Problem koji svi mi u Evropi i SAD-u imamo je u usponu desnih populističkih pokreta, a do sada ni ljevičari ni liberali ni umjerena desna politika nisu pronašli pravi odgovor na to

MONITOR: U dijelu javnosti, ne samo slovenačke, procenat podrške koji je dobio Pokret Sloboda Roberta Goloba, ocijenjen je kao iznenađenje. Kakvo je Vaše mišljenje: ko su oni koji su Pokretu Sloboda dali 41 mjesto u Parlamentu Slovenije?

KOVAČ: Ovi su izbori prije svega bili referendum o vladi Janeza Janše i Janša je taj referendum uvjerljivo izgubio. Ako se sabroje procenti svih partija koje su bile protiv Janše – i onih manjih, koje nisu ušle u parlament – protiv Janše je glasalo oko 70 posto birača. Jedna od većih zamjerki Janši bila je da je pandemiju iskoristio za političku agendu za koju nije dobio mandat na izborima: vlast je preuzeo u martu 2020, zbog raspada ljevosredinske vlade, iz koje su dvije partije podržale Janšu za premijera, iako su u vrijeme izbora 2018. obećale da to ne dolazi u obzir. Donekle opravdan izgovor za to bio je da je u vreme lock-down-a nemoguće izvesti izbore. Ali, Janša je doslovno par sati nakon što je nova vlada preuzela dužnost, zamijenio direktoricu policije i šeficu generalštaba što nije imalo veze sa pandemijom već sa njegovom averzijom prema te dvije osobe. U sledećim danima i mesecima, slijedile su brojne smjene na odgovornim mjestima u javnoj upravi i državnim poduzećima. To je do određene mere normalno poslije menjanja vlasti; međutim, nije bilo normalno  to što su za stručne javne funkcije drastički sniženi stručni kriteriji, čime je boja partijske knjižice postala važnija nego stručnost. Tako su recimo direktori pošte, televizije i Telekoma postali ljudi koji nisu imali nikakvog iskustva ni sa vođenjem velikih sistema ni sa područjima na kojima ta poduzeća deluju. Slične stvari su se počele dešavati i u policiji, školstvu, pravosuđu, često propraćene Janšinim arogantnim tvitovima… Zbog svega toga su počeli prosvjedi svakog petka naveče, a pošto su ti prosvjedi bili ilegalni – drukčiji zbog pandemije nisu mogli ni biti – jedan je od organizatora dobio kaznu od 30.000 eura, što veoma sliči Putinovim obračunima sa opozicijom. Tako je, mic po mic, Slovenija – uz tijesno prijateljstvo Janše sa Viktorom Orbanom   – sve više i više sličila na Mađarsku. Janša je takvu politiku uvodio u vremenu pandemije, čime je narušio pravilo da se u vrijeme društvenih katastrofa kao što je bio kovid, unutrašnji politički sporovi privremeno „šalju na spavanje“, a Vlada pokušava voditi politiku nacionalnog jedinstva. Zbog svega toga ljudi su bili bijesni i svoj bijes pretopili su u natprosječno visok izlazak na birališta i u glasove protiv Janše.

MONITOR: Golob, poznat kao menadžer u sektoru energetike, smatra se liberalom. Vladinu koaliciju će, prema najavama, činiti još i socijal-demokrate Tanje Fajon i Levica Luke Meseca, a možda i pripadnici dvije neparlamentarne stranke lijevog centra. Da li je ovo povezivanje zelenih liberala i ljevice „recept“ za održivu životnu sredinu ali i političku budućnost zapadne demokratije?

KOVAČ: Golobovo dosadašnje učešće u politici bilo je marginalno, a biti menadžer u velikom energetskom poduzeću drukčiji je posao nego vođenje koalicije. Još više, u parlament je ušlo 40 njegovih poslanika, među kojima skoro niko nema pravog iskustva sa politikom. Menadžeriranje i koalicije i ove grupe bit će veliki izazov, tako da je otvoreno pitanje koliko će Golob biti uspješan. Što se pak zapadne demokracije tiče, ne vjerujem da je njena budućnost samo u lijevim i liberalnim partijama: problem koji svi mi u Europi i SAD-u imamo jest uspon desnih populističkih pokreta, a do sada ni ljevičari ni liberali ni umjerena desna politika nisu pronašli pravi odgovor na to. Rezultat slovenačkih izbora više razumijem kao odgovor na pitanje šta nećemo, a šta hoćemo ostaje nepoznanica.

MONITOR: Pobjedio je jedan „pokret“, a ne već etablirana politička partija ili koalicija. Da li je to, možda, znak da je „klasična“ predstavnička demokratija koja se oslanjala na ideološki profilisane partije, već izvesno vrijeme u krizi?

KOVAČ: Barem u Sloveniji, na ovim izborima biračko tijelo izreklo je glas nepovjerenja i dosadašnjoj opoziciji. Dvije opozicione partije, lista Marijana Šareca i lista Alenke Bratušek ispale su iz parlamenta, Ljevica se jedva uvukla u parlament sa 4 posto glasova, a SD dobila je „đavoljih“ 6,66 posto, što je puno manje nego što su očekivali. Dvije partije, koje su u izbore 2018. ušle sa obećanjem da neće podržati Janšu, a onda su 2020. to napravile, takoreći izbrisane su. Razlozi za takvo nepovjerenje prema dosadašnjoj opoziciji su brojni a najjači je da su zbog svojih svađa omogućili Janši dolazak na vlast. Drugim riječima, birači su bili ljuti i na Janšu i na opoziciju, pa su izabrali jedinu preostalu alternativu.

MONITOR: Najnoviji izvještaj Fridom Hausa pokazao je da se u 2021. godini u Sloveniji dogodio veliki pad demokratskih standarda. Velika izlaznost na ovim izborima je, kako se tvrdi, i zasluga civilnog društva koje je bilo na meti vlade Janeza Janše. I ranija „laka“ smjenjivost vlasti govori o spremnosti građanstva Slovenije da brane svoje pravo na izbor. Ipak, čini se da je u tome bilo i dosta lutanja?

KOVAČ: To lutanje jest do neke mjere i simptom krize parlamentarne demokracije a prije svega krize svih partija političkog centra koje nisu imale pravi odgovor na desni populizam. U poslednjih 12 godina, u Sloveniji malo prije izbora uvijek se pojavljuje nova partija utemeljena samo na karizmi svog lidera, bez jasnog programa, članova i terenskih odbora. Te partije se dosta brzo raspadaju, mijenjaju pravce i poslije jedan ili dva izborna kruga – kada njihov osnivač gubi karizmu – nestaju. Taj uspon „praznih“ partija nije se desio samo u Sloveniji: francuski predsednik Emanuel Makron je vođa pokreta LREM, koji svu snagu crpi iz njegove karizme a Volodimir Zelenski pobijedio je na ukrajinskim predsjedničkim izborima jer je dobro glumio predsjednika u televizijskoj seriji. Kako se sada čini, Golob je razumio da se pravila igre u parlamentarnim demokracijama mijenjaju i – umjesto da kopira klasične partije – svoj će pokret pretvoriti u kišobran za brojne društvene pokrete i male partije i na taj način omogućiti im da se njihov glas više čuje. To je do neke mjere i logično, jer su neki društveni pokreti – kao što je „8. mart“ – napravili puno u mobilizaciji biračkog tijela oko izlaska na izbore, a prije toga oko nekih ekoloških pitanja i pitanja prava polova. S tog stanovišta, Golobova vlada će biti svojevrstan politički eksperimenat sa kojim Golob želi da prevaziđe krizu ne samo lijeve i liberalne politike već i krizu parlamentarne demokracije. Kao analitičar, zbog tog se eksperimenta veselim, a kao građanin nešto manje. Ako ne uspije, ući ćemo u još veću krizu nego što smo je do sada imali.

MONITOR: Koliko je procjena birača da su pandemijske mjere Janšine vlade bile „prestroge“ i limitirajuće za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava, razlog za veliku podršku koju je dobio Pokret Sloboda?

KOVAČ: Odgovor na to pitanje nije crno-bijeli. Janšina vlada je u prvoj godini neke stvari oko pandemije dobro odradila, što se pokazalo i u tome što nije bilo velikih otpuštanja ni u javnom ni u privatnom sektoru. Međutim, problem je bio u tome što se ona više bavila preuzimanjem društvenih supsistema i svađanjem sa medijima nego analizom poslijedica vlastitih protivkovidnih mjera, koje su prije svega u poslednjoj godini, često bile protivrječne. Desilo se, recimo, da je jedna porodica platila 400 eura kazni jer su na ulici skinuli maske dok su jeli kroasane. Na fakultetima smo u vrijeme nastave svi imali maske, a ako bismo sa studentima poslije predavanja izašli na kafu, tamo smo mogli biti bez maski, kao da virus redovno ide na fakultet a ne izlazi u kafiće. Zbog nekonsistentnih ograničenja ljudi su prestali da uzimaju protivkovidnu politiku za ozbiljno. Da nije pravio svoju malu revoluciju, da je ćutao na Tviteru i da je imao malo više konsistentne protivkovidne mijere, Janša bi vjerojatno pobijedio na ovim izborima.

MONITOR: Građanstvu Slovenije je vitalno važno kako će novi premijer, stručnjak za energetiku, rješavati problem energetske zavisnosti koji je, zbog sankcija Rusiji, postao glavna tema na Zapadu. U kom pravcu će ići njegova energetska politika s obzirom da zagovara „zelena“ rješenja i koliki su kapaciteti Slovenije da brzo obezbijedi energetsku nezavisnost?

KOVAČ: To se i ja pitam, pošto se – kao skoro pola Slovenije – grijem na ruski plin. Na dugi rok rješenja su barem na papiru jednostavna: solarni paneli na krovovima u kombinaciji sa nuklearnom energijom i uvoz plina iz drugih zemalja. Prije svega, oko nuklearne energije očekujem dosta trzavica i unutar Golobovog pokreta. Ali, puno je teže pitanje kako to rješiti na kratki rok: ako se ovo pitanje improvizirano ne riješi do jeseni, Golobova će vlada teško dočekati slijedeće ljeto.

MONITOR: Janez Janša ili neko njemu blizak, „sumnjičen“ je kao autor non-pejper predloga o prekompoziciji prostora bivše SFRJ i Balkana. On je to porekao, ali je, izgleda, malo koga ubijedio. Koliko je u pravljenju tih mapa, za vreme drugog predsedavanja Slovenije Savjetom EU, od značaja bila srodnost u stilu i načinu vršenja vlasti, izmešu Janše, Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i drugih čelnika autoritarnih režima?

KOVAČ: Eh, tu ima toliko mutnjave da to ne bih želio da komentarišem. Uz to, politički primitivizam nije nužno preduslov i za jednaka politička stanovišta.

2030. Integracija Zapadnog Balkana u EU do 2030. je interes i Slovenije

MONITOR: Janšina vlada je podržavala širenje EU na Zapadni Balkan, tražeći da se ono završi do 2030. Koliko je, zaista, pomogla „politici proširenja, šta  se, u tom pogledu, može  očekivati od vlade Roberta Goloba?

KOVAČ: Ja sam, prije svega, „demokratski fundamentalista“, pa vjerujem da bi i Mađarskoj i Poljskoj trebalo jasno staviti do znanja da ne mogu biti u EU ako nastoje odbacivati europske demokratske standarde. Vjerujem da proširenje EU na Zapadni Balkan zavisi prije svega od toga koliko će države u regionu ispoštovati vladavinu prava, tako da o tome, prije svih, odlučuju ljudi koji tamo žive. Da bi se to mogli postići, zemlje zapadnog Balkana trebaju jasnu vremensku perspektivu, pa se nadam da će i Golobova vlada čvrsto stajati na stajalištu da se integracija Zapadnog Balkana u EU treba završiti u 2030. godini. To je, vjerujem, i dugoročni interes Slovenije koji je iznad naših unutrašnjih političkih razlika.

Nastasja RADOVIĆ