Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

MONITOR: Psiholozi i psihijatri, tvrde upućeni, onima koji im se obraćaju odmah propisuju ljekove za smirenje. Da li je to dobra praksa?

CICOVIĆ MASLOVAR? Nije dobra praksa, ni isključivo medikamentozna terapija, kao ni njeno izbjegavanje  ukoliko je ona potrebna. Stručnjaci različitih profila imaju ponekad isključive stavove oko  izbora vrste terapije (terapija medikamentima ili psihoterapija tj. terapija razgovorom), ali su mnoge studije pokazale da je kod većine psihičkih poremećaja najučinkovitija kombinacija ove dvije vrste terapije. Modalitet liječenja je uvijek rezultat brojnih činilaca koje bi stručnjak (psiholog, psihijatar, psihoterapeut) trebao da procjenjuje u potpuno individualizovanom pristupu svakoj osobi, a na kraju izbor bi trebao da se napravi i u dogovoru sa osobom koja ima psihičke poteškoće.

MONITOR: Prema podacima Ministarstva zdravlja iz 2017. godine, u Crnoj Gori je registrovano 19.248 osoba sa poteškoćama u domenu mentalnog zdravlja. U čak 12 opština nema psihologa na nivou primarne zdravstvene zaštite, dok na 15 hiljada stanovnika Crna Gora ima manje od jednog psihologa. Kakave su posljedice toga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Ti podaci nedvosmisleno kazuju da ovo društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije i da im stručnjaci u toj oblasti nisu potrebni. To će se vratiti kao bumerang, jer ljudi koji imaju mentalnih poteškoća, ukoliko se ne tretiraju na pravi način, nisu produktivni članovi društva.

Ovo odražava i jednu zbunjujuću i nelogičnu politiku kreiranja visokoškolskih studija i zapošljavanja. Na Univerzitet Crne Gore godišnje se upiše veliki broj psihologa (2018. je raspisan konkurs za 30 studenata, za ovu akademsku godinu nemam tačan podatak, a svakako vjerujem da ih je upisano više od 20) i rukovodioci ovog studijskog programa sa zadovoljstvom ističu da su to najbolji srednjoškolci, lučonoše! Na privatnim univerzitetima u zemlji, vjerovatno bar još toliko! Možda biste nekom kompetentnijem mogli postaviti pitanje da li je to kadar za izvoz, a njegovanje mentalnih poremećaja proizvod za domaće tržište?!

MONITOR: U Crnoj Gori ne postoji zakon niti pravila o tome ko ima pravo da sprovodi psihoterapiju?

CICOVIĆ MASLOVAR: Zakon o psihološkoj djelatnosti i zakon o psihoterapijskoj djelatnosti su dvije nezavisne stvari. Psihoterapijska djelatnost nije striktno vezana za psihologiju. Za psihoterapeuta se mogu edukovati, kako psiholozi, tako i drugi profesionalci iz domena humanističkih nauka, a u nekim psihoterapijskim školama, i bez obzira da li je osnovno obrazovanje u domenu humanističkih nauka. Isto tako, diplomirani psiholog nije automatski i psihoterapeut, ako nije dodatno edukovan za to, a edukacija iz psihoterapije traje koliko i akademske studije, u nekim školama i duže (u nekim državama sada već postoji i akademski studij za psihoterapiju). Zbog toga je u svim zemljama psihološka djelatnost i psihoterapijska djelatnost regulisana različitim zakonima i vjerujem da će tako biti i kod nas. U ovim uslovima kad praksa psihoterapije nije zakonski regulisana, ostaje dosta prostora za djelovanje nestručnih i nekvalifikovanih ljudi, koji mogu nanijeti štetu pojedincima, pa time i cijelom društvu.

Živimo u šizoidnom društvu

MONITOR: Nedavno istraživanje nevladinih organizacija pokazalo je da čak jedna petina učenika od prvog do trećeg razreda srednje škole u Crnoj Gori koristi ljekove za snižavanje stresa. 

CICOVIŠ MASLOVAR: Živimo u shizoidnom društvu koje kreira nenormalne uslove za život, a onda, umjesto da se to poentira, eventualno reagovanje na tu stvarnost tretira se i osuđuje kao nenormalnost. Mladi , umjesto da se usprotive sistemu školovanja koji ih pasivizira, u kom se sposobnost memorisanja i reprodukcije još ocjenjuje kao najveće postignuće, u kom vrlo rano dožive brojne oblike nepotizma i drugih devijantnosti, radije se odlučuju da idu linijom manjeg otpora i da “umrtve” senzacije. Od onih koji ih vaspitavaju i obrazuju uglavnom mogu vidjeti istu praksu da se “glava zabija u pijesak” i da se problemi ”sediraju” alkoholom, tabletama ili da se uz pomoć narkotika izmještamo u neku drugu realnost.  Sve ove supstance pomažu da se ućutka biće u nama, koje je samo po sebi mudro i koje kroz uznemirenost, strah ili neku drugu vrstu nelagode nepogrešivo kaže da nešto nije u redu, da nešto treba da se mijenja, da mjesto na kojem si ili to što radiš nije dobro za tebe.

Depresija poprima razmjere epidemije

MONITOR: Je li depresija danas jedan od najčešćih psihičkih poremećaja?

CICOVIĆ MASLOVAR: Depresija jeste važna odrednica modernog vremena i po statistikama poprima gotovo razmjere epidemije. Ni naše društvo nije pošteđeno te pošasti, kojoj doprinose i posljedice minulih ratova u okruženju, promjene društvenog sistema, tranzicijske krize i teška materijalna situacija kod velikog dijela stanovništva. Iz godine u godinu se bilježi porast oboljelih, sve češće i među mladim ljudima. Prema podacima i prognozama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će ove godine doći na drugo mjesto po zastupljenosti među zdravstvenim problemima, a do sada je po njihovim statistikama bila na četvrtom mjestu. Lepeza depresivnih stanja i poremećaja vrlo je široka i često može biti maskirana nekim tjelesnim simptomima, a veliki broj osoba, naročito u društvima gdje postoji jaka stigma u vezi sa psihičkim poremećajima,  nikad i ne potraži pomoć od stručnjaka, pa ne biva ni evidentirana.

Statistički podaci ukazuju i na to da je depresija zastupljenija kod žena, nego kod muškaraca, čak u odnosu 2:1. Uzroci tome se uglavnom traže u položaju žene u savremenom društvu,  ona je sve aktivnija u društvenom smislu, a njena roditeljska uloga, uloga u kući nije još našla adekvatni supstitut. To ženu često dovodi do iscrpljenosti i posluedično do depresije. Ovim podacima treba ipak pristupati oprezno, jer je puno nekonzistentnosti u interpretacijama raznih istraživanja. Pitanje je kakav je koncept depresije korišten, na kojoj populaciji se istraživanja rade, koliko dugo i sve neke druge odrednice koje mogu uticati na objektivnost i mjerodavnost istraživačkih postupaka. I ovaj podatak da žene češće pate od depresije je upitan, jer neki oblici ponašanja kojima su skloniji muškarci, agresivnost, razdražljivost, prekomjerno uživanje alkohola, mogu biti maskirani oblici depresije.

                                     Veseljko KOPRIVICA