Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Jasminka Simić, politikološkinja: Vrijeme promjene epoha

Objavljeno prije

na

MONITOR: I dalje postoji problem sa dozvolom Hrvatske da bi Srbija otpočela sa pregovorima u vezi da poglavljima 23 i 24 sa EU. Sada srpski pregovarači pominju otvaranje poglavlja 25 i 26, prije 23 i 24. Da li to znači da su ubjeđivanja Hrvatske ostala, bar za sada, bez efekta?
SIMIĆ: Negativno nasleđe ratne prošlosti u odnosima naše dve zemlje još postoji, i ono se reflektuje na sadašnje odnose i koči željene pravce kretanja obe zemlje, posebno Srbije. Za relaksaciju bilateralnih odnosa potrebna nam je Evropska unija onako kako su u okviru nje Francuska i Nemačka uspele da se pomire posle čak tri rata i da, najpre kroz Evropsku uniju za ugalj i čelik stave pod kontrolu svoju proizvodnju ova dva strateška elementa (ugalj i čelik) za naoružanje kako bi se izbegli budući međusobni ratovi. „Ubeđivanja”, kako kažete Hrvatske nisu ostala bez efekta, jer se pokazalo da najveće prepreke za zemlje Zapadnog Balkana u procesu evrointegracija predstavljaju pregovaračka poglavlja 23 i 24. Srbija ulaže maksimalne napore kako bi u oblastima koja regulišu ova dva poglavlja postigla evropske standarde. Usaglašavanje nacionalnog zakonodavstva sa pravnom tekovinom EU u okviru poglavlja 23 ima za cilj obezbeđenje visokog stepena vladavine prava i to na osnovu efikasnog pravosuđa i mehanizma zaštite ljudskih prava, i ovo poglavlje, takođe ima značajnu političku dimenziju. Poglavlje 24 odnosi se na pravdu, slobodu i bezbednost i zahteva jake i dobro integrisane administrativne kapacitete organa zaduženih za sprovođenje zakona i ostalih nadležnih tela koji treba da dostignu potrebne standarde. Najdetaljniji deo poglavlja 24 je Šengenska pravna tekovina, koja podrazumeva ukidanje kontrole na unutrašnjim granicama EU, ali se to na novu državu članicu primenjuje tek kada Evropski savet donese posebnu odluku o tome. Ne mora svaka država da krene sa otvaranjem pomenuta dva poglavlja. Poglavlje 25 koje se odnosi na nauku i istraživanje ili 26. koje se odnosi na obrazovanje i kulturu, podjednako su važna za našu zemlju, naročito posle odluke vlade da poništi konkurs za naučno-istraživačke projekte što ukazuje na kompleksnu prirodu odnosa unutar naučnih institucija.

Ima tu deo i Hrvatskog skretanja pažnje na sebe u jednom „klubu” kao što je EU, jer je najmlađa članica koja želi da pokaže svoj kapacitet pregovaranja i učestvovanja u donošenju odluka, posebno onih koji se odnose na tako važnu temu kao što je proširenje EU. Ipak, ne treba zaboraviti da je ulazak Hrvatske u EU deset godina posle „Solunske deklaracije”( 2003) kojom je potvrđena evropska perspektiva zemalja Zapadnog Balkana i njihovo članstvo u Evropskoj uniji (kada ispune neophodne kriterijume iz Kopenhagena) istovremeno bio veliki korak za region, i za Uniju. I mi tome treba da težimo. Srbija i Hrvatska su stubovi stabilnosti u regionu Zapadnog Balkana, i sveukupnom pomirenju treba da težimo.

MONITOR: EU jedinstvo pada na pitanju rješavanja jedne humanitarne krize na njenim kapijama. Šta to pokazuje o odnosu jednog broja EU zemalja prema ,,evropskim vrijednostima”?
SIMIĆ: Migranstska kriza dovela je do „rastakanja” osnovnih vrednosti EU, slobode kretanja oličenog u Šengenskom sporazumu, principa solidarnosti, kao i ljudskih prava garantovanih dokumentima UN. Istovremeno, postavila je pitanje socijalne svesti i integrisanja kultura. Sunovrat zapadne civilizacije bio je kamp u Idomeniju. Za projekat „Evropa bez granica” migrantska kriza postala je najveća kriza posle Drugog svetskog rata. Srbija i Republika Makedonija postale su tampon države između Šengenskog prostora, između Grčke i Mađarske, i trpele su veliki pritisak i najveći izazov migrantske krize. Migrantska kriza „suspendovala” je Šengenski sporazum. Mi smo doživeli narušavanje trgovinskih veza u regionu, posebno sa Hrvatskom, zbog zatvaranja granica, a šteta se procenjuje na desetine miliona evra. Ali, za to je više odgovorna pasivnost EU prema prostoru Balkana i nedostatak evropske strategije prema migrantskom pitanju. Zemlje Zapadnog Balkana, a posebno Srbija ispunile su evropske standarde u oblasti migracija. To je potvrđeno u završnoj Deklaraciji sa samita zemalja Zapadnog Balkana održanog u Beču u leto 2015.

MONITOR: Pokazuje li se tu ponovo podjela na ,,staru” i ,,novu”Evropu, sada kao početak jedne ozbiljne krize?
SIMIĆ: Migrantska kriza i priliv izbeglica sa Bliskog istoka ka Evropi izazvali su veliki pritisak na ekonomski i socijalni život zemalja u EU i na njenoj periferiji i ponovo pokrenuli pitanje realizacije ideje o „Evropi sa više koloseka” ili „Evropi sa koncentričnim krugovima”. U prvom krugu bile bi članice evrozone koje žele da se obavežu na jače integrisanje, u drugom, ostale zemlje članice EU, a u trećem krugu, susedi, države kandidati za članstvo, mediteranske zemlje i zemlje iz tzv. Istočnog partnerstva. Iz migrantske krize EU može da izađe kao „labaviji” savez u kome sve države članice nemaju jednake interese u angažovanju oko određenog pitanja, čime bi doživela sudbinu NATO-a posle vojne intervencije u SR Jugoslaviji (1999), „labavog” ali funkcionalnog saveza. Uprkos kritikama upućenim Evropskoj uniji i „evro-pesimizmu” kako unutar organizacije tako i među državama kandidatima, zamislite naš kontinent bez i ovakve EU, šta bi bila alternativa, vraćanje u prošlost, nacionalizam, ekonomska kriza, „stogodišnji” ratovi, ono što je Evropa nekoliko puta doživela i što je stvaranjem Evropske unije želela da spreči u budućnosti.

MONITOR: Rusija slavi oslobođenje Palmire, dok se sa Zapada mogu čuti kritički tonovi da je to neprikladno. Ima li u toj ruskoj pobjedi uznemiravajućih poruka za Zapad?
SIMIĆ: Snažan utisak na mene je ostavio koncert održan u Palmiri proteklog vikenda, to je pobeda života nad smrću, mira nad ratom, ma kakve političke i geostrateške konsekvence proizilaze iz ruske vazdušne pomoći u oslobađanju ovog drevnog grada. Tamo je pre rata živelo oko 50 000 stanovnika, a sada je Palmira „grad duhova”. Rusija ima dve vojne baze u Siriji, pomorsku u Tartusu sa pristupom Sredozemnom moru, i vazdušnu u Latakiji, podržava predsednika Bašara Al Asada, jer u protivnom nisam sigurna da bi sirijska opozicija omogućila dalji ruski opstanak u pomenutim bazama. Borba protiv Islamske države je legalna i legitimna, protiv nje se bore i SAD. Rusija je sa Zapadom krenula u borbu protiv terorizma još 2001. godine posle terorističkog napada na SAD. Rusija je zemlja koja dobro poznaje zlo terorizma i iskusila ga je na sopstvenoj teritoriji, čak više nego bilo koja druga država na svetu.

Izazovi za novog predsjednika SAD

MONITOR: U toku je trka za predsjedničke nominacije u SAD. Ma koliko da su im na prvom mjestu unutarpolitičke teme, za SAD je spoljnopolitička agenda neizbježna, prije svega zbog pitanja terorizma ali i prijetnje zloupotrebom nuklearnih istraživanja.
SIMIĆ: Bez obzira na tvrdnje da svaka nova američka administracija zadržava spoljno-politički kurs zemlje, za novog predsednika najveći izazov biće kako održati SAD na površini globalne moći. Da bi zadržala primat super sile, osim snažne ekonomije potrebno je da bude „korektor” svetskih zbivanja. Borba protiv terorizma već 15 godina je prioritet američke spoljne politike. U reagovanju na teroristički napad 11. septembra 2001, SAD su kao osovine zla označile Irak, Iran i Severnu Koreju. Sadam je pogubljen. Iranu su u januaru ukinute međunarodne sankcije pošto je ova zemlja potpisala sporazum o ograničavanju sopstvenih nuklearnih aktivnosti. Ovim su SAD jednu veliku zemlju na Bliskom istoku skinule sa liste „neprijatelja”. Ostala je Severna Koreja, koja istovremeno predstavlja i najveći spoljnopolitički problem Kine.

Proširuje se klub nuklearnih sila

MONITOR: Koliko bi sadašnja Kina mogla da utiče na ponašanje Kim Džong Una, kada je riječ o strepnji značajnog dijela svijeta od zloupotrebe nuklearnog oružja u Sjevernoj Koreji koja je i dalje predmet kako strahova tako i spekulacija?
SIMIĆ: Iako je kineski predsednik Si Đinping čestitao Kim Džon Unu na novostečenoj funkciji predsedavajućeg vladajuće partije, Kina se svrstala sa SAD-om u nametanju sankcija Severnoj Koreji zbog izvedenih nuklearnih testova. Iako Kim Džon Un tvrdi da će nuklearno oružje, kvalitativno i kvantitativno ojačano, koristiti samo u odbrambene svrhe, činjenica je da se klub nuklearnih sila proširuje. Sve više zemalja je zainteresovano za miroljubivo korišćenje nuklearne energije. Govori se da pojedine afričke zemlje poput Malavija, Namibije, Nigera i Južne Afrike proizvode uranijum, što ih uvodi u nuklearnu industriju, dok pojedine iz severnog dela Afrike razmatraju izgradnje nuklearnih elektrana za snabdevanje strujom, jer samo 24% stanovništva tamo ima pristup električnoj energiji.

Budućnost Turske

MONITOR: Situacija se komplikuje u Turskoj, nakon ostavke Ahmeta Davutoglua na funkcije premijera i predsjednika vladajuće Partije pravde i razvoja, ali i odgovorom turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana na uslovljavanje EU u vezi sa odobravanjem vizne liberalizacije Turskoj. Kakva je budućnost Turske?
SIMIĆ: Odlazeći premijer Davutoglu održavao je balans između unutrašnje i spoljne politike, pojavljivao se tamo gde predsednik Erdogan zbog nesporazuma kako sa pojedinim liderima EU oko migrantske krize, tako i sa ruskim predsednikom Putinom zbog posledica sirijskog sukoba, nije želeo ili nije mogao. Uzroke smene premijera Davutoglua treba tražiti u predsednikovom shvatanju ustavnog uređenja zemlje. Prema aktuelnom ustavu, predsednik ima ceremonijalnu ulogu, zbog čega predsednik Erdogan insistira na izmeni ovog akta kako bi stekao veća izvšna ovlašćenja. Turska je 18-ta ekonomija sveta i ključno pitanje je da li je Turska suštinski zainteresovana za pristupanje EU, a s druge strane da li bi EU, sa pristupanjem Turske, zaista želela da joj sused bude Sirija? Politički i ekonomski, Turska sve intenzivnije sarađuje sa Kinom i deo je velikog projekta „Novog puta svile” gde posredstvom železničke mreže koja prolazi ispod Bosfora povezuje Kinu i Zapadnu Evropu. Živimo u periodu promene epohe, kada tek počinje XXI vek, baš kao što je i XX vek počeo sa društvenim, političkim i kulturnim promenama nastalim posle Prvog svetskog rata. Samo da ovaj vek bude dovoljno dug da stvari stavimo na svoje mesto.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo