Samouništavajući učinci samosvrhovite reprodukcije profita dovešće, najvjerovatnije, čovječanstvo do jedne takve implozije koja se može uporediti s implozijom poretka samosvrhovite reprodukcije političke moći poznatom pod imenom „realnog socijalizma“

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi „Izazovi našeg vremena“, postavljate svoj izazov – „nadmašivanje lažnih alternativa“ koje, kako dalje tvrdite, „dominantno obilježavaju naše vrijeme“. U Uvodu kažete da tu, ipak, neće biti riječi o možda najvećem izazovu: stavljanju središta globalne svjetske moći pod ljudsku kontrolu. Da li to znači da nemate rješenje?

VELJAK: Stavljanje središta globalne (u prvom redu financijske, pa odatle i svake druge) moći pod demokratsku kontrolu predstavlja glavni zadatak čovječanstva: ako se aktualni procesi prepuste automatizmu (npr. mehanizmima ničim ograničenog tržišta), samouništavajući učinci samosvrhovite reprodukcije profita dovest će, najvjerojatnije, čovječanstvo do implozije koja se može usporediti s implozijom poretka samosvrhovite reprodukcije političke moći poznatom pod imenom „realnog socijalizma“ (ili, u ideologiziranoj retorici, „komunizma“). Taj je zadatak isuviše ozbiljan i kompleksan a da bi se smio prepuštati olakim rješenjima: nema recepata koji bi posjedovali karakter čarobnog ključića. Pouzdano mogu tvrditi da bi prvi korak na tom putu stavljanja spomenutih središta pod demokratsku kontrolu bilo suzbijanje tzv. crnog i sivog kapitala. Ta su središta u rastućoj mjeri obilježena sve značajnijim utjecajem kapitala koji je stečen kriminalnim aktivnostima (trgovinom narkoticima – zato se danas govori o narkokapitalizmu – ilegalnim izvozom oružja, korupcijom i slično). Onemogućavanje „pranja novca“ stečenoga takvim aktivnostima – koje je moguće samo na globalnom planu – predstavlja prvi (ali presudan) korak epohalnog obrata koji bi se sastojao u tomu da čovječanstvo kontrolira i prisvaja društvenu moć umjesto da – kako je to danas – otuđena moć kontrolira ljude.

MONITOR: U dijelu ove knjige, koji ste naslovili „Odakle potreba za vođom?“, iznosite i tezu da je dopustivo pretpostaviti da su autore najboljih teorijskih radova o ovoj temi (posebno tu pominjete psihoanalitičke radove Vilhelma Rajha), najuspješniji propagandisti našeg vremena koristili i u svrhu društvenog i političkog inženjeringa. Kako su stvarane naše aktuelne „vođe“?

VELJAK: Da, kao što su prodori u sferi teorijske fizike koji su se zbili u prvoj polovici 20. stoljeća stvorili pretpostavke za razvijanje oružja masovnog uništenja, tako je i teorijska psihoanaliza (danas još pojačna i otkrićima u različitim područjima poput biotehnologije) stvorila pretpostavke za razvitak tehnologije masovne manipulacije i učvršćivanje autoritarne svijesti. A autoritarna svijest ima potrebu za likom vođe, strogog i pravednog oca, kojemu bespogovorno vjerujemo, kojega se bojimo i ujedno ga obožavamo, oca koji bolje od nas zna što je dobro i što nam je činiti. Drugo je pitanje koliko su lokalni vođe proizvod gebelsovske primjene otkrića dubinske psihoanalize na sferi političke propagande, a koliko su spontani produkti individualnih i kolektivnih ludila: to bismo trebali istraživati na pojedinačnom planu, od slučaja do slučaja. A posebno je pitanje u kojoj su mjeri svemoćni lideri uistinu nositelji moći a u kojoj su tek glumci i manekeni, koji vjeruju da posjeduju neku moć a zapravo su igračke u rukama zbiljskih nositelja moći (koji su možda i anonimne, bezlične sile zasnovane na otuđenju).

MONITOR: Niste zaobišli ni „kontradikcije evropskih integracija“. Koliko su se zemlje tzv. Nove Evrope, oslobodile „lažnih alternativa“ kada se radi o njihovom mjestu u EU?

VELJAK: Čini se da su zemlje Nove Evrope, slično zemljama Zapadnog Balkana, u većoj mjeri podložne iskušenjima populizma nego što je to slučaj sa zemljama konsolidirane demokracije (premda to i ne mora biti pravilo: nije li donedavno predstavnik najgoreg populizma Trump bio na čelu najmoćnije zemlje Zapada?). Autoritarni sindrom zastupljeniji je u zemljama koje su imale iskustvo „realnog socijalizma“, što ih čini izloženijima iskušenjima autiritarnog populizma. To se u kontekstu njihova učlanjenja u Evropsku uniju, među ostalome, očituje u višoj razini pokoravanja onim direktivama EU koje su usmjerene na zaštitu interesa globalnog kapitala (a to je pokoravanje često posve formalnog karaktera i ne ugrožava interese lokalne korupcije, koliko su god pravne regulative besprijekorne). Kao bizaran primjer mogu se navesti i main stream nevladine organizacije u Istočnoj Evropi, koje štreberski slijede zahtjeve zapadnih donatora, a istovremeno lukavo izbjegavaju suzbijanje korupcije u vlastitim redovima i prilježno surađuju s vladama svojih zemalja, čak i u slučajevima kada imaju posla s vladama tzv. neliberalne demokracije.

MONITOR: Govorite i o tome da je u savremenom sekularizmu postao dominantan konzumerizam kao vrsta nihilističke prijetnje društvu, a da je religiozni fundamentalizam pokazao neočekivanu „elastičnost“ kombinujući vjerski dogmatizam sa oblicima kapitalizma (primjer Muslimanske braće u Egiptu). Ima li kapitalizam i neke granice u toj „elastičnosti“?

VELJAK: Da budem posve jasan: tih granica nema! Sve što donosi profit – dobrodošlo je i bit će suzbijano samo ako šteti uspostavljanju većih profitnih stopa. Prema neoliberalnim kriterijima izračunavanja BDP-a, u izvore ukupnog nacionalnog dohotka uključeni su i prihodi iz trgovine narkoticima, ilegalne prostitucije i koječega drugoga. Zašto onda ne bi bio prihvatljiv i profit koji se zasniva na širenju fundamentalizama (pod pretpostavkom da bi on bio veći od profita zasnovanoga na zapadnjačkom konzumerizmu)? Rješenje je samo u stavljanju središta globalne moći pod demokratsku kontrolu, što onda među ostalome eliminira i sudjelovanje autoritarno-fundamentalističkih režima u globalnim centrima moći.

MONITOR: Posebno je upadljiva nediplomatična dinamika oko problema sa kojima se suočava BiH. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović djeluje kao neko ko ne prestaje da „doliva ulje na vatru“. Kao da on i Vučić u ovom momentu igraju igru „lošeg i dobrog policajca“ u odnosu prema Sarajevu. Šta bi mogla biti budućnost ovog političkog „igrokaza“?

VELJAK: Osnovni je problem taj što današnje hrvatsko vodstvo (podjednako i predsjednik Republike i Vlada), slijedi politiku hercegovačkog HDZ-a koji podržava Dodikovo poigravanje sa seperatizmom, a sve u cilju zaštite (primarno materijalnih) interesa određenih skupina ratnih i poratnih profitera u Bosni i Hercegovini (u čemu – neovisno o verbalnim protivljenjima, koji služe samo za održavanje homogenosti etničkih korpusa – sudjeluje i SDA). Bilo bi komično da nije tragično kada se ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH uvjetuje garancijom da će Hrvate predstavljati HDZ. Nažalost, mnogi u to vjeruju, a priroda podrške koju hrvatsko vodstvo pruža takvoj koncepciji konstitutivnosti naroda jest takva da bi se – čak i sa stajališta autentičnih interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – mogla nazvati nečim što leži u opasnoj blizini zločinačkoga.

Slijedi gigantska borba između zagovornika opstanka čovječanstva i globalnog kapitalizma

MONITOR: U našem dijelu Evrope, izgleda da jačaju političke opcije koje se, u najvećoj mjeri, identifikuju sa „zelenom politikom“. Koliko je „zelena politika“ uspjela da, iz svoje perspektive, odgovori i na druge izazove i protivrječnosti savremenog svijeta, sem očuvanja životne sredine?

VELJAK: U mjeri u kojoj će „zelena politika“ (odnosno vladavina „zeleno-lijevih“ koalicija) uspješno implementirati suzbijanje spomenutoga crnog i sivog kapitala i proganjati njegove nositelje, ona će na kvalitetan način davati i odgovore na bitne izazove naše epohe i stvarati dobre pretpostavke za stavljanje centara svjetske moći pod demokratsku kontrolu. Ne treba se, međutim, zavaravati: ti će centri pokušavati korumpirati sve one koji im sijeku grane na kojima sjede, otupljivati njihove oštrice, obesmišljavati nastojanja da se stvari mijenjaju u pozitivnom smjeru (to obesmišljavanje moglo bi se možda očitovati u svođenju zahtjeva za očuvanjem okoliša na kozmetičke mjere, koje – posebno ako se budu provodile pomoću represije – mogu tek kompromitirati i samu ideju zaštine okoliša). Slijedi nam gigantska (često i nevidljiva) borba između zagovornika opstanka čovječanstva i zagovornika globalnog kriminala

Očekujem da njemačka vlada prekine podršku nositeljima autoritarnog populizma u Evropi

MONITOR: Angela Merkel je otišla sa javne političke scene. Na njoj je sada „semafor koalicija“, sa kancelarom Olafom Šolcom. Da li je novi njemački kancelar i novi lider EU ili bi to, možda, mogla postati Analena Berbok, iz Zelenih, kao nova šefica njemačke diplomatije?

VELJAK: Uloga Angele Merkel je nesumnjivo bila veoma značajna (uspješno je upravljala krizama i balansirala između različitih interesa), ali ne bih se složio s onima koji joj bezrezervno daju pozitivnu ocjenu. U njezinom je vođenju evropske politike bilo i problematičnih strana: dovoljno je da se sjetimo njezine uloge u discipliniranju Grčke, a ne bi bilo zgorega ni da se podsjetimo na nekritičku podršku koju je pružala pojedinim autoritarnim režimima u našoj regiji. Od nove njemačke vlade očekujem da će prekinuti s podrškom nositeljima autoritarnog populizma u Evropi, bili oni u okviru Unije ili na listi čekanja za evropske integracije.

Očekujem da će efikasno suzbijati pretenzije autoritarnih populističkih lidera na ovjekovječenje njihove vladavine, kao i zloćudne manifestacije etnonacionalističke homogenizacije na rubovima EU. Očekujem, nadalje, da će sankcionirati nositelje retrogradnih politika (ali ne i narode koji se nalaze pod njihovom vlašću, kao što je to ponekad znao biti slučaj), ne samo evidentne kriminalce, kao što je to nedavno uradilo američko ministarstvo financija u odnosu na skupinu kosovskih biznismena, nego i one koji su najodgovorniji u konkretnim državama. Ne bih se upuštao u spekulacije o tomu hoće li u narednom periodu Olaf Šolc ili Analena Berbok (ili, kako neki priželjkuju, Emanuel Makron) predvoditi politiku Unije, to su senzacionalistička pitanja koja odvlače pozornost od onoga što je bitno. A bitno je, po mom sudu, hoće li nova njemačka vlada dati doprinos emancipaciji Evropske unije od pozicije transmisije svjetskih središta financijske moći (to je pozicija koja u značajnoj mjeri opisuje današnje stanje EU) i u odmaku od postulata neoliberalizma. To nije tek pitanje našeg kontinenta, nego je eminentno globalno pitanje. Pobjeda Danijela Borića na predsjedničkim izborima u Čileu nudi nadu i putokaz u tom smjeru. Poželimo novoj njemačkoj vladi i Čileancima puno sreće i da im se ne desi neka nova Angela Merkel koja će ih iznova satjerati u tor neoliberalizma iz kojega su pokušali izaći, kako se to zahvaljujući njoj dogodilo u Grčkoj.

Nastasja RADOVIĆ