači i zauzimanje nekih ugodnih teritorija, geografskih područja…Društveni progres za većinu je nesumnjivo u drugačije organizovanoj proizvodnji i zadovoljavanju potreba, u potpunoj dostupnosti informacija, obrazovanja i kulture, a kontrolisanoj globalnosti energije i resursa, u velikim državnim poslovima na korist svima i mnogo razvijenijem slobodno prohodnom „tržištu” međusobnih usluga.

MONITOR: Čini se da SAD vode dosta brutalnu i jednostavnu antiterorističku politiku, bar kada se radi o najvidljivijim potezima države – eliminaciji islamističkih lidera koji su, po njihovim procjenama, vođe terorističkih organizacija, a politika EU nije jasna. I nedavni tragični događaji pokazuju da je ta politika kratkoročna, uz to što je krajnje kontroverzna – ubistva se dešavaju na tuđim teritorijama, nema suđenja, nema međunarodnog prava. Zapadna civilizacija kao da nema odgovor na masovnost terorizma koji podrazumijeva samožrtvovanje terorista u vjeri u onostrano iskupljenje i blaženstvo?
SLAPŠAK: Zapadna civilizacija može pobediti i masovnost i tvrdoglavost terorizma osipanjem društvene osnove terorizma, „potkupljivanjem”, socijalizacijom, pacifikacijom, humanizacijom omladine i onoga što je sama stvorila, deprivilegovanih grupa. Možda negde na horizontu vidite inteligentnog političara, stranku, uticajnu grupu, ponajmanje državu koja bi bila u stanju da išta slično kaže, da i ne govorimo o sprovođenju politike? Zato je mnogo verovatnije da će i umereni slojevi stanovništva planete, izmučeni bedom i besni zbog nejednakosti, preći u razne vrste terorizma…

MONITOR: I naše „regionalne” zemlje su učestvovale u pariskom protestnom maršu. Srpski upravljači su se uključili veoma brižljivo, nadugačko osuđujući organizacije koje su ubile ljude u Parizu. Oni su bili članovi i istaknuti predstavnici političkih, a neki i tzv. paravojnih organizacija koje su učestvovale u sukobima 90-tih čiji su istaknuti lideri optuženi, a neki i osuđeni, za najteže zločine. Kako ocjenjujete njihovu današnju politiku – da li je ona neka vrsta ekskulpacije ili tek najnovija konjunktura?
SLAPŠAK: Oprostite, to je pre svega groteska. Srbija je danas cirkus sociopata i psihopata, sa dreserima – kriminalnim kapitalistima, čistačima – policijom i vojskom, čuvarima životinja – medijima, i publikom, koja je prilepljena na sedišta bedom i zapravo sličnim masovnim ludilom. Možda su higijenski uslovi nešto bolji u sličnom slovenačkom cirkusu, sasvim malčice bolji i u hrvatskom… zamislite ostale. No, problem u Srbiji je najozbiljniji, jer se tu najmanje uopšte govorilo i radilo na odgovornosti za rat. Ipak, posvuda u tzv. regionu vrvi od malih, internetskih, sjajnih lokalnih Šarlija (Zokster, Njuz, Tačno i mnogi drugi): ni razum ni duhovitost nisu izgubljeni, što znači da im treba dati više društvenog prostora – recimo pobunom? I dok na glavnoj sceni srpske političke elite bez prestanka izvode tačke i okupiraju pažnju, država i njeni resursi propadaju i prodaju se. Prodaja sumnjivim špekulantima je glavna i najveća opasnost u celom regionu, ali je i prekid odnosno vraćanje poseda jednostavno, u nekoj budućoj – možda – revolucionarnoj situaciji: nacionalizacija…

Provincijalno glasanje

MONITOR: Tvrdi se da u Srbiji danas nema političke alternative, ali ni respektabilne opozicije, bilo po politici ili uticaju. Poznajete slovenačku politiku i društvo, pa Vas pitam – šta je po Vama dalo toliko glasova sadašnjem premijeru Miru Ceraru koji je stranku, izrazito personalizovanu, formirao pred izbore 2014. i osvojio najviše mjesta u parlamentu?
SLAPŠAK: Opoziciju stvara pokret, ne obrnuto. Čekajmo i nadajmo se. Glasanje na poslednjim izborima u Sloveniji bilo je parohijalno, provincijalno, uplašeno: morao se po svaku cenu izbeći latentni pučista i mogućni diktator, inače pravosnažno osuđeni i čudom kompromisa i korupcije aktivni političar Janša, pa se glasalo za „učtivog dečka iz dobre kuće”. No, u skupštinu je ušla i leva stranka, rezultat pobuna pre dve godine. Doduše, pobrinula se da odmah raščisti sa ostalima na levici, u tipičnom levom maniru…Ali do sada deluju dobro, naredni izbori neće valjda na glasanje privesti uplašene ljude. Što se Cerara tiče, on će ipak morati da razume, nadajmo se, da nije izabran zbog svojih kvaliteta, nego zbog očajnog nadanja: njegovo učenje suviše dugo traje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo