INTERVJU
DR RASKO MOČNIK, FILOZOF I UNIVERZITETSKI PROFESOR, LJUBLJANA: Nova podjela svijeta – za sada u okviru kapitalističkog svjetskog sistema u krizi

Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor online
Mir na Bliskom istoku, a i u svijetu uopšte, može se postići samo ukidanjem sadašnjeg kapitalističkog svjetskog sistema koji po svojoj logici rađa ratove. Put do toga je još dug. Ali svaki put, kažu, počinje prvim korakom. Dodajem – na vlastitom pragu
MONITOR: Nedavno je otkriveno spomen obilježje „izbrisanima“ u Parku izbrisanih Centra Rog. Iako su dobili i izvinjenje bivšeg predsjednika Boruta Pahora, mnogo toga oko povratka prava onih koji su ih bili lišeni 1992-e, još čeka.Predsjednica Slovenije, Nataša Pirc-Musar, proslijedila je Vladi izmjene zakona kojima bi se, na pravičnije, riješio status „izbrisanih“. Koliko je većinska Slovenija danas svjesna velike nepravde prema ovim građanima nekadašnje SFRJ koji su živjeli u Sloveniji?
MOČNIK: Izbrisani su dobili spomenik i park u Ljubljani – ali se izbrisanima, konkretnim ljudima, nije restituisao životni položaj niti im se dala adekvatna naknada za godine koje su preživeli praktički u ilegali ili u prognanstvu. Ova problematika isčeznula je iz javnosti – barem one kojom diriguju politička birokratija i vladajući mediji. Tretman izbrisanih dobro ilustruje savremenu politiku: ako već treba, prave se ideološki gestovi – ali realno vlastodršci ganjaju svoju.
MONITOR: Sloveniju je u fokus dovela afera kojoj su u centru slovenački i srpski uredi za kontrolu pranja novca, bivši premijer Janez Janša i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i vlasnici oko 200 bankovnih računa, među kojima su i sadašnji premijer Slovenije Robert Golob, biznismen Dragan Šolak i srpski političar Dragan Đilas. U istrazi dominira teza da su Janša i Vučić zloupotrijebili državne Urede da bi, iznošenjem podataka o novčanim transakcijama, vodili kampanju protiv političkih protivnika. Kakva je šansa da se ta pretpostavka i dokaže?
MOČNIK: Ovu aferu nisam pratio. Sadašnji buržoaski parlamentarizam manipuliše javnošču pomoću afera i retoričkog spektakla, ali je to samo teatar senki. Prava politika se pravi drugde. Za Sloveniju i Hrvatsku u Briselu i Berlinu, a za Balkan uopšte u Vašingtonu.
MONITOR: Slovenija ima liberalno-lijevo orijentisanu izvršnu vlast. Ministaraka spoljnih poslova Tanja Fajon svojevremneo se veoma angažovala na problemima Zapadnog Balkana u parlamentu EU, a u vezi sa kandidatskim statusom BiH. Ovih dana se govori o novom planu EU za ubrzanu integraciju Zapadnog Balkana. Koliko je i dalje sadašnjoj slovenačkoj vlasti važno da se angažuje na tom pitanju?
MOČNIK: Slovenačka politička birokratija je kompradorska i ne treba je uzimati previše ozbiljno. To je vazalska kasta koja služi kolektivnom imperijalizmu „Zapada“ pod rukovodstvom SAD. Videli smo kako su se u odnosu na rat u Ukrajini disciplinovano svrstali uz SAD i NATO pakt, slali oružje, otkazali ruski gas, uveli cenzuru, izbacili ruske diplomate i kulturni centar. Gospođa Fajon odlikovala se je ratobornom retorikom, izjavila je da smo u „ratu sa Rusijom“ i nije povukla izjavu uprkos javnim pozivima pacifističkog dela javnosti. Angažovanje slovenačkih političara na jugoslovenskom području vidim kao prenošenje ambicija imperijalističke jezgre Evropske unije.
MONITOR: U EU nije bilo slaganja u vezi sa zahtjevom Generalnog sekretara UN, Antonija Gutereša, o privremenom prekidu vatre na Bliskom istoku. Njemačka ministarka spoljnih poslova iz Zelenih, Analena Berbok, bila je izričito protiv. Ipak su lideri EU, na sastanku u Briselu, usvojili deklaraciju kojom se traži uspostavljanje humanitarnih koridora i povremeni prekid vatre radi zaštite civila. Kako se Slovenija snalazi u okviru donošenja odluka u EU u vezi sa krizom na Bliskom istoku?
MOČNIK: Slovenija je glasala za rezoluciju Generalne skupštine UN koju je podržao svetski Jug, a protiv koje su glasale SAD sa satelitima i Izrael. Protiv su glasale i četiri države EU, među njima Hrvatska. U Sloveniji se pokazalo da pritisak javnosti ipak ima učinak. Podrška Palestini u Sloveniji izgleda jaka, u Ljubljani bila je solidna manifestacija solidarnosti sa narodom Palestine, čak se vodeći mediji zauzimaju za mir i prava Palestinaca i Palestinki. Kakvu će dalje politiku voditi država, to ne mogu reći.
MONITOR: Ponovo se pokazuje nemoć krovne svjetske organizacije da obavlja svoju najvažniju funkciju-promociju i zaštitu mira. Mnogo se govorilo o reformi UN.. Da li je i kakva reforma moguća?
MOČNIK: Organizacija ujedinjenih nacija više-manje je obavljala svoju misiju dok je pokret nesvrstanih bio jak. Kad je pokret oslabio, i kad su se raspali Sovjetski savez te istočni blok, UN su postale instrument kolektivnog imperijalizma „Zapada“. Možda će se sada vratiti svojoj pravoj misiji, ako dovoljno ojača svetski Jug i ako će se prošireni BRICS konsolidovati.
MONITOR: Očekivano, SAD su najagilnije u bliskoistočnoj krizi. EU je pokazivala namjeru da se „umiješa“ slanjem dvije najviše funkcionerke EU u Izrael, a sada i odlukom Emanuela Makrona da pošalje nosač helikoptera (ali i tenkova i amfibija) kao pomoć izbjeglicama iz Gaze- gdje se broj mrtvih i ranjenih, iz dana u dan, povećava…I u SAD i u EU su 2024-e važni izbori. Koliko će pitanje bliskoistočnog sukoba (pored ukrajinskog) uticati na ishod predsjedničkih -u SAD i izbora za EU parlament?
MOČNIK: Ne mogu rešavati probleme Bliskog istoka oni koji su ih prouzrokovali – SAD i nekadašnje kolonijalne, a sada neokolonijalne države zapadne Evrope. One se dakako neće same povući, njih treba izbaciti. Na nesreću, većina bliskoistočnih vladajućih klasa zavisi od kolektivnog imperijalizma „Zapada“, sa iznimkom Sirije (u kojoj su upravo zato pokrenuli građanski rat) i Irana (koji su upravo zato već davno stavili pod sankcije). Možda će sadašnja kriza povratiti arapsku solidarnost, možda će BRICS+ predložiti neku inicijativu … To bi naravno bilo poželjno, ali sve dok se svetski Jug ne organizuje ili se sastavi neki novi pokret nesvrstanih, narodi Bliskog istoka i šire svetskog Juga boriće se u neravnopravnoj borbi protiv zapadnog imperijalizma.
MONITOR: Svijet strijepi ne samo od širenja rata na Bliskom istoku već i od planetarnog sukoba. Kako vidite aktuelni „raspored“ globalnih snaga?
MOČNIK: Svetski privredni centar se pomerio na pacifičku Aziju, a centar svetske politike pomera se na Jug. Kapitalizam je u sedamdesetim godinama 20. veka ušao u krizu iz koje još nije izašao. Završio je dugi akumulacijski ciklus koji je počeo u drugoj trećini 19. veka i u kome su dominirale SAD. U 20. veku narodi svetskog Juga izborili su državnu nezavisnost, ali ne i podređenost zapadnom imperijalizmu. Na put prave emancipacije krenuli su oni kojima je uspelo da pored kolonijalnih vlasti svrgnu i domaću buržoaziju i koji su počeli socijalističku izgradnju. Među njima su bili i jugoslovenski narodi. Prema kraju 20. veka vladajuće birokratije u većini zemalja istorijskih socijalizama odustale su od socijalističkog programa, gurnule su svoje zemlje u neokolonijalnu zavisnost i smestile su se na položaj kompradorskih buržoazija. Značajne iznimke su Rusija i Kina.
Rusija je uvela kapitalizam, ali se posle Jeljcina njena politička klasa suprostavila i napadima zapadnog imperijalizma i svojoj vlastitoj „oligarhijskoj“ klasi koje su obe gurale Rusiju u perifernu zavisnost. Agresivna politika „Zapada“ čiji je najočigledniji aspekt bilo širenje pakta NATO prema ruskim granicama (pa i sankcije, ignorisanje
ruskih predloga za novu bezbednosnu konstrukciju u Evropi itd.), na kraju je dovela do sadašnjeg rata u Ukrajini. – Kina se nije odrekla socijalističkog programa i gradi socijalizam sa kineskim karakteristikama. Tom politikom postala je najsnažnija svetska privreda i vodeća snaga u savezu država BRICS koji se nedavno proširio i na neke druge poluperiferne zemlje. Nastaje nova podela sveta – ali za sada još uvek u okviru kapitalističkog svetskog sistema u krizi. Kolektivni imperijalizam „Zapada“ sve agresivnije brani ostatke svog gospodstva, uništava cele zemlje i regije. Gospodstvo svoje neće obraniti, to je već prošlo, ali može naneti još mnogo zla čovečanstvu.
MONITOR: U civilnom društvu EU i Evrope, među evropskim ljevičarima čini se dominira raspoloženje da su najveće žrtve u istoriji bliskoistočnog sukoba Palestinci. Plan o dvije države koji se ponovo aktualizovao 1990-tih nije postao i djelotvorno riješenje. Postoji li danas dovoljno snažno evropsko i globalno „mirovno društvo“ koje bi moglo da natjera političke elite da riješe pitanje suvereniteta i teritorije Palestinaca?
MOČNIK: Kao što sam rekao, mir na Bliskom istoku će stvoriti narodi Bliskog istoka, vanjska „pomoć“ ih je dovela do sadašnjeg rata kao i do prethodnih ratova i opšte konfliktnosti u regiji. Mi im možemo pomoći time da se suprotstavimo svojim političkim birokratijama koje su nas dovele u poziciju zavisne i iskorištene periferije, napravile nas za vazale kolektivnog imperijalizma „Zapada“, to jest upravo onih svetskih snaga koje nas iskorištavaju. Mir na Bliskom istoku, a i u svetu uopšte, može se postići samo ukidanjem sadašnjeg kapitalističkog svetskog sistema koji po svojoj logici rađa ratove. Put do toga je još dug. Ali svaki put, kažu, počinje prvim korakom. Dodajem – na vlastitom pragu.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
MIJEŠANJE VLASTI SRBIJE U CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Studenti i Dodik na istom zadatku są crkvom
-
KAUCIJA ODBIJENA I VESELINU VELJOVIĆU: Jemstvo ni za lijek
-
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda
-
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje