Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže
MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?
GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u
sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.
MONITOR: Bavili ste se teškim temama od kojih su neke percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?
GOLDŠTAJN: Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.
MONITOR Jesmo li „istorijski“, kulturno i politički zreli da se suočimo sa skorašnjom i nešto daljom prošlošću, kao građani, narodi-nacije, kao tzv. intelektualne pa i političke elite?
GOLDŠTAJN: Moj je odgovor, nažalost, negativan. Nije se uspjelo. Nakon Drugog svjetskog rata suočavanje s prošlošću u mnogim europskim državama išlo je sporo i teško. No, u Njemačkoj je uspjelo. Hrvatska je bila i jest u višestrukoj prednosti u odnosu na Njemačku, ali ju nije iskoristila niti danas ne koristi. Naime, Njemačka se dokopala katarze iako nije imala značajan otpor Hitlerovu režimu. Njemačka može biti uzor, ali Hrvatska se prema NDH ne mora odnositi kao moderna Njemačka prema Trećem Reichu, jer Hrvatska je imala partizane, bila je, kao federalna jedinica Jugoslavije, pobjednica u ratu. Podrška Hrvata režimu NDH bila je neusporedivo manja negoli podrška Nijemaca Hitleru. Zapravo su hrvatski partizani spasili obraz Hrvatskoj već u ratu, a Nijemci su u dugom procesu to potpuno dosegli tek potkraj 20. stoljeća. Manje ili više slično stanju u Hrvatskoj je i stanje u drugim postjugoslavenskim državama, sa svim specifičnostima koje ima svaka pojedinačno. Naravno, tu je još jedan vrući knedl – ratovi devedesetih – koje je isto tako teško progutati.
MONITOR: Da li se kroz ono što nudi istoriografija, ali i istorijska analiza mogu uspješno objasniti istorijske prekretnice, ratovi i veliki zločini koji su mijenjali „lice čovječanstva“? Da li su se oni, tim sredstvima, mogli predvidjeti?
GOLDŠTAJN: Historiografija nema alate za predviđanje budućnosti. Ona može ponuditi smirenu analizu onoga što se dogodilo, objasniti kako i zašto se nešto dogodilo. Iz toga bi pažljivi čitalac mogao izvući određene zaključke i, ako je u mogućnosti, utjecati na odluke koje bi mogle biti važne za našu budućnost.
MONITOR: Ima li naučnog, „razumnog“ objašnjenja za izuzetno nasilan raspad SFRJ? Da li je problem bio u „elitističkom“ i „ideološkom“ jugoslovenstvu nasuprot „narodnjačko-nacionalnom sentimentu“ jugoslovenskih naroda, kako tvrde i neke vaše kolege istoričari?
GOLDŠTAJN: Proces raspada Jugoslavije jedan od najizazovnijih historiografskih problema posljednjih godina. Nude se različita objašnjenja, ali su ona daleko da budu jednostavna. Postoje različiti slojevi objašnjenja, valja shvatiti različite kontekste, različite sfere društvenog događanja koje se prelijevaju. No, ukratko, da nabacim neke teze – za mene nema nikakve sumnje da je Miloševićeva politika bila ključan element koji je vodio raspadu Jugoslavije, nasilju i ratovima i da je ona aktivirala negativne procese u drugim republikama. To je dovelo do radikalizacije u njima, katapultiralo u politički vrh radikalne vođe, često nesposobne da se nose sa svojim odgovornostima. Na razini „običnih“ ljudi, razloge radikalizacije i posljedično sklonosti nasilju valja tražiti i u „masovnoj autoritarnosti”, odnosno vrlo slabašnoj političkoj kulturi koja se temelji na gregarizmu (doslovno – mentalitet stada, sklonost pojedinih zajednica okupljanju i povezivanju, često povezana s ksenofobijom). U određenoj društvenoj situaciji, a po volji ili nalogu društvene hijerarhije, prevladavajuća vrijednosna orijentacija (u našem slučaju: međuetnička tolerancija) vrlo se brzo preobražava u suprotnu (etnonacionalizam odnosno etnošovinizam).
MONITOR: Mogu li sredstva istoričara pomoći da se ujedine istorijska i umetnička istina?
GOLDŠTAJN: Historičari mogu pomoći, ali nisu neophodni. Može se i o najtežim temama napraviti dobar, dapače izvrstan film i kroz njega reći mnogo toga. Idealno bi bilo da politika da novac i da digne ruke od filma, ali vidimo da to teško prolazi. Evo dva primjera iz Hrvatske devedesetih: 1996. je Vinko Brešan snimio antologijski film Kako je počeo rat na mom otoku, jer je imao odriješene ruke. Dvije godine ranije je Jakov Sedlar snimio Gospu, krajnje pojednostavljeni prikaz ukazanja Gospe u Međugorju. Film je dobio velik državni novac, znatno veći od bilo kojega drugoga. U njemu su nastupili i Martin Sheen i Michael York, što je filmu trebalo omogućiti prodor na inozemno tržište. Autori su bili odlikovani, ali je film u inozemstvu doživio debakl. U Hrvatskoj je dobrovoljni posjet bio minimalan, ali su zato u maniri socijalističkih vremena učenici osnovnih i srednjih škola morali kolektivno gledati film.
MONITOR: Dobar dio vašeg rada kao istoričara posvećen je istraživanjima u vezi sa nastankom i žrtvama kompleksa logora „Jasenovac“. Ne znam da li ste gledali film Dara iz Jasenovca koji je sada „zapaljiva“ tema, vjerujem da ste vidjeli nešto od onoga što se konotira, povodom i ovog filma, sa temom Jasenovca?
GOLDŠTAJN: Antonijevićev film nisam gledao, pa o njemu ne mogu ništa reći. Međutim, vidim kako posljednjih dana sam Antonijević najavljuje da će se i dalje baviti Jasenovcem te da će priču o njemu „proširiti i događajima koji se odnose na operaciju Oluja, kao nastavak priče o srpskom stradanju i egzodusu iz Hrvatske”. Mislim da je to nepotrebno i kontraproduktivno za njegov film. Genocid u Jasenovcu se ne može ni na koji način stavljati u isti koš s događajima iz devedesetih. Žao mi je da film Dane Budisavljević nije bio kao Antonijevićev kandidiran za Oskara. Ne kažem da bi ga dobio, ali u toj utakmici bi imao veliku prednost pred nekim drugima – rađen je iz čistih motiva, ne iz politikantskih.
Antifašistička priča o ratovima izavala bi nezgodna pitanja birača
MONITOR: Zašto se u sferi politike i dominantnog mnjenja u našim društvima ne možemo složiti u vezi sa uzrocima, karakterom i zločinima iz ratova 90-ih, ali ni sa onima iz vremena Drugog svjetskog rata?
GOLDŠTAJN: Prvenstveno stoga što je u svakoj od postjugoslavenskih država na vlasti establišment (s malobrojnim iznimkama) koji u sada dominantnom narativu vidi zalog svog ostanka na vlasti. Kad bi se promijenila priča o partizanima, četnicima i ustašama iz Drugog svjetskoga rata, kao i o ratovima devedesetih u pravcu koji bi imao antifašistička obilježja, glasači bi s pravom postavili dva pitanja – čemu nas se na krivi način informiralo o Drugom svjetskom ratu (da ne kažem trovalo!) i, drugo, zašto se uopće ratovalo devedesetih, ne bi bilo bolje (a svakako bi bilo) – da su se ratovi mogli izbjeći?
Nastasja RADOVIĆ