Povežite se sa nama

INTERVJU

DR PROF. MALIŠA RADOVIĆ, BIVŠI SPORTISTA IZ NIKŠIĆA: Sve samovolje ministra sporta

Objavljeno prije

na

Informacija ministra Nikole Janovića da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200  dosta govori  o njegovom doprinosu razvoju sporta u Crnoj Gori

 

Penzionisani univerzitetski profesor  iz Nikšića Mališa Radović  više od pola vijeka bio je nezaobilazno sportsko ime, posebno kad je riječ o rvanju. Bio je jedan od najuspješnijih  rvača u bivšoj Jugoslaviji, trener, međunarodni sudija…

 

MONITOR: Crnogorski sportisti  decenijama  postižu vrhunske rezultate, kao da je Crna Gora predodređena i za sport?

RADOVIĆ: Mislim da je sport najveći brend Crne Gore. Osnivanjem Ministarstva za sport sportisti i sportski radnici su se poradovali da dolazi vrijeme novog napretka i procvata crnogorskog sporta. Ali ono što se izdešavalo za skoro tri godine djelovanja Ministarstva  sporta ugasi nade mnogima. Trebalo je da prođe više od  dvije godine da se konačno usvoji Zakon o sportu. Kada je usvojen, ministar sporta Nikola Janović na sva usta hvali taj dokument. Pa da malo prošetamo kroz taj sjajni zakon. U članu  20 govori se o kategorizaciji sportova i sportista, što je trebalo biti davno završeno, jer od toga zavisi mnogo toga u sportu. Da je to urađeno na vrijeme ne bi se dešavalo da u Ministarstvu forsiraju neke od juče osnovanih sportova, koji se upražnjavaju u dvadesetak zemalja svijeta. Kako se navodi u Zakonu, kategorizaciju sportova i sportista je uradio Crnogorski olimpijski komitet, a postavljaju mu se i novi zadaci (da vodi džudo), pa ispade da je COK servis Ministarstva, a poslovi COK-a su određeni međunarodnim  pravilima, poveljama i društvenim obavezama.

 

MONITOR: Ovih dana dosta se polemiše o tome ko je po novom zakonu vrhunski sportista?

RADOVIĆ: Nije srećno razrađena organizacija sporta, pa je sve udrobljeno – masovni, rekreativni, vrhunski, profesionalni. Postoji opet posebna kategorija profesionalnog sporta, kao boks, kik boks, MMA,pankracion…. U članu 25 ističe se koji se rezultati vrednuju za doživotnu naknadu sportista. Olimpijski i neolimpijski sportovi su obuhvaćeni, ali ima sportskih aktivnosti koje nijesu obuhvaćene. Pitam se kako bi pokojni Perica Dedić, nenadmašni šampion padobranstva i svjetski prvak, ostvario nadoknadu po pravilima Ministarstva ili kako to da članovi ekipe alpinista, koji su se  prije nekoliko godina ispeli na Monteverest, što malo kome polazi za rukom,  nijesu vrhunski sportisti? Da ih možda ne treba poslati na Mjesec da  ostvare normu za to? Sljedeći paradoks je da se sa 35 godina ostvaruje materijalna nadoknada, kada veliki dio sportista  tada postiže značajne rezultate, a neki se čak takmiče i do 40. godine života. Ovo je jedinstven primjer samovolje ministra sporta, jer u okruženju toga nema. Ovo je atak i na budžet države,  jer ti sportisti već imaju određene prinadležnosti. Postavlja se pitanje da li  neko može da uskraćuje već donešena rješenja po zakonu koji je tada važio i da li se mogu donositi retroaktivne odluke. To nikada nije rađeno ni u jednoj djelatnosti, a to potvrđuju i odluke Upravnog suda.

 

MONITOR: Ima dosta priimjedbi i na to kako je novi zakon propisao osnivanje sportskih saveza…  

RADOVIĆ: Po članu 37 najmanje pet profesionalnih klubova sa područja tri opštine mogu formirati savez. Šta da rade sportisti koji nemaju profesionalne klubove? Ako ministar  primijeni  novi zakon onda neki sportovi ne mogu opstati, jer nemaju toliko klubova, a po starom su registrovani  i godinama djeluju. Toga u okruženju nigdje nema, pa se pitam je li to pomoć razvoju sporta na ovako malom prostoru kao što je naša država?

 

MONITOR: Kako je regulisano finansiranje?

RADOVIĆ: Članovima 119 i 120  utvrđen je način finansiranja sportskih subjekata. To je reglisano površno i nedorečeno, jer se mora regulisati prije svega na bazi kategorizacije i kvaliteta sporta i opredjeljenja društva o sportu. Na bazi ovih članova finansiraju se slovom i brojem tri kluba i tri saveza  tih klubova.Ostalima se udjeljuju mrvice, a često nekima i ništa. Članom 45 propisuje se kako jedna sportska organizacija može da djeluje i šta da posjeduje: kancelarije, sekretarice, telefone, dvorane, stručne kadrove… a Ministarstvo ih dotira sa tolikim novcem da ne mogu kupiti pošteno ni opremu.

 

MONITOR: U članu 110  navode se uloga i zadaci  Zavoda za sportsku medicinu kojega do današnjeg dana nema?

RADOVIĆ: Predviđeno je da on bude u Podgorici i da svi sportisti iz Crne Gore moraju doći u nju na preglede. Postavlja se pitanje šta je sa formiranjem sportskih dispanzera u većim gradovima. U  Nikšiću je postojao, ali su ga dali privatnicima za neke druge aktivnosti. Zdrastvena kontrola i pregledi su obaveza u svim segmentima sporta. Svjedoci smo danas da često umiru mladi sportisti, a mnogi se i dopinguju,  pa se ovome treba najozbiljnije posvetiti. Mislim da Ministarstvo zdravstva treba da tu pomogne i to je njegova obaveza.  U članovima 127 i 129 govori se o inspekciji u sportu. Umjesto da inspekcija utvrdi probleme u sportu, ukaže na propuste i pokuša da otkloni nepravilnosti – nje nigdje nema!

 

MONITOR: Šta su novi zakon i ministar Janović doprinijeli unapređenju crnogorskog sporta?   

RADOVIĆ:  Začuđujuće je ovakvo ponašanje ministra za sport, jer se radi o bivšem vrhunskom sportisti. A on uređuje crnogorski sport tako što je ukinuo devet sportskih saveza:  Biciklistički, Crnogorski auto-moto,Savate savez, Sambo savez, Kuglaški savez, Rvački savez, Kajakaški savez i Džudo savez, a ostavio je na vagi Tekvando savez. Poznavaoci sporta znaju da se radi o pet olimpijskih sportova, ali ministra za to nije briga. Ja sam utemeljio u Crnoj Gori rvanje, jedan od najstarijih olimpijskih sportova, koje je bilo u početku dobro organizovano. Rvanje je donijelo prvu Mediteransku medalju za Crnu Goru (osvojio je Radosavljević), ali sticajem okolnosti uz pomoć bivšeg čelnika crnogorskog sporta (gdje je ovdje Inspekcija za sport, ovo je kriminal) , tajkuni su uspjeli da formiraju „divlji“ savez u Budvi, da organizuju tri velika takmičenja i uzmu 200.000 eura i ugase ovaj sport.  Ostala su tri kluba koji nijesu htjeli da učestvju u tom savezu, već su ostali u zvaničnom Savezu u Nikšiću, koji je bio uskraćen  za bilo kakve dotacije, ali nikada nije  ukinut jer jedini je imao rješenje  o registraciji u sportsku porodicu.  Obraćali smo se u više navrata  ministru Janoviću da nas primi i pomogne da se ponovo organizuje Savez koji ustvari nikada nije ni ukinut. On nas je poslao kod trećeg savjetnika u Direktoratu za sport. Čovjek ni kriv ni dužan  nije znao šta da radi, pa nam je rekao da sve to napišemo i pošaljemo Ministarstvu sporta. Eto tako ministar prima sportske radnike i stručnjake koji su pedeset i više godina u sportu, a stalno se hvali da je on u svakom momentu na raspolaganju sportistima i sportskim radnicima.

 

MONITOR: Šta je sa nagradama u sportu, osim pomenutih za doživotnu naknadu?

RADOVIĆ: Nešto je rečeno u Zakonu o sportu, ali bi trebalo da postoji Pravilnik o nagradama i priznanjima društvenim, sportskim i materijalnim.Česti smo svjedoci da ministar prima sportiste poslije osvojenih rezultata i nagrađuje kako koga, obećava da će dobiti stipendije i slično.To treba da je pravilnikom regulisano. Da li stipendije treba da daje ministar ili je to  već određeno  pravilnicima? Zar  treba neko da bude  evropski  prvak pa da dobije stipendiju? Sve ovo i ostale manjkavosti su proizvod nemanja  adekvatnih kriterija koji  treba da su povezani i usklađeni,  pa ne bi bilo ovakvih nedoumica, premda ne sporim  dobru praksu da se sportistima odaje priznanje u društvu, a prije svega u Ministarstvu sporta.

 

Izbrisan Džudo savez

 

MONITOR: Odluka o brisanju Džudo saveza, jednog od najtrofejnijih crnogorskih sportova, iz registra sportskih organizacija predstavlja samovolju ministra Janovića i jasnu namjeru da zloupotrebljavajući zakonom propisana ovlašćenja vrši pravno nasilje, izjavio je nedavno predsjednik te asocijacija  Dragomir Bečanović.

RADOVIĆ: Nešto slično dešava se i u drugim savezima, a najnoviji primjer je Džudo savez. Vjerovatno u tom savezu ima nekih problema, ali gdje je Ministarstvo sa svojim službama i ministrom da  posreduje. A u Ministarstvu ima preko trideset direktora, inspektora, savjetnika… Ministrova informacija da je u Crnoj Gori postojalo  dvije hiljade klubova i da je on ukinuo 1200, tako da ih je ostalo 800, zaista je lijepa poruka o razvoju sporta u Crnoj Gori. I još nešto. Olimpijski, paraolimpijski i neolimpijski sportovi, ali da se utvrdi koji, jer  su neki skoro formirani, a u mnogim zemljama zabranjeni,  ne bi mogli da uživaju status vrhunskog sporta, ali kod  ministra su u prvom planu.

                                                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo