Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA ALBERTA, KANADA: Istorija bratoubistava

Objavljeno prije

na

Nedavno je u izdanju NOMOS (Baden-Baden, Njemačka) iz štampe izašla knjiga pod naslovom – Transcending Fratricide: Political Mythologies, Reconciliations, and the Uncertain Future in the Former Yugoslavia (Prevazići bratoubistvo: političke mitologije, pomirenja i nesigurna budućnost u bivšoj Jugoslaviji). Tim povodom razgovaramo sa jednim od urednika i autora zastupljen u ovom zborniku istoričarem dr Srđom Pavlovićem.

 

MONITOR: Ova knjiga je proizvod međunarodnog naučnog projekta i konferencije koje ste, na vašem Univerzitetu Alberte, organizovali i vodili sa kolegom dr Markom Živkovićem.
PAVLOVIĆ: Na Univerzitetu Alberte, pored ostalog, uređujem i seriju predavanja i diskusija, Balkanski mjesečnik i ova knjiga je indirektni proizvod rada na toj seriji. U jesen 2010. sam sa kolegom Živkovićem organizovao međunarodnu konferenciju na temu modaliteta postkonfliktnog života u bivšoj Jugoslaviji. Na Univerzitetu Alberte smo okupili sociologe, antropologe, lingviste, politikologe, istoričare i psihologe sa više svjetskih univerziteta. Zbornik Prevazići bratoubistvo je rezulat tog naučnog skupa i stručne saradnje koja je uslijedila.

MONITOR: Kako pisati istoriju nakon bratoubistva?
PAVLOVIĆ: Istoriju nije lako pisati, ali u idealnom svijetu, odgovor bi bio: profesionalno, iskreno i na osnovu raspoloživih dokumenata. To je naracija multidimezionalnosti koja ne podliježe diktatu nacionalne uniformnosti. Ali, naša realnost je takva da su profesionalnost i iskrenost deficitarna roba, a raspoloživi dokumenti su dostupni istoričarima isključivo voljom onih na vlasti. Kod nas se uglavnom produkuju istorije koja ćute o multidimenzionalnosti bliske prošlosti, i koje o istini govore u jednini. U njima dominiraju nacionalna čistota, i slike apsolutne nevinosti, ili apsolutne žrtve. To je proizvod kompromisa koji istoričari prave s vlašću. Sjetite se samo teksta o ulozi Crne Gore u raspadu SFRJ, koji je dio srednjoškolskog udžbenika istorije u Crnoj Gori! Sve ovo, naravno, nije karakteristično samo za naš prostor i samo za crnogorske istoričare. Ni inostrani stručnjaci nijesu izuzetak. Nedavno objavljeno poglavlje o Crnoj Gori, u drugom izdanju zbornika Resolving Yugoslav Controversies (Purdue University Press), nije ništa manje problematično. Tim crnogorskih i inostranih eksperata je legitimisao tezu vladajuće elite da ova država nije učestvovala u ratu, i da je bila apsolutna žrtva politike Beograda. Ova naracija je postala integralni dio diskursa o ulozi Crne Gore u raspadu SFRJ, i bojim se da se nakon našeg bratoubistva piše istorija koja konzervira podjele i želju za osvetom.

MONITOR: Kao jedan od urednika, u uvodnom eseju navodite da je u tekstovima dat naglasak na pomirenju, koje je, ipak, nemoguće bez istine o događajima iz prošlosti.
PAVLOVIĆ: To je polazna tačka ove knjige. Istina je uvijek multidimenzionalna. Ja o istini razmišljam u množini. Isto važi za pomirenja: ona se odvijaju na mnogo nivoa, i poprimaju raznovrsne forme. Smatram da se analiza prošlosti i proces pomirenja moraju oslanjati na više tačaka. To su tri široka narativna okvira koji su odavno definisani: šta je meni urađeno; šta sam ja uradio; šta ja nijesam uradio. Dakle, naglasak je na individualnosti i na introspekciji, koje kod nas nedostaju. Fokusiranje na samo jedan od ovih okvira neumitno vodi u pojednostavljenje kompleksnih istorijskih procesa i proizvodi laž koju nacionalne elite potom nude kao jedinu i apsolutnu istinu. Sudeći po sadržajima školskih udžbenika u regionu, ali i po drugim parametrima, produkcija mitologiziranih istorija je najprofitabilnija aktivnost na post-jugoslovenskom prostoru. Naravno, vjerujem da se moraju istražiti svi nivoi odgovornosti za počinjene zločine, ali smatram da ne postoji apsolutna istina, kao što ne postoje ni apsolutna krivica, niti apsolutna nevinost.

MONITOR: Kako stoje stvari sa pomirenjem u zemljama bivše Jugoslavije, i koliko je ono proizašlo iz istinitog suočavanja sa ratom i raspadom 90-ih?
PAVLOVIĆ: Jedno od pitanja na koje smo pokušali naći odgovore u ovoj knjizi jeste da li postoji mogućnost da se istovremeno ostvare pomirenja i očuva politička stabilnost u društvu koje je podijeljeno po pitanjima ratne odgovornosti. Za mnoge, to je pitanje prioriteta, pa zato diskurs: prvo demokratija, pa onda pomirenja, ima sve više zagovornika. Šta je važnije: saznati šta se zaista desilo i, potom, zadovoljiti pravdu, ili očuvati stabilnost i bezbjednost u određenom društvu? Jasno je da su pomirenja i rekonstrukcija pokidanih društvenih odnosa preduslovi za stabilnu i bezbjednu državu. Države nastale raspadom SFRJ su bile primorane da počnu rad na retributivnoj pravdi, pa su vođeni lokalni sudski procesi nekolicini optuženih za ratne zločine u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Ova suđenja su bila apsolutni minimum koji su vladajuće elite prihvatile. Kreatori politike što je vodila u bratoubistvo su ostali netaknuti, a pravda nezadovoljena. Istini za volju, teško je zamisliti da ratne elite koje su još na vlasti, kao što je to slučaj u Crnoj Gori, same sebe lustriraju i sudski procesuiraju sopstvene političke odluke iz 1990-ih. Teško da se može govoriti o istinitom suočavanju s ratnim zločinima ako nema želje da se pravno odmjeri odgovornost političara. Čini se da malo ko među evro-entuzijastima i nevladinim poslenicima želi da napravi iskorak u ovom pravcu. Naprotiv, pomirenje se sve češće izgovara u jednini i upotrebljava kao politički slogan, i time se vrijeđaju sve žrtve jugoslovenskog bratoubistva. Pomirenja se ne okončavaju haškim osudama i spomen pločama. Ono što je, mislim, zanemareno jeste proces restaurativne pravde, odnosno, naš lokalni napor da se rekonstituišu pokidani društveni odnosi. Naša pomirenja su, vjerujem, nedovršene priče.

MONITOR: Kakve su mogućnosti suživota na prostoru bivše Jugoslavije i koji su postkonfliktni modeli najprimjereniji za region?
PAVLOVIĆ: Nema modela koji je funkcionalan tamo gdje nedostaje volja da se prepozna zlo koje smo učinili drugima i koje je učinjeno nama, kao i sve što nijesmo učinili da ga spriječimo. To je, nažalost, trenutna situacija. Kao kompenzacija za pomirenja, u opticaju su dva idealizovana modela. Jedan je model trans-nacionalne pripadnosti koji je promovisan u bivšoj Jugoslaviji i koji čini srž savremene jugonostalgije (YU-topija). Drugi model je građansko društvo i liberalna demokratija, koji su neodvojivo vezani za ideju Evropske zajednice, odnosno, ono što Mitja Velikonja naziva EU-topija. Oba modela nastoje da kreiraju održive forme supra-nacionalnog identiteta. Iako potencijal YU-topije nije beznačajan, nema sumnje da je model vezan za EU dominantan kao okvir za prevazilaženje jugoslovenskog bratoubistva i budući suživot na ovom prostoru. Njegova snaga leži i u tome što njegovi najagilniji zagovornici nijesu EU birokrate, več regionalni aktivisti animirani idejama čiji je zajednički imenitelj antinacionalizam. Oni ,,zamišljaju” Evropu kao velikog pomiritelja svih domaćih razlika. Za mnoge od njih, članstvo u EU je jedini okvir kroz koji se može prevazići bratoubistvo, pa EU integracije vide kao uslov za pomirenje. Njihovo zanemarivanje nedemokratskih karakteristika evropskih integracija i prihvatanje tehnokratske mantre briselske administracije stvara zanimljive paralele između ove savremene EU-topije i nekadašnje YU-topije.

MONITOR: U Crnoj Gori se često čuje kako je ona primjer suživota različitih vjera i nacija. Međutim, nije bilo lustracije, ratne biografije ovdašnjih političara su okrečene, a zaborav se najviše isplati.
PAVLOVIĆ: Iako se danas koristi kao politička poštapalica, priča o suživotu u Crnoj Gori nije baš bez osnova. Da li je suživot na ovom prostoru proizvod napora političkih elita, ili ima istorijat koji prevazilazi temporalne okvire, političke projekte i intelektualne kapacitete tih elita, je sasvim drugo pitanje. Lustracija je moguća samo nakon promjene vlasti, a to se u Crnoj Gori nije desilo. Pranje ratnih biografija političara nije rezultat samo njihovih napora da pobjegnu od odgovornosti. Ne treba zaboraviti pakt o nenapadanju između vlasti i suverenista, koji je prethodio referendumu o državnoj nezavisnosti. Tadašnja teza: država, pa demokratija, je olakšala sadašnje pranje biografija. Umjesto riječi zaborav, ja bih upotrijebio termin istorijsko odsustvo: svijest i znanje o prljavim biografijama postoji, ali je ono prognano iz zvanične istorijske naracije, i zvanične verzije društvene stvarnosti. Ono je, ipak, veoma glasno odsustvo. Vodeći se staljinističkom logikom da se ono što nije objavljeno u Pravdi, nije ni desilo, naša elita uživa u zabludi da je pranje biografija završena stvar, i da je ona ta koja će pisati istoriju Crne Gore i regiona.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, PROFESOR ISTORIJE I POLITIČKI ANALITIČAR: Partijski  „predizborni brakovi“  zbog straha od izbornog kraha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naravno da će  rezultati izbora u Podgorici  biti na svoj način i ” lakmus papir ” stanja na republičkom nivou.  No, očekujem, ovi izbori neće baš u potpunosti razbistriti  podgoričku političku scenu

 

MONITOR: Bliže se podgorički izbori. Kako vidite saveze koji su za tu utrku napravljeni i kampanju koja je u toku?

PEPIĆ: Ovi  vanredni podgorički izbori privukli su najveći broj učesnika do sada . Primijetno je i  da u njima učestvuje najviše predizbornih koalicija. Naravno, one su legalne i legitimne, u nekim situacijama moglo bi se reći i poželjne, ali mislim da su ove i ovakve koalicije ” predizborni brak” većini političkih subjekata koji sačinjavaju, spas od njihovog političkog kraha . Prije da se udružuju zbog straha od birača. Slobodan sam reći, da se ove koalicije  stvaraju najviše iz ličnih razloga. Ako su već, kako nam se prikazuju, toliko  uvjereni  u svoje vizije i misije , dobro bi bilo da samostalno učestvuju, pa da se vidi koliko je onih koji ih podržavaju. Ovako,  kada se postigne neki izborni rezultat, na scenu  stupa njihovo pregovaračko i ucjenjivačko umijeće.
Što se tiče kampanje između učesnika , ona može da djeluje žestoko. Ali, ja sam očekivao još žešću. Poznato je da su ove podgoričke izbore  proizveli ne međupartijska  već unutarstranačka prepucavanja. Oni koji su se do nedavno kleli u ” vječna prijateljstva i saradnju ”  imaju i imali bi što reći jedni o drugima. Ostaje utisak bez obzira na ponekad žešću retoriku i prepucavanje , da i nijesu baš spremni da iznesu sve jedni o drugima. Drago mi je što su , bez obzira na prepucavanja političara , građani  sve imuniji na te pojave . Neka se taj i takav trend i nastavi.

MONITOR: Jesu li izbori u Podgorici „sve samo ne lokalni“, kako je kazao Saša Mujović, ministar energetike koji predvodi kampanju za PES i Demokrate?

PEPIĆ: Pa dobro, zbog broja birača izbori u Podgorici, nemaju samo lokalni  već  širi značaj.   Podsjećam  da su  vanredne izbore u glavnom gradu  proizvela unutarpartijska pucanja u PES- u. Ovi izbori su poseban  test za PES , i tu sam saglasan sa g. Mujovićem. Mislim da je onaj prošlogodišnji uspjeh na junskim republičkim izborima  dobrano uzdrman.  Predviđam  da će PES izgubiti značajan broj birača na ovim podgoričkim izborima. Ne samo zbg nekih pogrešnih političkih poteza, već i zbog primjetno iznevjerenih očekivanja i nejasnoća oko primjene i programa Evropa sad 2.
Naravno da će  rezultati izbora u PG biti na svoj način  lakmus papir stanja na republičkom nivou. No očekujem da ovi izbori neće baš u potpunosti ” razbistriti ” podgoričku političku scenu. Smatram da bi bilo jako dobro da pokret Preokret  postigne dobar rezultat. Iskreno mislim da je Srđan Perić daleko najbolja ponude za ove izbore!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RASTKO MOČNIK, SOCIOLOG IZ LJUBLJANE: Završetak rata u Ukrajini je u interesu Njemačke, ali o tome neće odlučivati ni EU ni Njemačka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svjetsko-političke razmjere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD

 

 

MONITOR: Njemački kancelar, Olaf Šolc, smatra da je neophodno brzo sazvati novu međunarodnu mirovnu konferenciju o prestanku rata u Ukrajini, ali na kojoj bi sada učestvovala i Rusija. Mogu li se predvidjeti rezultati tog novog pokušaja, s obzirom na Vaše stanovište da Rusija sada ratuje za novi svjetski poredak a ne – kao na početku, za „novu sigurnosnu arhitekturu u Evropi“?

MOČNIK: Izgleda da su ratni ciljevi Ruske federacije na početku bili da brzim udarom sruši režim u Kijevu, postigne neutralnost Ukrajine, zaustavi širenje NATO pakta i osigura ugodno rešenje za pobunjene oblasti na istoku Ukrajine. Režim nije pao, ali su se Rusi na pregovorima sa njegovim predstavnicima u Istanbulu početkom marta 2022. dogovorili više-manje u tom smislu. U tom trenutku je Zapad (tj. SAD sa saveznicima) hitno intervenisao preko Borisa Džonsona, zabranio ukrajinskoj vladi da se bilo šta dogovara sa Rusima i verovatno obećao izdašnu pomoć Ukrajini da protera rusku vojsku sa svoje teritorije. Evropska unija se smesta – i protiv svojih interesa – svrstala uz SAD i uključila u njihov „posrednički rat“ protiv Rusije. To je gurnulo EU u recesiju, a posebno je pogodilo Nemačku i njenu strategiju uvoza energenata i sirovina iz Rusije i izvoza visokotehnoloških proizvoda u Rusiju i Kinu. Nemačka sada vojnom industrijom pokušava da spase svoju privredu, pa nameće svoje oružje saveznicima, ali to nije dovoljno. Završetak rata u Ukrajini je u interesu Nemačke, ali o tome neće odlučivati ni EU ni Nemačka. Šolc rešava spoljnopolitički i unutrašnjepolitički debakl svoje vlade. Ali sumnjam da će uspeti. Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svetsko-političke razmere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Sjaši Kurta, da uzjaše Murta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevna politička praksa  pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični interes njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu.  To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države

 

 

MONITOR: Boris Raonić opet je izabran na poziciju generalnog direktora RTCG. Očekivano?

VUKOVIĆ: Da, nažalost, opet ćemo na neodređeno vrijeme imati nezakonito izabranog generalnog direktora nacionalnog javnog medijskoj servisa i, sljedstveno, nezakonite ishode svega što on bude činio, čak i ako to, nekim čudom, na dobro izađe. I ko zna koliko dugo će trajati to neodređeno vrijeme – možda onoliko koliko je Borisu Raoniću trebalo da okonča studije prava na crnogorskom državnom univerzitetu. (Pohvalno je što Raonić nije kupio diplomu, nego je marljivo godinama učio i spremao se za ovako odgovornu funkciju.)

Raonić i njegovi politički mentori skrivaju od javnosti da je ovdje riječ o namjeri da se obori neki Ginisov rekord. Red bi bio da nam makar kažu koji rekord napadaju.

Da li je bilo očekivano? Naravno da je bilo. Organizovanu grupu lovaca na Ginisove rekorde nije mogla omesti javna kritika niti sudske presude. Za njih ne važe pravila ni zakoni. Oni uvode revolucionarne novine u naš pravni sistem i društveno-politički život. Ej, za revolucionare važe samo zakoni koje oni vaspostavljaju.

MONITOR: Kako vidite stanje RTCG nakon avgusta 2020.?

VUKOVIĆ: Sjaši Kurta da uzjaše Murta… To bi, u najkraćem, bila slika medija koji je u javnom vlasništvu i od koga građanke i građani (koliko god da ih ima s pravom da se tako zovu) očekuju da bude nezavisan, u njihovoj službi i radi u njihovom interesu. Od nove vlasti se očekivalo da ne ponavlja loše prakse svojih prethodnika i ona je tako nešto i najavljivala, ali se vrlo brzo viđelo da od suštinskih promjena na bolje neće biti ništa. Kada je u pitanju RTCG, to je odmah bilo vidljivo kroz kadrovsku politiku koja je vonjala na partijske katakombe. Novi, nezakonito izabrani, menadžment je nastojao da zasjeni navodnom otvorenošću, povećavajući u programima politička laprdanja na entu, a zanemarujući suštinske novinarske sadržaje koji bi trebalo da svestrano, produbljeno i kritički izvještavaju o svemu što se tiče života i perspektiva obične crnogorske čeljadi.

Novi menadžment nije, čak, promijenio ni glupi redosljed informacija u meteo prognozi, koji je naslijedio od prethodnika, a po kome ispada da je publici RTCG važnije da prvo čuje kakvo će vrijeme biti u Skandinaviji nego u Crnoj Gori. Time se, valjda, zaklinje da se neće skrenuti s euroatlantskog puta. Sprdnja!

Posebno je indikativno to što Skupština, kao formalni osnivač RTCG, nije našla za shodno da otvori debatu povodom sudski potvrđenog kriminalnog ponašanja menadžmenta nacionalnog javnog emitera. Sve partije, izgleda, od toga imaju neke koristi.

MONITOR: A generalno, rezulatate vlada koje su se izmijenile nakon pada DPS-a? Nedavno je obilježeno četiri godine od tog datuma.

VUKOVIĆ: Jedini rezultat koji je vrijedan pažnje je nova politička dinamika koja, na duži rok, možda izrodi neke pozitivne rezultate. Promućkali smo političku retortu i sada nam preostaje da čekamo i vidimo krajnji rezultat toga procesa.

MONITOR: Vidite li promjene?

VUKOVIĆ: Suštinske ne, a jedino su one važne. Suštinske u smislu da se uspostavi sistem institucija koje će garantovati ostvarivanje strateških ciljeva, zapisanih u Članu. 1 Ustava – „Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine. Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava“.

MONITOR:  Bliže se podgorički izbori. Kako vam izgledaju svakodnevne međusobne optužbe većine političkih aktera u ovoj skoroj utrci?

VUKOVIĆ: Nedavno sam na svome FB profilu, inspirisan aktuelnim političkim dešavanjima, napisao da su naši političari članovi legalizovanih bandi od kojih društvo, za sada, nema efikasnu zaštitu! Moja FB prijateljica i koleginica je rekla da je to definicija za udžbenike. Možda je ovo pregruba definicija, ali svakodnevna politička praksa – i ne samo kod nas – pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični intres njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta rupa. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu.  To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države. Tako kontaminirana politička podloga je prirodno tlo za ogovaranja i svađe, a te svađe odličan predložak za svakodnevno palanačko ispiranje usta, koje dodatno podstiču mediji i društvene mreže.

MONITOR: Koliko je često ugroženo funkcionisanje institucija zbog političkih borbi unutar vlasti?

VUKOVIĆ: Mi imamo fasadne institucije i one su takve zahvaljujući malograđanskom shvatanju politike koja zanemaruje javni interes i opštu dobrobit.

MONITOR: Šta  to govori?

VUKOVIĆ:  Da mi tek treba da izgradimo institucije koje će biti armatura na kojoj počiva društveni dogovor o onim ciljevima koji su definisani na početku aktuelnog Ustava.

MONITOR: Popis, odnosno nacionalni identitet i jezik i dalje su teme koje su u fokusu i koje dijele crnogorsko društvo.  Kada ćemo izaći iz tog narativa?

VUKOVIĆ:  Nesporno je da je pitanje identiteta važno. Takođe je nesporno da u Crnoj Gori žive ljudi koji se različito nacionalno samoidentifikuju, pri čemu nacionalna binarnost (dvojediničnost) nije karakteristična samo za ljude koji pripadaju tzv. pravoslavnom korpusu (Crnogorci/Srbi) već je ima i u grupaciji koja se samoidentifikuje preko islama (Bošnjaci/Muslimani). Nesporno je i to da politička klasa ova pitanja posmatra iz malograđanske perspektive koristi i štete, i njima manje ili više vješto manipuliše.

Bojim se da nećemo ni brzo ni lako izađi iz te i takve priče. Preduslov za izlazak je napuštanje neustavnog modela koji podsjeća na takozvanu konsocionalnu demokratiju, karakterističnu za Liban, gdje se političke funkcije popunjavaju na osnovu vjerske pripadnosti. Preduslov je, takođe, bataljivanje priče o potrebi pomirenja, pri čemu se prvenstveno misli na mirenje Crnogoraca i Srba. Pojam pomirenja je manipulativan, samim tim što nikada nije postojao nacionalni sukob između Crnogoraca i Srba, pa se čini da se ovdje četništvo potura crnogorskim Srbima, a partizanstvo vezuje za Crnogorce ili – da odemo dalje u prošlost – bjelaštvo vezuje za Srbe, a zelenaštvo za Crnogorce. Pomirenje bi trebalo da znači traganje za zajedničkim imeniteljem, za kolektivnim MI koje će afirmisati sve, a neće unižavati nikoga. To kolektivno MI treba da bude izraženo i kroz naziv jezika i kroz državne simbole.

MONITOR: I dalje slušamo optimistične najave zvaničnka da bi mogli uskoro ući u EU. Krećemo li se suštinski ka društvu evropskih vrijednosti?

VUKOVIĆ: Jedina vizija koju dijeli naša politička klasa sastavljena od predstavnika svih nacija i konfesija je ulazak Crne Gore u Evropsku uniju, ali nikada nije jasno objašnjeno ni analizirano u čemu se tačno sastoji korist od toga ulaska i je li ta korist taktička i kratkoročna ili strateška i dugoročna. Sada, recimo, na primjeru odnosa prema Srbiji kada je u pitanju rudarenje vidimo da EU, tačnije jedna od njenih viđenijih članica (Njemačka) gleda na Srbiju iz perspektive kolonizatora. Da li to znači da bi sjutra, kada Crna Gora postane članica EU, naša politička klasa lakše pretvorila planinu Sinjavinu u vojni poligon ili u najveće balkansko pasište za preživare?  Bojim se da bi se prije desilo ovo prvo, ako geopolitički interesi Brisela i NATO-a budu to zahtijevali.

Kada je ova vizija artikulisana, EU je djelovala kao nešto što je vječno i u stalnom napredovanju. Sada je ta iluzija razbijena – EU ne izgleda ni vječno niti je u napredovanju. Prije bi se reklo da je riječ o ozbiljnom nazadovanju. To bi podrazumijevalo strateško preispitivanje odnosa Crne Gore prema EU, ali tako nešto se od ove i ovakve političke klase ne može očekivati.

„Proces pridruživanja EU na kraju može razočarati javnost“, skorašnja je izjava bivšeg euroatlantiste i doskorašnjeg ’sve i svja’ Crne Gore Mila Đukanovića.

Kada govorimo o evropskim vrijednostima, treba vidjeti da li je sadašnja EU na tragu vrijednosti koje mi podrazumijevamo kao evropske. Naša mila Evropa je kao kolonizator pljačkala druge kontinente, dva svjetska rata je zametnula, genocidom je rješavala jevrejsko pitanje, a onda, perući savjest, zajedno sa Amerikancima, otela Palestincima dio teritorije i darovala ga Jevrejima, koje sada podržava u njihovom genocidnom pohodu na Palestince.

Mislim da je Ustav Crne Gore pisan u duhu najviših civilizacijskih, što znači i evropskih vrijednosti. Na nama je da tu ustavnu formu ispunimo sadržajem. Ako mi nijesmo za to sposobni, ne očekujmo da će nam taj sadržaj oktroisati Brisel i njegova plutokratska birokratija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo