Informacija ministra Nikole Janovića da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200  dosta govori  o njegovom doprinosu razvoju sporta u Crnoj Gori

Penzionisani univerzitetski profesor  iz Nikšića Mališa Radović  više od pola vijeka bio je nezaobilazno sportsko ime, posebno kad je riječ o rvanju. Bio je jedan od najuspješnijih  rvača u bivšoj Jugoslaviji, trener, međunarodni sudija…

MONITOR: Crnogorski sportisti  decenijama  postižu vrhunske rezultate, kao da je Crna Gora predodređena i za sport?

RADOVIĆ: Mislim da je sport najveći brend Crne Gore. Osnivanjem Ministarstva za sport sportisti i sportski radnici su se poradovali da dolazi vrijeme novog napretka i procvata crnogorskog sporta. Ali ono što se izdešavalo za skoro tri godine djelovanja Ministarstva  sporta ugasi nade mnogima. Trebalo je da prođe više od  dvije godine da se konačno usvoji Zakon o sportu. Kada je usvojen, ministar sporta Nikola Janović na sva usta hvali taj dokument. Pa da malo prošetamo kroz taj sjajni zakon. U članu  20 govori se o kategorizaciji sportova i sportista, što je trebalo biti davno završeno, jer od toga zavisi mnogo toga u sportu. Da je to urađeno na vrijeme ne bi se dešavalo da u Ministarstvu forsiraju neke od juče osnovanih sportova, koji se upražnjavaju u dvadesetak zemalja svijeta. Kako se navodi u Zakonu, kategorizaciju sportova i sportista je uradio Crnogorski olimpijski komitet, a postavljaju mu se i novi zadaci (da vodi džudo), pa ispade da je COK servis Ministarstva, a poslovi COK-a su određeni međunarodnim  pravilima, poveljama i društvenim obavezama.

MONITOR: Ovih dana dosta se polemiše o tome ko je po novom zakonu vrhunski sportista?

RADOVIĆ: Nije srećno razrađena organizacija sporta, pa je sve udrobljeno – masovni, rekreativni, vrhunski, profesionalni. Postoji opet posebna kategorija profesionalnog sporta, kao boks, kik boks, MMA,pankracion…. U članu 25 ističe se koji se rezultati vrednuju za doživotnu naknadu sportista. Olimpijski i neolimpijski sportovi su obuhvaćeni, ali ima sportskih aktivnosti koje nijesu obuhvaćene. Pitam se kako bi pokojni Perica Dedić, nenadmašni šampion padobranstva i svjetski prvak, ostvario nadoknadu po pravilima Ministarstva ili kako to da članovi ekipe alpinista, koji su se  prije nekoliko godina ispeli na Monteverest, što malo kome polazi za rukom,  nijesu vrhunski sportisti? Da ih možda ne treba poslati na Mjesec da  ostvare normu za to? Sljedeći paradoks je da se sa 35 godina ostvaruje materijalna nadoknada, kada veliki dio sportista  tada postiže značajne rezultate, a neki se čak takmiče i do 40. godine života. Ovo je jedinstven primjer samovolje ministra sporta, jer u okruženju toga nema. Ovo je atak i na budžet države,  jer ti sportisti već imaju određene prinadležnosti. Postavlja se pitanje da li  neko može da uskraćuje već donešena rješenja po zakonu koji je tada važio i da li se mogu donositi retroaktivne odluke. To nikada nije rađeno ni u jednoj djelatnosti, a to potvrđuju i odluke Upravnog suda.

MONITOR: Ima dosta priimjedbi i na to kako je novi zakon propisao osnivanje sportskih saveza…  

RADOVIĆ: Po članu 37 najmanje pet profesionalnih klubova sa područja tri opštine mogu formirati savez. Šta da rade sportisti koji nemaju profesionalne klubove? Ako ministar  primijeni  novi zakon onda neki sportovi ne mogu opstati, jer nemaju toliko klubova, a po starom su registrovani  i godinama djeluju. Toga u okruženju nigdje nema, pa se pitam je li to pomoć razvoju sporta na ovako malom prostoru kao što je naša država?

MONITOR: Kako je regulisano finansiranje?

RADOVIĆ: Članovima 119 i 120  utvrđen je način finansiranja sportskih subjekata. To je reglisano površno i nedorečeno, jer se mora regulisati prije svega na bazi kategorizacije i kvaliteta sporta i opredjeljenja društva o sportu. Na bazi ovih članova finansiraju se slovom i brojem tri kluba i tri saveza  tih klubova.Ostalima se udjeljuju mrvice, a često nekima i ništa. Članom 45 propisuje se kako jedna sportska organizacija može da djeluje i šta da posjeduje: kancelarije, sekretarice, telefone, dvorane, stručne kadrove… a Ministarstvo ih dotira sa tolikim novcem da ne mogu kupiti pošteno ni opremu.

MONITOR: U članu 110  navode se uloga i zadaci  Zavoda za sportsku medicinu kojega do današnjeg dana nema?

RADOVIĆ: Predviđeno je da on bude u Podgorici i da svi sportisti iz Crne Gore moraju doći u nju na preglede. Postavlja se pitanje šta je sa formiranjem sportskih dispanzera u većim gradovima. U  Nikšiću je postojao, ali su ga dali privatnicima za neke druge aktivnosti. Zdrastvena kontrola i pregledi su obaveza u svim segmentima sporta. Svjedoci smo danas da često umiru mladi sportisti, a mnogi se i dopinguju,  pa se ovome treba najozbiljnije posvetiti. Mislim da Ministarstvo zdravstva treba da tu pomogne i to je njegova obaveza.  U članovima 127 i 129 govori se o inspekciji u sportu. Umjesto da inspekcija utvrdi probleme u sportu, ukaže na propuste i pokuša da otkloni nepravilnosti – nje nigdje nema!

MONITOR: Šta su novi zakon i ministar Janović doprinijeli unapređenju crnogorskog sporta?   

RADOVIĆ:  Začuđujuće je ovakvo ponašanje ministra za sport, jer se radi o bivšem vrhunskom sportisti. A on uređuje crnogorski sport tako što je ukinuo devet sportskih saveza:  Biciklistički, Crnogorski auto-moto,Savate savez, Sambo savez, Kuglaški savez, Rvački savez, Kajakaški savez i Džudo savez, a ostavio je na vagi Tekvando savez. Poznavaoci sporta znaju da se radi o pet olimpijskih sportova, ali ministra za to nije briga. Ja sam utemeljio u Crnoj Gori rvanje, jedan od najstarijih olimpijskih sportova, koje je bilo u početku dobro organizovano. Rvanje je donijelo prvu Mediteransku medalju za Crnu Goru (osvojio je Radosavljević), ali sticajem okolnosti uz pomoć bivšeg čelnika crnogorskog sporta (gdje je ovdje Inspekcija za sport, ovo je kriminal) , tajkuni su uspjeli da formiraju „divlji“ savez u Budvi, da organizuju tri velika takmičenja i uzmu 200.000 eura i ugase ovaj sport.  Ostala su tri kluba koji nijesu htjeli da učestvju u tom savezu, već su ostali u zvaničnom Savezu u Nikšiću, koji je bio uskraćen  za bilo kakve dotacije, ali nikada nije  ukinut jer jedini je imao rješenje  o registraciji u sportsku porodicu.  Obraćali smo se u više navrata  ministru Janoviću da nas primi i pomogne da se ponovo organizuje Savez koji ustvari nikada nije ni ukinut. On nas je poslao kod trećeg savjetnika u Direktoratu za sport. Čovjek ni kriv ni dužan  nije znao šta da radi, pa nam je rekao da sve to napišemo i pošaljemo Ministarstvu sporta. Eto tako ministar prima sportske radnike i stručnjake koji su pedeset i više godina u sportu, a stalno se hvali da je on u svakom momentu na raspolaganju sportistima i sportskim radnicima.

MONITOR: Šta je sa nagradama u sportu, osim pomenutih za doživotnu naknadu?

RADOVIĆ: Nešto je rečeno u Zakonu o sportu, ali bi trebalo da postoji Pravilnik o nagradama i priznanjima društvenim, sportskim i materijalnim.Česti smo svjedoci da ministar prima sportiste poslije osvojenih rezultata i nagrađuje kako koga, obećava da će dobiti stipendije i slično.To treba da je pravilnikom regulisano. Da li stipendije treba da daje ministar ili je to  već određeno  pravilnicima? Zar  treba neko da bude  evropski  prvak pa da dobije stipendiju? Sve ovo i ostale manjkavosti su proizvod nemanja  adekvatnih kriterija koji  treba da su povezani i usklađeni,  pa ne bi bilo ovakvih nedoumica, premda ne sporim  dobru praksu da se sportistima odaje priznanje u društvu, a prije svega u Ministarstvu sporta.

Izbrisan Džudo savez

MONITOR: Odluka o brisanju Džudo saveza, jednog od najtrofejnijih crnogorskih sportova, iz registra sportskih organizacija predstavlja samovolju ministra Janovića i jasnu namjeru da zloupotrebljavajući zakonom propisana ovlašćenja vrši pravno nasilje, izjavio je nedavno predsjednik te asocijacija  Dragomir Bečanović.

RADOVIĆ: Nešto slično dešava se i u drugim savezima, a najnoviji primjer je Džudo savez. Vjerovatno u tom savezu ima nekih problema, ali gdje je Ministarstvo sa svojim službama i ministrom da  posreduje. A u Ministarstvu ima preko trideset direktora, inspektora, savjetnika… Ministrova informacija da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200, tako da ih je ostalo 800, zaista je lijepa poruka o razvoju sporta u Crnoj Gori. I još nešto. Olimpijski, paraolimpijski i neolimpijski sportovi, ali da se utvrdi koji, jer  su neki skoro formirani, a u mnogim zemljama zabranjeni,  ne bi mogli da uživaju status vrhunskog sporta, ali kod  ministra su u prvom planu.

                                                Veseljko KOPRIVICA