Džekov rodni kraj je pitomo bihorsko selo Godijevo pored Bijelog Polja. Tamo gdje su rasle one  dobre kruške, jabuke i šljive, ali i značajna imena umjetničkog svijeta. ” To je kraj  za koji kažu da ima oblik amfiteatra, pa izgleda kao slika obješena u zraku”, opisuje slikar. Potiče iz  porodice u kojoj je, već u devetnaestom  vijeku,  bilo pet fakultetski obrazovanih ljudi. „Sada nas, u  porodici ima sedmoro sa likovnom akademijom“, kaže Džeko Hodzić

Među betonskim blokovima sarajevskog naselja Alipašino Polje,  na petom spratu jedne od zgrada, nalazi se atelje akademskog slikara Džeka Hodžića. Reski miris slikarskog terpentina, brojne slike obješene ili naslonjene na zidovime, rijetki predmeti… Ovo je prostor gdje nastaju djela jednog od najautentičnijih slikara naše regije.

Džeko je srdačan i gostoljubiv. ” U mom kraju uvijek je bilo da se gost  smjesti na šiltete, a potom prvo pita da li je gladan. Čak i prije nego se ponudi kafa ili čaj….” A Džekov kraj je pitomo bihorsko selo Godijevo pored Bijelog Polja. Tamo gdje su, rado se on sjeća, rasle one dobre kruške, jabuke i šljive, ali i značajna imena umjetničkog svijeta. ” To je kraj  za koji kažu da  ima oblik amfiteatra, pa izgleda kao slika obješena u zraku”, opisuje slikar.  Rođen je  1950. godine . u porodici u kojoj je, već u devetnaestom  vijeku bilo pet fakultetski obrazovanih ljudi.” Govorilo se, kod Hodžića je knjiga”, ponosno priča Džeko.

Razgovor i sjećanja teku. ”  Ovdje je rođen   pop Cvetko, poznat po tome što je radio ikonostas manastira u Nikoljcu. Prvi slikar sa ovih prstora koji je studirao u Parizu moj je rođak Sabahudin Hodžić. Radio je kao urednik  Ošišanog ježa. Iz našeg bratstva  je  Duda koja je radila epolete na nošnjama i uniformama u Carigradu. Sada nas, u  porodici, ima sedmoro sa likovnom akademijom. Ćerke mog brata najuspješnije su. Njihove kreacije nose na dodjeli Oskara i Gremija.”

Predstavljaju ga kao jednog od najznačajnijih  crnogorskih slikara koji zivi i radi van Crne Gore duže od pedeset godina. Džeko za sebe jednostavno kaže : ” Ja sam slikar i čovjek. Živim umjetnost. Rođenjem pripadam Crnoj Gori, živim u Bosni i ovdje sam se afirmisao…”

Na pitanje kad je počeo slikati, ili kad je otkrio da ima talenat, nema odgovor. ” Ne znam da li sam ja otkrio umjetnost ili ona mene” , kaže uz blagi osmjeh koji stalno treperi na njegovom licu. Roditelji su, kako je bio dobar đak, vidjeli u njemu budućeg inžinjera, ali mladi Džeko, oduševljen da postoji škola u kojoj će učiti crtati i slikati,  odlazi u Peć i upisuje Srednju umjetničku školu. Tek kad je, godinama kasnije,  sa njim  i njegovim kolegama Milanom  Ćeranićem , Muradifom Ćerimagićem Zelom  i Mustafom Skopljakom , tada studentima Pedagoške akademije u Sarajevu,  Fikret Novalija snimio razgovor u studentskom domu u kojem su živjeli, majka je smekšala.   ” Ujutro je pozvala komšinice na kafu i hurmašice da se pohvali. A meni halalila. To je bilo veliko, program koji je emitovan u večernjem terminu na prostoru cijele bivše Jugoslavije”.

Pedagošku akademiju u Sarajevu Džeko Hodžić je upisao 1970. godine. Na Likovnu akademiju u Beogradu nisu ga primili. ” Kako nisam položio ”, pita se slikar i danas. Ubijeđen je da su ” puštali po dvoje talentovanih, a ostale preko veze”. Više uspjeha imao je na sarajevskoj Likovnoj akademiji gdje je odmah po njenom osnivanju 1972. godine prešao sa Pedagoške. Učio je od velikih:  Mersada Berbera, Alije Kučukalića, Zdenka Grgića, Nade Pivac, Bora Aleksića…

Učio, naučio i upisao se među najpoznatije bosanskohercegovačke umjetnike. Izlagao je 102 puta na  samostalnim i 601 put na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.Izlagao je u svim zemljama bivše Jugoslavije ali i u  Bugarskoj, Rumuniji, Turskoj, Grčkoj, Cipru, Egiptu, Italiji, Austriji, Slovačkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Luxemburgu, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Kanadi, Sad- u, Švajcarskoj. Njegov umjetnički rad četrnaest puta je nagradjivan. Izuzetan likovni opus ovog slikara čine na hiljade slika različitih tehnika, crteža, akvarela, pastela, akrila, ulja, kolaža i asamblaža. Posebno se ističe njegov ciklus  Oteta zemlja  kojim izražava protest protiv nepravdi nad autohtonim narodima poput Palestinaca, Aboridžana i Indijanaca.

” Ja znam samo ovo da radim. Moja umjetnost je moj svijet i u njemu plivam, letim, lebdim, levitiram…  Neću da idem saditi šljive ili kopati krompir jer to ne znam. Slikam i ne prilagođavam se nikom. Ako se to nekom sviđa, u redu, ako  ne sviđa,  opet u redu…Od svakog ciklusa koji radim ostavljam po par radova koji su mjerilo, ona stepenica koju moj sledeći rad mora da nadvisi. Kompozicijski, koloristički ili tematski. Mi umjetnici ne možemo da mijenjamo svijet, mi možemo samo da opomenemo. Moj zadatak je da opominjem…” priča slikar.

Cijeli njegov  ciklus ilustracija je ovih riječi. Svjestan zla, stradanja i patnje čovjeka, Džekova  umjetnost, tvrdi dekanesa Likovne akademije u Sarajevu Dubravka Pozderac Lejlić , ” nijemi je vapaj jednog svjedoka sumraka čovjekova uma i djela, a njegovo vlastito djelo svjedočanstvom je toga civizacijskog sunovrata…”.

Tokom rata u Sarajevu boravio je u Sloveniji i Njemačkoj. Pošao je tamo, sjeća se, ” sa svojim koferom i sa njim  se i vratio.” Nije dopustio da čak ni najveći među njemačkim umjetnicima utiču na njegov rad. Ostao je svoj i nastavio na svoj autentični način da stvara.

Ne razgovaramo o strahotama rata. Stradanje, destrukciju, palež, smrt, mučenja, potpuno pomućenje uma pretočio je u djelo. „U likovni jezik duboko ekspresivnog i snažnog emocionalnog utiska”, piše Dubravka Pozderac Lejlić. Poput onih na, crtežima Grafičke mape  ratnog Sarajeva 1992.do 1994., koji nisu samo zabilješka događaja nego prije svega unutrašnja likovna ekspresija vremena, smrti i užasa. Tih 150 crteža punih bola likovno su svjedočanstvo teškog vremena.

Kaže:  ” I kao čovjek i kao umjetnik ja sam protivnik rata. Žao mi je svakog poginulog ljudskog bića bez obzira sa koje strane bio i na kojem dijelu svijeta živilo.  Na strani sam mira i ljubavi jer, ko ubije nevinog čovjeka kao da je ubio cio svijet…”

Džeko Hodžić ponovo živi i stvara u Sarajevu. Iz Njemačke u kojoj je uspješno izlagao i gdje je ostala njegova supruga, sin, ćerka i unuci, vratio se. ” Možda bih tamo imao više novca, ali bio bih prazan. Ovo ovdje je moj narod, moj svijet, ovdje u ovom otvorenim i tolerantnom gradu, mogu stvarati.”

Na štafelaju je golemo platno,  a na njemu simetrično pričvrćena četiri manja. Na sredinu platna obješena slikarska paleta, ispod nje četka za slikanje, ispod nje humus iz kojeg nastavlja korijen drveta. Sve na slici je simbolično. I  čovjek sa pogledom uprtim u zemlju koji predstavlja  umjetnika koji ulazi u atelje baš kao što vjernik ulazi u bogomolju,  zemlja iz  koje se crpi hrana, plodovi drveta koji simboliziraju Džekovo stvaralaštvo…

Slika je jedna u nizu onih koje će predstavljati seriju umjetnikovih autoportreta smještenih u vrijeme nastajanja svjetova. Džeko priprema i knjigu koja će objediniti stihove i tekstove u kojima je pisano o njemu.A inspirisao je petnaestak pjesnika.

Nakon ovog kratkog druženja sa slikarom Džekom Hodžićem odgovor na pitanje, čime ih je inspirisao, potpuno je jasan. Džeko nije samo slikar, on je i pripovjedač, čarobnjak boja i čuvar emocija koje oblikuju svijet.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

„Krečili smo atelje”, kaže ćerka  Luke Tomanovića  dok me provodi kroz prostor u kome su nastajala neka od najvažnijih djela vajarstva  u Crnoj Gori. Svuda  se osjeća prisustvo stvaraoca koji je čitav život, drvo, kamen ili bronzu pretvarao u djela koja imaju dušu i emociju. Ljiljanine oči zaiskre mješavinom tuge i ponosa: ” Njegov atelje je  bio više od radnog prostora, mjesto okupljanja umjetnika, prijatelja i učenika.Ovdje su vođeni  beskonačni razgovori o umjetnosti, životu, budućnosti…”

U ateljeu vajara Luke Tomanovića dočekala me njegova ćerka  Liljana Tomanović Ponomarev.  Po brojnim sklupturama izrađenim u drvetu, bronzi ili kamenu prebačene su bijele plahte.” Krečili smo atelje”, kaže Ljiljana dok me provodi kroz prostor u kome su nastajala neka od najvažnijih djela vajarstva  u Crnoj Gori.

Zastajemo pored nekoliko manjih modela koje je Tomanović  pravio  kao skice za veće radove.Energija, strast i majstorska ruka vajara očigledna je. Tu je i minijaturni model, jedne od njegovih najpoznatijih djela, skulptura „ bezmetkića”.  Statue, visoke preko dva metra, savršeno uklopljene u zelenilo i kamen hercegnovskog okruženja. Na zidu je i portret njenih roditelja, rad slikarke Milene Šotre, na polici komplet sabranih djela Ive Andrića, u kožnom povezu i sa posvetom autora Luki Tomanoviću. ” Ne bih Andrića nazvala tatinim prijateljem, ali  imali su uzajamno poštovanje. Družili su se i šetali zajedno…” govori Ljiljana.

Svuda  se osjeća prisustvo stvaraoca koji je čitav život, drvo, kamen ili bronzu pretvarao u djela koja imaju dušu i emociju.Ljiljanine oči,  na tren,  zaiskre nekom mješavinom tuge i ponosa dok se sjeća: ” Njegov atelje je oduvijek bio više od radnog prostora, mjesto okupljanja umjetnika, prijatelja i učenika.Ovdje su se vodili beskonačni razgovori o umjetnosti, životu, budućnosti..  Dolazili su i mladi stvaraoci da se posavjetuju ili čuju kritiku na svoje radove,  ili tek da prisustvuju živim razgovorima i intelektualnim susretima.“

Kada je počela da shvata da su očevi  prijatelji važni ljudi i da je odrastanje u tom i takvom okruženju, privilegija? ” Nikad”, spremno odgovara.” Vjerujte nikad nisam imala osjećaj privilegovanosti. Naravno, uživala sam u posjetama  Branka Ćopića ili Dušana Kostića, pisaca čije su knjige bile tada glavna školska lektira…Ili u razgovorima, kojima sam kad sam odrasla mogla prisustvovati”.

Ljiljana je često odlazila  u kuću Iva Andića u Novom.Spremala se da upiše kostimografiju,  a  Andrićeva supruga, Milica Babić, kostimograf Narodnog pozorišta u Beogradu, rado joj pomagala da spremi prijemni ispit. Pamti  i danas  riječi kojima je Milica prokomentarisala njen maturski rad, ljubavnu poeziju Jovana Dučića. ” Kad si mlad voliš Dučića, a kad sazriješ kao žena, Milana Rakića”.

Blagi smiješak je na Ljiljaninom licu  dok oživljava uspomene: ” Milica je bila vrlo pametna, stabilna žena.Odlazila sam često kod nje, gledala je moje crteže, davala sugestije, a onda bi nam se, sa sprata, pridružio Andrić. ‘ Dobar dan Ljiljana, šta radiš, kako si ?’, pitao je tihim glasom. Milica bi se okrenula prema meni i pitala: ‘ Je li lijep čika Ivo danas?’  Ponosna jer ga je uspjela nagovoriti da omiljeno odijelo u kojem bi najradije proveo dan, zamijeni plavim farmerkama, crvenom polo majicom i teget espadrilama koje je obuo na bosu nogu. ‘To me Milica tjera da se ovako obučem’, govorio je. ”

Ljiljana Tomanović je rođena  1948. u Titogradu. Ovdje je njen otac, Bokelj, službovao, ovdje upoznao Ljiljaninu majku Ljubicu Vukičević, ovdje se i oženio.  U Herceg Novi porodica Tomanović se preselila  1953. Luka Tomanović imenovan je za  direktora Umjetničke škole u Herceg Novom, pa je  Ljiljana do završetka gimnazije ovdje živjela. Potom seli u Beograd.

Kostimografiju nije upisala.Studirala je i diplomirala francuski jezik i književnost na Filološkom fakutetu, a potom nastavila usavršavanje u Francuskoj na fakultetu u Grenoblu. Pohađala je i postdiplomske studije sociologije kulture na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

” Katedra francuskog bila je u duhu ovog jezika.Slobodna, otvorena, liberalna.Sa profesorima smo se družili, odlazili na izlete, putovali do Novog Sada, na Frušku Goru, usput jeli riblju čorbu iz kazana na obalama Dunava…”

Predavali su joj profesori poput Slobodana Vitanovića, velikog poznavaoca francuskog baroka i klasicizma, koji je po pozivu, predavao nekoliko semestara na univerzitetima u Bordou i pariškoj Sorboni. Slušala je i predavanja  profesora Ratka Božovića .Intelektualca čije riječi su se, onih devedesetih, pamtile  i ponavljale:  ”Znanje podrazumijeva moral, savjest, gradjansku slobodu i hrabrost da se ona brani, dobrotu i aktivizam za bolje društvo i sve one viteške vrline koje čine dostojanstvo i integritet čovjeka”.

Diplomu postdiplomskih studija na Fakulteta političkih nauka nije stekla.Položila je sve ispite i kako kaže ” ostvarila cilj da proširi znanje iz društvenih nauka.”

Radno mjesto profesorice u Desetoj beogradskoj gimnaziji, zamijenila je poslom prevoditeljice. U tom svojstvu nekoliko  godina boravila je u Maroku i Džibutiju. Ali, devedesetih SRJ je pod sankcijama, zatvara se inostrana firma za koju Ljiljana radi . Dane prinudnog odmora  koristi da sortira  papire na kojima je godinama bilježila  doživljaje i  razmišljanja. Zemlja se raspada, ratuje se,  a ona se pita i preispituje. ” Niste u ratu, a  pogodjeni ste. Sve je izmijenjeno,  a vi se  pitate  ko ste i kojim jezikom govorite.”

Razgovor sa Ljiljanom liči na susret dugogodišnjih prijateljica. Otvorena je i iskrena.

Sjetila se  susreta sa očevim kolegom: ” Predstavio me kao ćerku Luke Tomanovića. Zapitala sam se tada da li ja imam svoje ime, identitet. Osjećala sam da imam talenat i da i sama mogu nesto ostvariti…”

Počela je da piše. ” Mićo ovo ti je odlično”, rekao je profesor Božović kome je pokazala rukopis svog prvog romana . Pohvala profesora, koji je tokom karijere razvio reputaciju jednog od vodećih intelektualaca na Balkanu, bila je Ljiljani velika  podrška i ohrabrenje. Kvalitet njenog rada prepoznao je i Radomir Uljarević i kao izdavač Oktoiha  objavio njen prvi roman,  Moja sestra Erika  2001. Za ovaj roman  dobila je nagradu Petar Kočić. Nastavlja. Objavljuje roman  Igre i ogledala   ,  porodični psihološki roman koji autorku potvrdjuje kao značajno ime u savremenoj srpskoj književnosti.  Njen roman Učenica profesora Džojsa, objavljen  2012. ulazi u   najuži izbor za  NIN-  ovu nagradu. Roman  Umjetnik i muza, iz 2019., inspirisan je likovima njenih roditelja i njihovih porodica.” Ovo je moja posveta njima”, kaže.

U porodičnoj  tradiciji, bogatoj i dugoj, nalazi  likove i teme  za svoju literaturu.” Oslanjam se na tradiciju kako ne bih krenula od nule, nego nadograđujem nešto novo, pomjeram granice u granicama svojim mogućnosti” , objašnjava  Ljiljana.

U toj tradiciji su i kontinentalna Crna Gora i Primorje. Majka Ljubica rodjena je Podgoričanka,  otac rodjen u Lepetanima.” U našoj kući spojili su se  i partizani i kraljevski oficiri.”  Stric Ljiljaninog oca dr Lazar Tomanović  istorijska je  ličnost, čovjek od povjerenja kralja Nikole. Tokom kraljevine  bio je predsjednik Vlade, Suda , Ministar inostranih poslova, urednik lista Glas Crnogoraca.  Lazar je doveo Sima Matavulja u Novi.

Ljiljana sa mužem, potomkom ruskih emigranata, živi na relaciji  Beograd, Petrovac na Mlavi, Herceg Novi. Udata ćerka već je napustila roditeljski dom.

Lidija  KOJAŠEVIĆ SOLDO

,,Bio sam u beogradskom  Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu i Maksa Ćatovića. Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum….“ Ostalo je istorija

Mirno nikšićko jutro. Na kafi  sa Halidom Bešlićem nakon njegovog sinoćnjeg nastupa u ovom gradu. Prija društvo čovjeka čije ime je sinonim za dobrog pjevača,  dobrog čovjeka i dobrog prijatelja. Muzičara kojeg  vole, bez razlike na godište, pol i  zanimanje. I kafanske meraklije, i akademici. Njegov rad vole i poštuju  kako  kolege tako i vjerna publika.  Halid- pjevač, legenda.

Razgovaramo o njegovoj muzici, dugogodišnjoj karijeri, porodici i  prijateljima. O rodnoj Romaniji, dragoj Miljacki i našem Sarajevu… Stolu na terasi,  za kojim sjedimo, prilazi dječak sa majkom. ” Naravno”, predusretljivo odgovara Halid na molbu za fotografisanje, uz šarmantni osmjeh  tako karakterističnim  za njega. Za novine rijetko govori. Kaže da je o njemu sve već rečeno i napisano.” Ponovićemo gradivo”  našalim se…Odaje utisak skromnog i toplog čovjeka.

Rođen je u mjestu Knežine na Romaniji  1953. Nastarije je dijete majke Behare i oca Muje. Četiri sestre, sa kojima je rastao,  nisu ga razmazile. Živjelo se skromno i lijepo.  Očeva plata poslovodje u lokalnom šumskom gazdinstvu i mala bašta pored kuće, prehranjivala je porodicu Bešlić. Medenjak ili kocka čokolade bile su rijetke poslatice, ali djetinstvo uz rijeku i polja Romanije zauvijek su ostala u Halidovom sjećanju. Rado je  pjevao, lijepo pjevao, ali tome niko nije davao značaj .” Na Romaniji su znali za gusle i šargije…” sjeća se Halid. Pjevao je ponekad na priredbama u lokalnom Domu kulture. A, gotovo stalno,  lupkajući prstima po stolu davao sebi takt i pjevušio.” I onda neko kaže, ajde prestani malo. Valjda sam im bio dosadan”.

Sa četrnaest godina preselio se u Sarajevo i upisao srednju školu. Grad koji će zavoljeti i koji će njega zavoljeti i za koji će reći: ” Sve će proći, Sarajeva će biti” . Smijeh prati njegove riječi : ” Moje rodno selo bilo je daleko u to vrijeme četiri sata od Sarajeva. Makadam, a svaka kuća stanica. Danas se do grada stigne za 45 minuta”. Staru kuću u rodnom kraju obnovio je. Danas uglavnom živi u Semizovcu pokraj Sarajeva.  Uz kuću, na imanju Bešlića, nalazi se i benzinska pumpa i hotel. Prostori koje daje u najam, ali gdje voli popiti jutarnju kafu i prelistati novine.

Početkom sedamdesetih oblači  uniformu, tada obavezne,  Jugoslovenske narodne armije. Dvadesetogodišnji Halid služi narodu u Obrenovcu. Po talenatu,  mlade vojnike razvrstavaju u razne   sekcije. Muzičke, sportske, gimanstičke…  Halid pjeva  Natoči vino djevojko lijepa…, pjesmu Nikole Karovića. Kapetan Vlahović, Crnogorac, zadužen za selekciju mladića, oduševljen je.” Taj Vlahović je bio sudbinski čovjek u mom životu”, kaže Halid. Rasporedjen je u vojni orkestar. Halidovi vojnički dani protekli su  uz pjesmu i nastupe. Klesao je i isklesao i glas i nastup,  naučio da prati orkestar i da stoji pred publikom. ” I svaki put bih, kad je kapetan bio prisutan, otpjevao bih Karovićevu pjesmu. Sjećam se crvenio je od oduševljenja…”

Iz vojske opet u Sarajevo. Pet godina pjeva po kafanama. ” Raja me voljela. Pjevao sam u svim djelovima grada, na Ilidži, u Nedjarićima, Pionirskoj dolini  na Koševu“ .  Pjeva šlagere, romanse, starogradske, sevdalinke…“Tu sam se baš izbirikao. Pročulo se da sam dobar i počeli su da me pozivaju.” Gostovanje u zeničkom zatvoru  sa Zaimom Imamovićem i harmonikašem Jovicom Petkovićem prvi je je Halidov nastup sa  zvijezdama.

Onda je krenulo.  Gazda restorana u kojem je Halid pjevao,  David Mandić, inžinjer po struci, napisao je riječi za  pjesmu  Ne budi mi nadu, muziku Nedžad Esadović, a sarajevski Diskoton, te 1979. snimio Halidovu prvu singlicu. Dvije godine kasnije Halid  snima i prvi album, ali prepoznatljivot na području cijele bivše Jugoslavije počeće objavom albuma  Dijamanti.

” Bio sam u beogradskom  Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu  Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu ( Zdravka Čolića prim.op.) i Maksa Ćatovića .Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum…Sledeće godine snimio sam još bolji album  Zlatne strune…”, priča Halid Bešlić.

Ostalo je istorija. Malo kome nepoznata na ovim prostorima. Dvadeset albuma, osam singlova, sedamnaest kompilacija… Halid Bešlić puni sale po gradovima bivših jugoslovenskih republika. Rekord održanih koncerata u Zagrebu, najprodavaniji koncert u Ljubljani, ulaznice za nastup u Sarajevu 2013. na stadionu rasprodate par sati nakon puštanja u prodaju, nastup pred 15.000 gledalaca u Sloveniji, u Beogradu, Skoplju…Rado vidjen gost i u Kanadi, Americi, u evropskim prijestonicama…Njegovi hitovi  Malo je malo dana,  Miljacka,  Prvi poljubac…znani su i onima koji ovu vrstu muzike ne  slušaju…  A kad se spoje stolovi i tambure zatrepere, Halidove pjesme neizostavne su.

On sam sve rjedje je u kafani. Nekad se znalo  popiti i zapjevati sa rajom. Ali, prijatelji odlaze. Ostaju sjećanja na drage –  Kemu, Davorina, Mirzu Delibašića, Nijaza Durakovića… I obilje anegdota.” Nikad nisam vidio čovjeka koji je postojao pametniji što je pijaniji kao Sidran. Misli mu dublje, čudo jedno.“

Jednom, tako, u  sobi u Salzburgu, sjede Sidran, Tifa i Halid. „ Volio sam da sjedim sa pametnim ljudima. Sidran nešto  priča, a Tifa,  nestrpljiv,  upada i svo vrijeme ponavlja  čika Avdo, čika Avdo…On mu veli,  gledaj kako Halid umije da sluša. A, umio sam da slušam ”, priča Halid. Sve je manje onih sa kojima se družio i koje je rado slušao. I sve su rjedje sjedeljke. Odlazi raja.  Zauvijek.

Par mjeseci prije početka rata u njegovoj dragoj Bosni,  Halid je na radu u  Njemačkoj. O tome nikad ne govori, ali Sarajlije i Bosanci nisu zaboravili, brojne koncerte na kojima je u to vrijeme pjevao, ili ih organizovao u dobrotvorne svrhe. Onda  1994.godine, još uvijek ratne,  vratio se Halid  u grad. ” U Sarajevu su mi sva raja, a ja ovamo…”, razmišljao je. Prijatelji, Miro Lazović, Davorin Popović i Mirko Pejanović preko UNPROFOR-a omogućili su mu da udje u opkoljeno Sarajevo.

” Mislio sam, idem makar poginuo. I danas kažem, svi se mi moramo poklopiti ušima kad je Sarajevo u pitanju. Taj užas. Sjećam se, kad sam ušao u grad te 1994.,  pomislio sam, pa ovo je Hirošima.Ali, izdražalo je Sarajevo. Fala Bogu,  to je iza nas i valjda se nikad ponoviti neće. Mora se živjeti…”

U grad je ” ušao” sa 100.000 njemačkih maraka.Novac koji su familija i prijatelji poslali svojima. I dijelio je Halid u sarajevskom FIS’u. Uz lične karte da sve prodje bez mrlje.

” Volio bih da me pamte kao dobrog čovjeka, radije nego kao dobrog pjevača”  način je na koji živi. Sa Suprugom Sejdom je od 1979.godine kad je zaprosio.

” Bio sam jaran sa njenom sestrom, danas mojom svastikom.Pozvala me na ručak kod svojih.Čim sam je vidio pomislio sam, evo meni žene za kuću. Jel’ dobra ova…”, smije se glasno Halid.

Djed je postao 2014. To mu je bio, kaže, jedan od najsrećnijih dana u  životu. Sin Dino i snaha Mahira, dobili su blizance Lamiju i Belmin Kana.

” Pjevaću dok živim…” kaže na rastanku. A mi njega pratimo  njegovim riječima:  ”Taze pozdrav Sarajevu”.

Lidija KOJAŠEVIĆ  SOLDO