U Centru za anesteziju i reanimaciju traumatološke klinike u Sarajevu dr Mirjana Vasiljević je provela tokom rata cijelu godinu. Razgovor s njom vodila sam prije dvije decenije u Beogradu. Rijetko je pričala o svom sarajevskom iskustvu. Samo jednom, u ime velikog prijateljstva, pristala je da ispriča ovaj zapis iz pakla i dozvoli da ga javno zabilježim
Više od dvije decenije, prošlo je od našeg posljednjeg susreta. Ali, razgovor sa dr Mirjanom Vasiljević, anesteziologom traumatološke klinike, se ne zaboravlja i ne zastarijeva. U sarajevskom Centru za anesteziju i reanimaciju provela je tokom rata cijelu godinu. Etika medicinara, ljubav prema rodnom Sarajevu i svakodnevno objavljivani apeli putem medija tog maja 1992: „Dođite, naši ljekari su dvadeset četiri sata na nogama… Četrdeset osam sati nemaju smjenu”, bili su dovoljni da ostane.
„Prijavila sam se u drugoj polovini maja, direktorki Traumatološke klinike. Veliko granatiranje grada uništilo je vozni park, tramvaji više nisu radili. Do bolnice je postojao organizovani prevoz autobusom. Od moje kuće, do polazne stanice, po dva puta su me legitimisali. Kretanje nije bilo bezbijedno, ipak, svaki dan sam odlazila na posao”.
U hiruškoj sali, prije rata, provela je tek dvije godine kao volonter anesteziolog. Nedostatak stručnjaka, posebno ove struke, učinili su svoje. Dr Vasiljević počinje sa radom u sali.
„Taj, prvi dan, provela sam u prijemnoj ambulanti. Iskusnije kolege savjetovale su me da se prije svega naviknem na prizore koji se tu dožive, i da se uvjerim da ću sve to moći izdržati.”
Sljedećeg jutra, čekala je kolege da je zamijene, obučena i spremna da pođe kući. A, onda, začule su se sirene. „Kažu, granata u Vase Miskina. Ništa drugo ne znam. U momentu, prijemna ambulanta je puna. Haos. Spuštaju ranjene ljude po pultovima, kaučima u sobi za TV. Čuje se dječija vriska, mnogo je djece …” – priča dr Mirjana Vasiljević
Sjeća se i da su njene antilop cipele bile natopljene ljudskom krvlju. Da, na podu nije bilo mjesta da se stane, a da se ne ugazi u krv.
„Klizavo je… Sa ostalih klinika u krugu koševske bolnice dotrčavaju ljekari. Koleginica Mira gleda u mene, kroz suze ponavlja, ‘šta je ovo.’ Djevojčica plače. Povezala sam joj noge. Znam da ne bih smjela da je pomjeram, ali ipak odlučujem da je sklonim od tog užasa koji gleda. Svuda oko nas ranjeni. Vrište i oni, i oni koji ih dovode. Panika. Haos. Kako je samo otužan miris ljudske krvi dok po njoj hodaš i kližeš se. Povrede su bile strašne. Čak i oni koji su imali i po dvadeset godina iskustva na hirurgiji, tvrdili su da se udžbenici ratne hirurgije moraju preraditi.”
Tješila je ženu čiju ćerku upravo operišu. „Biće to dobro čim je u maloj operacionoj sali”. U to je ugledala mladog hirurga kako se došaptava sa sestrom sa odjeljenja i kako ova blijedi. U ulici Vase Miskina poginula je i ćerka hirurga ove bolnice, takođe doktorica, Mirjanina prijateljica. „Među prvima moram da odem do njenog oca. On je naš porodični prijatelj, a sa njom sam se družila. Imala je dvadeset sedam godina…”
Tog jutra u Sarajevu je trebalo da nastupi primirje. Jedno od onih, prvih, u koje se još vjerovalo. Kad su ocu rekli, izgubio se. „Donesite je, makar i u komadima, ne vjerujem…”
U Sarajevu se tih dana odmah sahranjivalo. Nema sjedenja, nema običaja… Ipak, u pomoćne prostorije bolnice donijeli su je. Dolazili su prijatelji i izjavljivali saučešće.
Otac je ostao nad mrtvim djetetom. „Bila sam samo ja sa njim. Otkrio je njeno tijelo. Onda shvatim da traži iglu i konac da joj zašije noge. Tražio je rupu od gelera i našao je u projekciji srca… Lice joj je bilo netaknuto.”
Sahrana je obavljena uz prisustvo TV ekipa jer je njen otac poznati hirurg u Sarajevu. Srbin, ako je to bitno pomenuti.
Nižu se trenuci. „Radiš po inerciji. Krpiš, sastavljaš nečije tijelo, a kad pogledaš, vidiš blisko lice. Bože, kako čovjek brzo umire”.
Do prvog septembra ‘92 maksimalan prijem ranjenih, u toku dana bio je 137. Ponekad 16 ili manje, ali bilo je dana kad je ovaj rekord dostižan. Neuporedivo je više bilo civilih žrtava.
„Nekoliko puta imali smo prijem ranjenih vojnika. Nakon pokušaja proboja prema srpskim položajima, poput onog prema Žuči. Jednom, dovezli su borca sa ratišta, a oko pojasa mu okačene bombe i neka eksplozivna sredstva. Moraš kao reanimator priskočiti u pomoć, a moraš ga razoružati, radi bezbjednosti osoblja. Dešavalo se da neko u očaju, jer je izgubio druga, u našim prostorijama ispali rafal…”
Prve suze bile su nad dječakom. Ranjenim u Hrasnom, na Trgu Pere Kosorića. „Imao je sedam godina. Pogođen je snajperom. U Sarajevu, naučite da snajperisti pucaju samo u glavu i vrat. Imao je ranu na potiljku. Na Kliniku je doveden je u komi, širom raširenih očiju. Još je disao… Bio je prva žrtva koja je umrla na mojim rukama.”
Sjeća se bebe, tek osam mjeseci. „Njena nožica nije bila veća od vekne hljeba. Izgledala je kao lutka sa otkinutom nogom. Stradala je od granate bačene na sklonište na Bjelavama”. U Sarajevu je poginulo 1600 djece.
Granatiranja su nastavljena, a nastavljala je i dr Vasiljević. Osam sati da spasava tuđe živote, a ostale sate da se bori za svoj. „Misliš, kad sve ovo prođe, Sarajeva više neće biti.”
Struje u Sarajevu rijetko je bilo. Korišteni su mali agregati kako bi upalili reflektore. Nafte da bi se upalio veliki bolnički reflektor, nije bilo dovoljno. Ili su koristili dnevno svjetlo. Česte su bile postoperativne infekcije.
„Urađeno je četiri puta više amputacija, nego što je bilo potrebno, zbog uslova u kojima smo radili. Ratna rana je prljava, posebno od granate. Komadići gelera rasprskavaju se, odbijaju od zemlju i u ranu unose prljavštinu. Komadići gelera su nepravilnog oblika, pa osim što razaraju kožu, gnječe i stvaraju poderotine, nagnječenja. U rani od tog biološkog materijala stvara se nekrotično tkivo, koje je izvanredna podloga za naknadnu infekciju…
Zato se i dešavalo da se, naizgled bezazlena ranjavanja, poslije nekog vremena naglo pogoršaju. Dr Vasiljević se sjeća mladića ranjenog na Stupu (dio Sarajeva prema Ilidži). Rana na peti, izgledala je laka. Nakon dvadesetak dana, nastupila je gangrena, morali su mu odsjeći nogu. „To je u normalnim uslovima apsurdno, ali ne i kada se ranjenik dovodi poslije dva dana provedena u rovu, s povrijeđenom rukom ili nogom, koja je ležala u blatu…”
„Ta žena je ranjena kod Vječne vatre u blizini bioskopa Romanija. Krenula je na posao. Bila je prodavačica, u jednoj od rijetkih otvorenih radnji. Granata je tog jutra ranila više ljudi. Njoj je raznijela donji dio lica, a ruku su joj amputirali do ramena. Nastuplila je sekundarna infekcija. Kada sam krenula da joj očistim ranu na amputiranom mjestu, shvatila sam da je rana ucrvljana. Saznanje da je čovjek živ, a ucvrljan, bilo je strašno. Maksilofacijalni hirurg je zatvorio otvore na raznesenom donjem dijelu lica. Nije imala usta i nije mogla da govori. Trahostoma na vratu omogućavala je da diše. Pomislila sam da je bolje da je umrla, ma kako to paradoksalno zvuči kao misao jednog ljekara. Nije mogla da kaže da li je nešto boli. Pratila sam bol u njenom pogledu”.
Jednog jutra, prvi put je plakala nad sobom. „Probudila sam se, još je na snazi bio policijski čas. Čula sam kišu. Sedam dana u Sarajevu nije bilo vode. Skočila sam iz kreveta, onako poluobučena, kako smo svi spavali i bili pripravni za slučaj opasnosti, i sa lavorom stala ispod oluka da hvatam kišnicu. Dok je voda kapala, pušila sam i plakala.”
Može li se zaboraviti? „Mislim, da ne treba zaboraviti. Ali, ja ne bih mogla ponovo sve ono preživjeti”.
Doktorka Mirjana je izašla iz Sarajeva tzv. „privatnom razmjenom”. Kriminalci s lijeve i desne strane Miljacke, koja je bila ratna linija razdvajanja, bi u određeno vrijeme, uz dogovorenu naknadu, razmijenili ljude. Tako se dr Mirjana Vasiljević našla u Beogradu, a potom u pančevačkoj bolnici. Nije se vratila u svoj rodni grad.
******
U ono vrijeme, kad smo se blisko družile, rijetko je pričala o svom sarajevskom iskustvu. Samo jednom, u ime velikog prijateljstva pristala je da ispriča ovaj zapis iz pakla i dozvoli da ga javno zabilježim.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice