Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: U čekaonici EU

Objavljeno prije

na

Mislim da je na osnovu svih prikrivenih poruka jasno da se Evropska unija ne želi proširiti i da zemlje nekadašnje Jugoslavije imaju sudbinu sličnu turskoj prošlosti – članstvo u čekaonici. Uz to, sadašnji politički stavovi Srbije, Crne Gore i Republike Srpske su daleko od toga da bi bili preporuka za prijem u „evropsku porodicu“

 

 

MONITOR: Posle izbora za EU parlament, Slovenska demokratska stranka Janeza Janše, dobila je najviše mandata dok su vladajuće partije iz Vlade Slovenije i parlamentarne većine, prošle slabije. Kako tumačite ovaj rezultat i koliko je on indikativan za izbore za novi saziv slovenačkog parlamenta 2026-e?

KREFT: Da vladi koja je u funkciji pada podrška nije ništa novo, u stvari, to je pravilo. Glasanje na evropskim izborima ima i drukčiju logiku, posebno u ovogodišnjim prilikama kada se radilo o opštem preokretu udesno. Pored toga, slovenačko glasačko tijelo je sklono uravnoteženju pa je glasanje za jednu stranu političkog polja kod kuće i za drugu u uniji posve tradicionalno. Ipak, osnovna je poruka da ljudi više ne vjeruju nikome, što i nije loše, ali ne vjeruju ni ničemu, znači nemaju povjerenja u institucije demokratije pa glasaju za one koji bi je mogli dokrajčiti.

MONITOR Sadašnja Vlada bila je  moguća, između ostalog, i velikom podrškom civilnog sektora aktivnog u građanskim protestima koji su prethodili izborima u aprilu 2022-e. Da li je ona i koliko ispunila svoj program ili je obećala više nego što je mogla ili htjela da realizuje?

KREFT: Realna bi procjena bila da vlada radi u pravcu svojih obećanja, ali jako sporo. Morala je da rješava brojne urgentne pritiske-na primer štrajk ljekara i štrajk javnih službenika, kao i izvanrednih situacija obimnih požara i nezapamćenih poplava. Vlada je funkcionalna, ali nije perspektivna u pravcu svojih obećanja.. Što se civilnog sektora tiče, od kada nema više Sorosa on zavisi od javnih finansija, pa svaka strana političkog rasporeda od ljevice ka desnici ima svoje civilno društvo koje podržava i ono drugo kome ne pomaže. A zna se: kvalitetni dio civilnog sektora je onaj koji najžešće kritikuje „vlastitu“ političku stranu.

MONITOR: Premijer Robert Golob predvodnik Pokreta Sloboda, potiče iz menadžerskog sektora…Predvodi Vladu u kojoj su i dvije partije lijeve orijentacije-Socijaldemokrate i Levica. Potpredsjednik i ministar rada u njegovoj vladi, Luka Mesec-lider Levice, smatra ovu vladu „progresivnom“ što je, kako je izjavljivao, i jedna od odlika ljevičarske ideologije. Da li je „progresivnost“ dovoljna za birače njegove partije?

KREFT: Socijalna demokratija odavno nije više lijeva stranka već stranka sredine, izrazito socijalno liberalna. Doživjela je i unutrašnje sukobe koji su uticali na njezin rejting. Što se tiče birača Levice– pa i ljevice uopšte – oni očekuju puno više od svojih stranaka nego što su one spremne da ostvare.

MONITOR: Ministarka spoljnih i evropskih poslova, Tanja Fajon, jedno vrijeme je bila izuzetno aktivna u pokušajima rješavanja političkih kriza u zemljama Zapadnog Balkana. Bila je veoma angažovana i oko lobiranja za napredak EU integracija BiH. Već neko vrijeme djeluje da nije aktivna u tom smislu. Da li je značaj Slovenije kao posrednice EU za Zapadni Balkan opao jer je postao neefikasan?

KREFT: Mislim da je na osnovu svih prikrivenih poruka jasno da se Evropska unija ne želi proširiti i da zemlje nekadašnje Jugoslavije imaju sudbinu sličnu turskoj prošlosti – članstvo u čekaonici. Uz to sadašnji politički stavovi Srbije, Crne Gore i Republike Srpske su daleko od toga da bi bili preporuka za prijem u „evropsku porodicu“. Nisam siguran da je značaj Slovenije opao, prije bi se reklo da je interes slovenačkih političara za bavljenje Zapadnim Balkanom opao – tu se osjeća i odsustvo Boruta Pahora.

MONITOR: Junski izbori za EU parlament potvrdili su napredovanje ultra desnice, ali i očuvanje „ravnoteže“. Izbori u Francuskoj sa pobjedom Novog narodnog fronta ali i opstanak socijalističke španske vlade Pedra Sančeza- pa i pobjeda britanskog laburiste Kira Stamnera-van EU, kao da pokazuju sve oštriju podjelu politika unutar EU i Evrope. Kako  vidite ovu dinamiku na EU i nacionalnim izborima?

KREFT: U Sloveniji radikalnije političke stranke desnice od SDS – Janševe stranke nema.  Ipak, SDS nije samo ultra desnica. Već duže vrijeme u našem političkom prostoru govori se o janševcima i anti-janševcima, i stranke se raspoređuju prema njihovom odnosu ka saradnji ili nesaradnji sa SDS. Postalo je normalno da sredinu pokupi neka nova stranka koja živi samo jedan mandat i poslije brzo nestaje. Dokle? Ko bi znao…

MONITOR: Izazov u tom smislu su i predsjednički izbori u SAD. Već je u vrijeme predsjedniče trke Donald Tramp-Hilari Klinton, bila vidljiva oštrija podjela u američkom društvu. Stavovi Kamale Haris su liberalniji od stavova Džozefa Bajedna, ali se ona percipira i kao dio establišenta a ne kao „originalna“ predstavnica manjina. Pretpostavlja se da će Haris „ići u susret“ i nezadovoljnim Republikancima. Kakva je Vaša prognoza?

KREFT: Uz malo političke spretnosti,  koju doduše demokrate nemaju baš mnogo, Kamala Haris mogla bi da pobijedi. Trump je , iako je imao značajnu ulogu u propadanju Bidenove kandidature, zatečen protivnicom koja može njega napadati mnogo žešće nego što on može nju maltretirati kao što je maltretirao Bajdena.  Ako je preoštar, gubi sredinu koja mu treba za pobedu, a zbog nje mnogo više nego ranije zbog Bajdena gubi manjine koje su ga nekim čudom dosta birale iako se jasno izjasnio kao “beli suprematist“.

MONITOR: Obavljena je – dugo pregovarana – razmjena „talaca“ između SAD i Rusije. Džozef Bajden je tu zaradio istorijski poen, a predsjednički kandidat Tramp je čestitao Vladimiru Putinu. Koliko ovaj simbolički potez nove politike prema Rusiji – koju Tramp i inače promoviše u svojoj kampanji, može uticati na novembarski ishod izbora?

KREFT: Slovenačka vlada tvrdi da je ta razmjena počela od nje i da je imala cijelim tokom značajnu ulogu. Ako je tako, onda je želja Slovenije da ubuduće igra ulogu posrednika u takvim situacijama. Što se SAD tiče, usredsređenost na Kinu postaje sve očitija, a znaci gubljenja  imperijalne inicijative mogu postati značajniji ulog u američkoj politici od dosadašnjeg, jer većina i dalje uzima američko rukovođenje i manipulisanje cijelim svijetom kao zalog koji se stekao urušavanjem socijalizma. Izolacionistička politika i politika kao čisti biznis dolazi u sukob sa predstavom o vlastitoj globalnoj veličini.

MONITOR: Nizom atentata na lidere Hamasa i Hezbolaha, drastično je pogoršana situacija na Bliskom IStoku, koja u žarište stavlja Iran i njegovu reakciju na ubistvo Isamila Hanijea u Teherenu. Zapadni saveznici najavljuju odbranu Izraela, ne ocjenjujući atentate iza kojih stoji Netanjahu. Da li SAD,  kao glavni partner Izraela, fingiraju svoj sve slabiji uticaj na Vladu Izraela ili je moć Vašingtona zaista opala u odnosu na Netanjahuove ambicije?

KREFT: Žrtve atentata su bar pale zato što su bile vojnici na frontu terorističkih napada. Međutim, smrt i izvjesnost propadanja u dužoj budućnosti je sudbina koja je zatekla ogroman broj ljudi, pa ne treba izgubiti iz vida da se taj rat vodi kao rat protiv civila, i to zbog toga da rješenje dve države postane nemoguće. Dok cio svijet prizna Palestinu kao suverenu državu, ona će ostati bez stanovništva, bez institucija i bez instalacija koje omogućuju život. Ne radi se, dakle, o kolateralnim žrtvama nego o meti ratnih operacija.

MONITOR: Još traju 33-će Olimpijske igre u Parizu. Uvodna ceremonija je bila prvi put na otvorenom-koreografski bogata i zanimljiva, ali u ponečem i kontroverzna. Takmičenja obilježava i planetarna diskusija o uticaju genetike i hromozomsko-hormonskih predispozicija na sportske rezultate. Kao „filozof sporta“ i estetičar, šta kažete: kakvu sliku nam šalje savremeni svijet kroz ovo takmičenje čovječanstva?

KREFT: Dvije su slike povezane i upečatljive. Prva je rabelaisovska karnevalizacija otvaranja koja je protumačena od hrišćana kao uvreda njihove vjere jer liči na Leonardovu Poslednju večeru. Međutim, ona mnogo više liči na gigantsko ždranje svega što se poždrati može kod Gargantue i Pantagruela, i u tom vidu jeste metafora naše civilizacije. Druga metafora u zemlji političke jednakosti ukazuje na savremeno odbijanje jednakosti u ime svekolikih razlika. To se vidjelo u masi komentara na pojavu alžirske bokserice koja ima višak testosterona-pa time i jače mišiće, koja je do suza prebila jadnu Italijanku. Kako bi svi imali jednake šanse, traži se da se svakoj mogućoj razlici obezbijedi konkurencija koja joj apsolutno odgovara. Ljudi odbijaju biti svedeni na apstraktnog državljanina kome jednakost jedinome može pripasti, traže konkretnu jednakost i time odbacuju i demokratiju koja na toj apstrakciji počiva.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vidimo da je anahroni dio ove vlasti preuzeo kontrolu nad mnogim procesima i da demokratija i njene vrijednosti nazaduju. Zato sve više ljudi razumije da će se teško desiti da eventualni povratak DPS-a može učiniti da u ovom segmentu bude gore, pa je i mantra o toj opasnosti sve manje učinkovita

 

„Za one koji pažljivije i bez pristrasnosti prate dešavanja na našoj političkoj sceni, možemo reći da prošlonedjeljna dešavanja u zgradi SO Budva nijesu iznenađenje. Budva predstavlja kontinuitet podrivanja demokratskih procesa na koje smo pripremani, odnosno drilovani kroz operacije Šavnik, Andrijevica, ali i one sa neustavnim odlaganjem izbora i sličnim poduhvatima“, kaže u razgovoru za Monitor Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. „Cilj tih priprema je da nam nezamislive i neprihvatljive stvari postanu normalne i da svako kome se ne sviđa izborni rezultat može, pod firmom volje naroda, nasiljem spriječiti formiranje vlasti koje ne podrazumijeva da i oni dobiju svoje parče.

MONITOR: Da li se tako zaista brani ‘volja birača’ ili su u pitanju neki drugi, lakše mjerljivi interesi?

KOPRIVICA: U pitanju je neutaživa potreba za vlašću. I to je početak i kraj svih dilema. Samo što je za odbranu te vlasti volja naroda dobra zavjesa koja može, za manji broj ljudi, prikriti nečasne i nedemokratske namjere aktera.

Frazom ”branimo volju naroda” pokušavaju se pokriti kriminalne aktivnosti i nasilje kojima se žele blokirati demokratski procesi, a Budvu pretvoriti u Šavnik, koji je događaj bez presedana u zemljama koje su odmakle na putu pristupanja EU. Takav princip udario je temelje i pokušao normalizovati pristup da kad god se nekom ne sviđaju rezultati izbora ima legitimno pravo da nasiljem ostvaruje svoje partikularne interese.

MONITOR: Da li je država zaista nemoćna pred „grupama građana“ koje od Šavnika, preko Andrijevice, do Budve fizičkom silom određuju dinamiku političkih događaja?

KOPRIVICA: Organizovana država, izgrađena od institucija sa integritetom i poštenih ljudi nikad nije nemoćna pred kriminalnim, ekstremističkim, niti bilo kojim sličnim grupama. Ali, mi smo u posljednjih 30-ak godina bezbroj puta svjedočili da državnička vizija naših političara traje dok ne bude ugrožen njihov partijski ili ekonomski interes. Tada prestaje državništvo i počinje kompromis sa suštinskim vrijednostima jedne demokratske zajednice. Ishod je jasan – zato smo ovdje gdje jesmo.

Te grupe građana zapravo su produžena ruka vlasti, njihova partijska milicija (prilično poznata pojava, zar ne) kojim oni žele voditi sivu zonu politike, nasliljem i podrivanjem demokratije. Još ako imamo, kao u slučaju Budve, veoma površan pristup policije i tužilaštva, igranje sa prekršajima i kaznama od 300 eura za one koji su organizovano i nasilno spriječili formiranje vlasti izabrane na izborima, onda je krug potpun i zatvoren. Zato imamo ljude na ulicama i zato ćemo ih imati sve više. Kad institucije ne rade, ulica je alternativa!

MONITOR: Možemo li ovakvo stanje crnogorskog parlamentarizma smjestiti u neki od poznatih/već viđenih političkih modela?

KOPRIVICA: Vaši čitaoci i čitateljke vjerovatno dobro znaju da sistemi u kojima funkcionišu partijske milicije kroz organizovanje zabrinutih građana koji najčešće svoje vrijednosti brane pod maskama, bezbolnim palicama ili utjerivanjem straha. Ako smo zaista krenuli tim putem, a nadam se da nijesmo, čeka nas veoma neizvjesna budućnost. Nadam se da smo takvo vođenje politike i pojave i rutuale koji ga prate zauvijek ostavili u prošlosti.

MONITOR: Kako se to liječi ili smo, baš ovako, na pravom evropskom putu?

KOPRIVICA: U demokratskim društvima lijek je ugrađen u sistem – odgovorne i jake institucije. Kod nas taj lijek ne postoji pa će “liječenje” biti bolan i neizvjestan proces. Niti imamo hrabre donosioce odluka niti imamo odgovorne političke elite.

Dok čekamo da se pojavi potpuno nova politička snaga, ona kojoj ideal nije uklapanje u partitokratske obrasce i ona koja ima hrabrosti da donese potrebne odluke po cijenu da izgubi naredne izbore, vjerujem da će se taj lijek sve više tražiti u građanskom aktivizmu i stvaranju kakvog takvog pritiska na vlast.

Iako je svima jasno da nam Evropska unija gleda kroz prste sa željom da omogući da iskoristimo jedinstvenu priliku koja nam se ukazala, vjerujem da i kod njih postoji nešto što se zove crvena linija i da neće dozvoliti pravljenju kompromisa sa osnovnim demokratskim vrijednostima.

MONITOR: Kako se vlast hvali sposobnošću da preduprijedi, odnosno spriječi, nepoželjne odluke Ustavnog suda, ko nas čuva od njihove samovolje i zloupotreba?

KOPRIVICA: Iako smo pozdravili kompletiranje Ustavnog suda i tada nam je bilo jasno da nećemo dobiti sud kakav želimo. I tako će biti sa svakom institucijom koja ostane pod kontrolom partitokratije.

Sada je potpuno jasno da ova institucija nije napravila očekivane promjene niti u kvalitativnom smislu, niti u povećanju transparentnosti rada i nezavisnosti djelovanja. Ne postoje iskoraci koji bi ovaj sastav razlikovali od prethodnog.

Ovo je omogućilo političarima da nastave višedecenijsku kombinatoriku sa Ustavnim sudom, sa ciljem da ga suptilno drže pod kontrolom, a možda i da ga dovedu do nove blokade. A kad se to desi prva meta će biti izborni proces, što bi imalo takve posljedice po demokratsko društvo da niko dobronamjeran ne bi želio ni da zamisli a kamoli doživi.

U tom smislu, vjerujem da je reakcija opozicije na posljednju igru vlasti sa Ustavnim sudom i opravdana i neopohodna. Nadam se da će vlast imati dovoljno pameti da se ovdje zaustavi i da proces vrati na početak jer nas u suprotnom ne čeka ništa dobro na ovom polju.

MONITOR: Kako, u postojećem kontekstu, gledate na dugo najavljivanu i nužnu reformu izbornog zakonodavstva?

KOPRIVICA: Ako je ranije opozicija bez presudno značajnog razloga blokirala rad na izbornoj reformi, sada zaista ima razlog za to. Jer je problem direktno povezan i sa izborima. Međutim, paradoks je da ova akcija opozicije ide na ruku većini vladajućih partija koje žele da se izborna reforma ne desi.

Podsjećam da je važeće izborno zakonodavstvo iz vremena DPS-a i da je skrojeno na taj način da favorizuje one koje su na vlasti. To zakonodavstvo je i plod partitokratije i različite vrste blokada su moguće dok god partije sude utakmicu u kojoj same igraju. Vlast će pokušati iskoristiti neučestvovanje opozicije u Odboru za izborno zakonodavstvo da reformu radi sama ili da je izmjesti iz parlamenta, što je uvod u haos koji treba izbjeći.

Zbog ovoga je potrebno hitno pokrenuti dijalog, riještiti problem sa sudijom Ustavnog suda  i nastaviti reformu. Ovoga puta (za razliku od prethodne godine) posvećeno, energično i iskreno. Ukoliko se naredni izborni ciklus dogodi po ovim zakonima to će biti strateški poraz opozicije i nadam se da su oni toga svjesni.

MONITOR: Alibi „da se ne vrati DPS“ postaje opšte mjesto. Čega se to plaše njihovi nasljednici na vlasti?

KOPRIVICA: Aktuelna vlast se plaši da izgubi trenutne pozicije koje, za većinu aktera, predstavljaju svrhu života. A kad je tako oni će uraditi sve da to spriječe i, kao što vidimo, neće birati metode. Jedna od tih metoda je bjesomučno širenje mantre o povratku DPS-a.

Eventualni povratak DPS-a zaista nije bez rizika koji se prije svega odnosi na to da onaj manji, anahroni dio te partije, preuzme kontrolu nad političkim i društvenim procesima. Da li će se to desiti u ovom trenutku ne možemo znati, jer ne znamo na koji će se način ponašati sadašnje rukovodstvo DPS-a ako bude u prilici da donosi odluke iz pozicije vlasti.

No, vidimo  da je anahroni dio ove vlasti preuzeo kontrolu nad mnogim procesima i da demokratija i njene vrijednosti nazaduju. Zato sve više ljudi razumije da će se teško desiti da eventualni povratak DPS-a može učiniti da u ovom segmentu bude gore, pa je i mantra o toj opasnosti sve manje učinkovita.

MONITOR: Šta je bilo sa obećanim sistemskim promjenama?

KOPRIVICA: Vjerujem da je zamjena vlasti donijela više slobode i potrebe da se u javnom prostoru izražavaju sopstveni stavovi i da to jeste važan proces, makar on dominantno dolazio i od onih koji se bore da se vrate na vlast. Takođe, vjerujem da je dio kriminalnih grupa koje su gotovo nesmetano funkcionisale prije smjene vlasti došao pod udar zakona. Da li će pod taj udar doći kriminalne grupe bliske novoj vlasti i korupcija koja se dešavala nakon zamjene ostaje da se vidi. U tome tužilaštvo tek treba da se dokaže.

Izuzev ovoga, nema puno promjena. Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti.

 

Podrška studentima dok god su akcije usmjerene javnom interesu

MONITOR: Kako gledate na studentske proteste započete nakon prvojanuarskog masovnog ubistva na Cetinju?

KOPRIVICA: Grupa mladih ljudi, studenata i studentkinja pokrenula je proces koji je vrijedan pažnje i podrške. Čestitke za hrabrost i želju da se kroz poštenu pobunu stvari mijenjaju na bolje.

Dio vlasti je na to reagovao na najgori mogući način: počeli su da zastrašuju te mlade ljude i da im lijepe etikete. Ovo je naravno samo povećalo nagomilani bijes, pa se umjesto smirivanja desilo potpuno suprotno – studenti su dobili podršku od većine progresivnih aktera u društvu.

Tu su neke političke i druge strukture vidjele priliku da prave profit na pozitivnoj energiji, pa se na razne načine pokušavaju “prikačiti” na tu poštenu namjeru i borbu. Nadam se da će studenti znati da se tome odupru.

Ono što bih ja volio da vidim na protestima jeste više inventivnosti i vođenja procesa na neki moderniji način, prilagođen njihovim godinama i vremenu u kome živimo. Ako mi je dozvoljena kritika, želim reći da je skupljanje potpisa podrške prilično, kako to njihova generacija kaže, bumerski instrument, koji je možda bio moderan 1968., a danas sigurno nije. Veliki broj ljudi nije potpisao te podrške zbog različitih razloga i brzopletosti u formulacijama, ali je dobro da je podrška veća od one koja je predstavljena javnosti. Mislim da nije bila neophodna ni podrška novinara formulisana na ovaj način jer novinari, bez obzira na to koga intimno podržavaju, imaju specifičnu ulogu u ovakvim procesima – oni moraju postavljati pitanja i Vladi i studentima, jednako profesionalno i objektivno jer je to suština njihovog posla.

Kako bilo, vjerujem da će ekipa koja vodi proteste u hodu sticati iskustvo i organizovati korisne građanske akcije. Zato zavrjeđuju podršku CDT-a i nju će imati dok god njihove akcije budu usmjerene ka javnom interesu i demokratskom razvoju našeg društva.

  Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo